"Bilo je proljeće (1945.) i tada smo već bili u povlačenju. Išli smo preko Velike Gorice prema Zidanom Mostu i preko planinskih klisura prema Celju. Celje je bilo u partizanskim rukama, ali je Bobanova Crna legija tu napravila prodor te i mi s njima. Skrenuli smo lijevo prema Otiškom Vrhu i probili se cestom ispod sama Triglava pored izvora Save. Datuma se ne sjećam, ali smo bili na Bleiburgu između 14. i 16. svibnja. Oko 11 sati toga dana stigao je među nas general Herenčić i Crljen i rekli nam da trebamo predati oružje i da se nikome ništa neće dogoditi te da će nam Saveznici dati zaštitu. Veći broj Crnogorskih četnika kao i manjina hrvatske vojske nije predala oružje i razbježali su se po okolnim šumama. Većina Hrvata koji nisu sudjelovali u nekim značajnijim ratnim akcijama i koji se nisu osjećali krivima predali su se. Odložio sam oružje s ostalima, a nakon toga su nas Englezi odveli na obližnju željezničku stranicu gdje su nas ukrcali u vagone za prijevoz stoke i obećali nam da nas voze u logore u Italiju. Vagoni su bili potpuno zatvoreni i bilo je mračno u njima. Ne znam je li bilo sutrašnji ili preksutrašnji dan kada su otvorili vagon i kad smo se našli u Dravogradu. Engleza više nije bilo. Bili su samo partizani. Oko vagona su bili postavljeni mitraljezi, a nas su svrstali u redove od po osam osoba. U tom je vagonu bio i Abdaga Mesić sa ženom i sinom od kojih deset godina. Kad je vidio gdje smo se našli samo je povikao "prevareni smo", izvadio mali talijanski pištolj baretta 6,35, ubio ženu i sina, a zatim sebe. Kolona je krenula od Dravograda u pravcu Maribora i u prednjim redovima su bili časnici. Gdje bi nas zatekla noć, tu bismo i prenoćili. Prvu smo noć proveli na jednoj ledini kraj voćnjaka prije ulaza u Maribor. Voćnjak se nalazio između ceste i rijeke Drave.
Po noći su partizani s baterijom izabirali pojedine momke te ih mučili i ubijali pored ceste. Bilo je to užasno slušati. Jedan je mladić skočio da obrani prijatelja i istrgne ga iz ruke mučitelja, zatim su obojica skočili u Dravu i nestali. Pucali su iza njih. Nama je svima naređeno da legnemo, a zatim su počeli pucati preko nas. Te noći su odveli sve časnike i još mnogo vojnika s njima i ovi se nikad nisu vratili. Naš se broj smanjio za koju tisuću ljudi. Uzelo nam je nekoliko dana dok smo stigli u okolicu Zagreba i bili smješteni na livadu Prečko. Preko te ledine vodi cesta do jedne velike zgrade na samoj obali Save. Natrpali su jednu cijelu pukovniju u tu zgradu (do četvrtoga reda ispred mene) i tu su ih počeli tući unakrsnom vatrom i bacati u Savu. Velik je broj njih i sam skakao u Savu i nastojao se spasiti. Nekima je to i uspjelo kao mom prijatelju M. M. iz sela M. kod Orašja. Kasnije je došla jedna žena, partizanski oficir ili major, neki general i dva niža oficira i tražili da se prijave svi "Dalmatinci" da bi im se moglo dati propusnice i poslati ih kućama. Svi se nisu prijavljivali jer su sumnjali da se radi o prevari. Oni koji su se prijavili dobili su propusnice i otišli. Ne znam što je s njima bilo kasnije. Sutra smo krenuli prema Sisku. U selu Lekenik susreo sam čovjeka iz svoga sela M. G. u partizanskoj odjeći. Bio je zarobljeni domobran i kao takav vidio sve zločine i ubijanja ljudi iz kolona koji su trčali po obližnjim kanalima i na jedan obližnji bunar koji se nalazio u voćnjaku da se napiju vode. Skoro svi su bili poubijani. Put od Dravograda do Siska trajao je otprilike 14 dana. Pred Siskom su bile postavljene kojih 500 metara duge kolone kordunaških Srba s obje strane puta sa svim mogućim oruđima koja se upotrebljavaju u poljoprivredi.
Natjerali su nas da moramo proći između njih u redovima dva po dva. Nije bilo čovjeka da nije bio osakaćen. S obzirom na to da sam rastom mali, provlačio sam se četveronoške između ljudi i prošao neozljeđen. Tu je oko 1000 ljudi bilo smrtno ranjenih i partizani iz naše pratnje su ih poubijali pištoljima. U Sisku su nas preveli u neki logor u blizini rijeke. Logor su najvjerojatnije upotrebljavali Nijemci u vrijeme rata. Oko logora su bili postavljeni mitraljezi. Po noći su pretraživali svjetiljkama po logoru, izvodili ljude i nitko se od njih nije vraćao. U tom logoru sam se zadržao od 6 do 7 dana. Jednog dana su došli neki partizanski oficiri i tražili da se prijave svi oni koji su 1927., 28., ili 29., godište ili oni koji imaju domobranske iskaznice. Bilo ih je tu možda kojih 5-6000 koji su se prijavili, a među njima i mnogi iz mog sela D. Mnogi od njih su bili stariji, ali su se prijavili da su mlađi i bili odvedeni iz logora. Po savjetu mog tetkića L. i ja sam se prijavio među mlađe idući dan. Svi prijavljeni smo bili odvedeni preko Save u neku staklaru ili ugljaru, ne sjećam se već kako su je zvali. Tamo sam našao one koji su bili odvedeni prije nas. Saznao sam daje te noći iz logora od preostalih bilo odvedeno više od šest stotina, poubijani u Vrgin Mostu i tamo pobacani u neku jamu. Odatle su nas pustili oko 70 i odredili nam put preko Korduna prema Karlovcu i dali nam za sprovodnika jednog bivšeg domobranskog časnika. Do Karlovca smo putovali 2 dana. Prenoćili smo u Vrgin Mostu u ruševinama neke tvrđave. Tamo smo došli u neki logor u kome je bilo više tisuća zarobljenika. Bivši zarobljenici četnici još u četničkim odorama osim kokarde su maltretirali hrvatske vojnike i tjerali ih da marširaju po logoru lijeva-desna, lijeva-desna... Bili su najvjerojatnije kordunaški četnici. Našao sam tu i dvojicu svojih komšija L. P. i G. BA. bivše domobrane. Pekli su na vatri ljusku od krumpira. Nisu nam već danima ništa davali jesti, a moji su zemljaci u logoru pronašli smetlište na kome su na dubini od 40-50 cm pronašli ljusku od krumpira koji je vjerojatno nekad davno vojska tu upotrebljavala. Tu sam proveo 5-6 dana.
Kasnije je izdato naređenje da svako treba ići u pravcu svog kotara i tako smo se rasporedili svi koji smo trebali ići u pravcu Broda. Bilo nas je oko 30 000 u koloni. Kolona u kojoj sam išao od Drvograda do Siska bila je ista i nismo se nikom pridruživali niti razdvajali. U Sisku smo bili raspoređeni po godištima i redovima vojske, a u Karlovcu smo bili raspoređeni prema kotarevima iz kojih potječemo. Taj put nam je trajao oko tjedan dana. U Slavonski Brod nas je došlo kojih 25-28.000, a kolona je bila duga oko 10 km. Nas koji smo trebali ići u Bosanski Brod postrojili su dva po dva i preveli preko mosta na Savi napravljenog od platuna. Tamo nas je čekala komisija i liječnički pregled u svrhu uključivanja u radne akcije ("obnova zemlje"). Meni poznati dr. R. mi je dao iskaznicu da sam nesposoban i napisao mi propusnicu kući. Kad je kolona nesposobnih postala prilično velika došla je neka ženska, kapetan prve klase zaprijetila se doktoru, a nas sve svrstala u posebnu kolonu osim onih koji su bili previše stari i nemoćni. Neki od nas su odmah bili uključeni u partizanske jedinice i poslani u borbe s križarima na Vučjaku i Ivan Planini. Ja sam krenuo s kolonom od oko 25.000 ljudi preko Dervente prema Doboju. Kad smo dovedeni na jednu ledinu pored rijeke Bosne u Doboju (na mjestu današnje nove Dobojske stanice) tu nas je jedna partizanka postrojila 4 po 4, a prisutan je bio Koča Popović i još neki visoki partizanski oficiri, zatim je izabrala oko 300 osoba među kojima sam bio i ja. U to vrijeme su stigla dvoja kola s volovskom zapregom puna lopata i krampova. Dva partizana su uzeli špagu i razmjerili prostor u kvadrate metar sa metar i naredili nam svakome da kopamo po l rupu duboku do ramena. Kad smo završili kopanje vratili su nas nazad u kolonu (na čelo kolone). Iz ostataka kolone je izabrala drugih 300 ljudi koji su morali ući u rupe, a onda novih 300 koji su ih trebali zasuti pjeskom do ramena. Ostale su im samo glave iznad zemlje. Poslije oko sat vremena dovedeni su seljaci Srbi iz okolnih sela s petokrakama na glavi u civilnim odijelima s konjima, volovima, zubačama, drvenim drljačama i vukli ih preko ljudskih glava. Bilo je to užasno gledati. Umjesto u svoj kotar nas preostale su uputili od Doboja prema Sarajevu. Išli smo uz Bosnu i imali jaku partizansku pratnju na konjima. Pratnja se smijenila u Alipašinu Mostu. Na tom putu su mnogi ubijeni.
Bili smo gladni i bosi, po nogama su nam bile same ispuklotine i rane. Naša kolona se naglo smanjivala i u Sarajevo nas je stiglo oko 20 000. Nismo ušli u Sarajevo nego smo prenoćili na Alinpašin Mostu blizu nekog izvora. Sutra smo krenuli u pravcu Mostara. Gdje bi nas noć zaticala tu bismo noćevali. Ubijali su nas na svakom koraku, a mnogi su se sami ubijali skačući u Neretvu. Glad i iscrpljenost su bili takvi da mnogi nisu mogli izdržati dalje pješačenje i bili su ubijani. Kad su nas doveli do Bradine (Pavelićevo rodno mjesto) tu je pratnju preuzela Deseta brigada 29. divizije Đure Pucara. Izvršili su neviđene zločine nad nama. Na kotama oko Bradine su postavili mitraljeze, a nas su natjerali da trčimo, po kozjim stazama, i pri tom su nas ubijali iz mitraljeza. To je trajalo cijeli dan. Kad su nas ponovo stjerali na cestu više od pola je bilo poubijano. Mrtvace su vukli za noge konjima i bacali u Neretvu. Prenoćili smo uz cestu na kamenjaru. Cijelu noć svijetlili su baterijama, izvodili pojedince i ubijali ih.
Prilikom dolaska u Mostar smjestili su nas u tzv. Sjeverni logor. Logor je bio velika poljana uz Neretvu ograđena bodljikavom žicom tako da su i logorske zgrade bile izvan žice. U žici je bila jedna velika hrpa - velika kao kuća - slame koja je iz slamarica izbačena na jednom kraju logora. Slama je bila puna stjenica, prašine i prljavštine. Kad smo dotjerani u logor oko 4 sata poslije podne tamo nije bilo nikoga. Tu nas je stiglo otprilike 7-8 tisuća. Kad se spustio mrak primijetio sam čovjeka kako izlazi ispod slame i priključuje se nama novodošlima. Bilo je vedro i toplo vrijeme i prespavali smo na otvorenom. Bio sam radoznao tko je taj čovjek iz slame. Došao sam mu bliže i u tom momentu on je prepoznao mene. Bio je moj daljnji rođak iz sela G., Pejo S. Rekao mi je da ove strahote preživljava već tri tjedna u Mostaru. Rekao je da ovdje kroz tri tjedna kako je stigao dovode kolone po danu i da ih ubijaju u obližnjim zgradama tako da ujutro u logoru više nema nikoga niti bilo kakvih tragova o sudbini poubijanih. On se svaki dan priključivao novoj koloni i ponovo se po noći skrivao u slamu. Čuo je samo jednom da je jedan mali dio ljudi odveden u Trebinje, a svi ostali su likvidirani u logoru u Mostaru.
Kaže da je u njegovoj grupi bilo oko 10 000 ljudi. Oko 3000 su odvedene, a ostalo sve je pobijeno bez da se čulo i jednog pucnja. Šta rade od mrtvih tjelesa nisam mogao znati jer je po danu sve mirno i ništa se ne izvozi iz logora. Po danu bi razbojnici ponekad izišli nasred praznog logora i pravili neke planove. Čuo sam kako se dozivaju između sebe i zapamtio neka imena kao Bradvica, Marijan, Grandić, Dangić, neki Jovo itd. Te večeri oko 10 sati Pejo mi je rekao da se sakrijem s njim u slamu. Malo iza toga su baterije počele svjetlucat i vodili su u grupama po trojicu, petoricu, desetoricu prema logorskim kasarnama i nitko se nije vraćao. Logor je ujutro bio prazan. Nikog nisu izveli izvan logora. Oko tri poslije podne stigla je nova kolona s oko 3-4000 ljudi. Pomiješali smo se s novodošlima. S južne strane žice dolazio je miris kruha i primijetio sam da se odmah uz žicu nalazi pekara. Pored pekare sam primijetio nekog mladića, a kad sam se približio žici prepoznao sam ga. Bio je to sin mog učitelja K. Izajbegovića iz Mostara koji je bio u istom razredu u kome i ja, a otac mu je bio seoski učitelj kod nas u D. sve do mirovine, kad se preselio u Mostar. Bilo mu je ime B. Zovnio sam ga, on se okrenuo i prepoznao me. Otišao je u pekaru i donio mi cijeli topli kruh i progurao ga kroz žicu. Podijelio sam kruh s Petrom (Pejom) i ponovo smo oko deset sati otišli u slamu. Drugih dana smo gladovali, a kad bi novodošli dolazili u logor pridruživali smo se njima i neosjetno tražili po njihovim torbama nešto za pojesti. Treći dan se ponavljao isti prizor - predvečer se logor punio, ujutro je ostajao prazan. Zadržao sam se tu 4-5 dana. Jednog dana je dovedena grupa od oko 6.000 ljudi većinom svi Hercegovci, koliko sam mogao primijetiti po govoru i onome što su razgovarali između sebe. Tu noć su neki ljudi odvedeni kamionima kroz kapiju, a drugi su bili odvedeni u kasarne, čuli su se jauci i nitko se iz njih nije vratio. Dan kasnije je dovedena jedna kolona od oko 3000 ljudi pred zoru, a kad su prestali s odvođenjima u obližnje zgrade, uključili smo se u tu kolonu. Oko podne došli su neki oficiri iz Desete hercegovačke brigade, 29. divizije (koliko sam mogao doznati) na čelu koje je bio Đuro Pucar, a politički komesar Đemal Bijedić. Oko podne su odvojili nas oko 700, a Pero je ostao u grupi koja je ostala u logoru.
Preživio je i viđao sam ga poslije povratka kući, ali nikada nismo razgovarali i pravili smo se kao da se ne poznamo. Odveli su nas preko Nevesinja u Gacko i tamo razdijelili po seoskim domaćinstvima. Seljaci su bili Srbi i bili su naoružani. Dali su nam kose i morali smo kositi livade. Straže su stalno bile nad nama, a mi nismo imali snage ni da hodamo, a kamo li da kosimo. Tjerali su nas kandžijama kao stoku. Pojedini seljaci kod kojih smo radili bili su okrutni prema nama, a drugi opet dobri. Radili smo na tim poslovima oko tjedan dana, a poslije toga kad su ostaci četnika napali na Gacko, (rekli su nam da ih je bilo oko 5000) i kad je Deseta brigada 29. divizije vodila s njima borbe oko Bilaće i u dolini oko Gackog te stjerali četnike u neke ruševine u Gackom, a nama su podijelili puške i doveli nas da se borimo s četnicima. Mi smo bili opkoljeni od četnika, a oni opet opkoljeni od partizana. Borba je trajala cijelu noć, a tko od nas nije htio pucati bio je ubijen. Tu nas je ubijeno najmanje 100. Sutradan su nas odmah povukli u Mostar i kad smo došli na Mostarsku željezničku stanicu bilo je oko 4 sata poslije podne. Tamo je bila još jedna grupa od oko 300 do 400 ljudi. Strpali su nas u male vagone i povezli prema jugu. Ujutro smo se našli u Zeleniki. Tamo smo se zadržali oko 2 sata i rekli su nam da čekamo na neki brod. Došao je konačno brod za prijevoz drveta i nas oko 1000 su strpali unutra. Sve su zatvorili i nismo znali kuda se vozimo. Ujutro smo se iskrcali u Boki Kotorskoj. Pred nama je išao neki partizan, a mi za njim kroz neku tvrđavu, a zatim smo se penjali tisućama stepenica na vrh Lovćena, a onda smo se spuštali prema Cetinju gdje smo i prenoćili u nekim ruševinama. Idući dan su došli kamioni i prevezli nas na albansku granicu, koliko se sjećam planina se zove Njegovača. Preko jedne doline smo mogli vidjeti samo neku električnu trafo-stanicu u blizini koje je bila i jedna seljačka kuća.
Tu smo sjekli drva i iznosili prema cesti cijelo to ljeto i zimu do prosinca. 'I'u su mnogi pomrli od gladi i iznemoglosti i od oko 1000 ljudi ostalo nas je odo 370 živih. Iz mog sela su se tu sa mnom našli i M. J. i M. K Oba su se vratili živi kućama. Tu su nam donosili po malo graha i kukuruzovog brašna, a morali smo kuhati sami. 14. prosinca 1945. stigla je neka engleska komisija s oko dvadeset velikih kamiona. Bili su obučeni u žute uniforme i naoružani. Preko prevodioca su razgovarali sa seljakom, Crnogorcem, koji je živio nedaleko od trafo-stanice i bili su ljuti. Naredili su nam da svi idemo prema cesti i da se ukrcamo u kamione. Sav alat i sve što smo imali je ostalo na mjestu gdje smo radili. Odveli su nas u Boku Kotorsku. U Boki su nas ponovo preuzeli partizani, utovarili u drvaricu (brod) i odvezli u Zeleniku. Tamo su nam dali iskaznice da smo bili u rezervi i zaprijetili da ne smijemo nikome kazati što se s nama događalo. Rasporedili su nas u željezničke vagone prema kotarevima iz kojih potječemo. Svi koji smo išli prema sjeveru trebali smo ići prema Brodu uskim kolosijekom, a u Brodu presjedati na široki.
Vagoni su bili za stoku i bili su zapečaćeni izvana tako da ništa nismo mogli vidjeti, a nuždu smo morali vršiti u vagonima. U Šamcu nas je dočekala OZNA (KOS). Tu su nas ispitivali nekoliko dana. Zahvaljujući obiteljskom prijatelju, a koji je tada bio mjesni sudac S. J. bio sam pušten kući. Kad sam došao kući (oko 22. prosinca 1945.) nije me poznao ni otac ni majka ni braća i sestre. Imao sam oko 35 kg. U selu je zbog križara bilo zavedeno opsadno stanje i tko bi se god pojavio izvan kuće kad padne mrak bio bi ubijen. Moj djed je imao stan (salaš) u blizini Save i tu sam proveo duže vremena s njim dok se nisam oporavio. Pričao mi je o strahotama koje su se događale u našem kraju takom rata, a pogotovo završetkom rata i o borbama u Odžaku. Čim sam se oporavio morao sam zbog osobne sigurnosti napustiti rodni kraj, da bi kasnije pobjegao u inozemstvo- svjedočanstvo je ovo zapisano u veljači 1988. godine.