DAN BOJKOTA KONZUMA: I Dubrovnik je priznao 'Republiku Agrokor'

Inicijativa je na Facebooku okupila preko 7 tisuća ljudi. 'Todorić je najveći neplatiša u državi, uništio je mnoge male privatnike, obrtnike i seljake svojim neplaćanjem i smišljenom "nestašicom" mesa, pa on kao "osloboditelj" uskače i uvozi pokvareno meso iz drugih država koje ne zadovoljava zdravstvene uvjete, no kupio je kao što smo rekli uz medije i političare, i državni inspektorat i mnoge druge potkupljive gramzivce,' pišu inicijatori.



'Agrokor kupi firmu za 1 kunu, država sanira sve dugove  i još mu da povrat kapitalnih ulaganja. Pljačkaju nas pored zdravih očiju.' Pitanje je zašto dio Hrvata toliko ne voli Todorića, koji ipak, budimo realni zapošljava  tisuće Hrvata. Radi li se samo o mržnji iz zavisti prema najjačem biznismenu u cijeloj regiji?  Njegovih 30 milijardi prošlogodišnjih prihoda zapravo su četvrtina proračuna Republike Hrvatske. Za usporedbu, odavno je prihodima prerastao INA-u. Prema službenim podacima za 2011., u sastavu koncerna Agrokor bilo je  55 tvrtki u kojima Agrokor ima više od 51 posto vlasništva.  Izvan te liste još je niz tvrtki u kojima ima manjinske udjele, ali ih apsolutno kontrolira, primjerice Adriatica.net, u čijem sastavu je i nekadašnji dubrovački turistički gigant Atlas,  kojemu je upravo ovo vodstvo ukinulo i zadnju poslovnicu u Dubrovniku.



Medji pišu kako je Todorić i u Srbiji, gdje ima nekoliko jako dobrih proizvodnih kompanija (Frikom, Dijamant) i trgovine (Idea), kupio i desetke manjih tvrtki, ali preko posrednika. Tu su i prilični krediti i obveznice, uglavnom u eurima. Priče o devalvaciji kune snažno bi utjecale na koncernov dug, piše Poslovni.hr. Istina je da Todorić zapošljava više od 35 tisuća zaposlenih, odnosno čak i više ako se  pribroje  tvrtke s manjinskim udjelima. Bilo kakvo ljuljanje koncerna u tom smislu izazvalo bi poremećaj gori, primjerice, od panike koja se podiže oko brodogradilišta. Kako je naveo Poslovni.hr, jedan je strani biznismen koji je dobro upoznat sa stanjem u Hrvatskoj svojedobno rekao: “Vaša bi ekonomija prodisala da Agrokor propadne, razvijali bi se više mali poduzetnici”.

Za Todorića se argumentirano može tvrditi kako je državni prijatelj broj jedan.

'Zapamtite, tisuće ljudi je propalo zbog Ivice Todorića i njegovog oca, koji je bio zatvoren zbog pljačke u bivšoj državi, te njegovih poltrona koji za šaku novaca izdaju nacionalne interese,' pišu organizatori inicijative na Facebooku. 'Pozovite svoje prijatelje, jer je malo vjerojatno da će mediji stati na stranu naroda, kad ne pišu protiv svog Boga, glavnog oglašivača. Moć je u vašim rukama, oslobodite je.'

Državni prijatelj broj jedan

Zanimljiv pregled Todorićevog bogaćenja donosi tjednik Forum koji pojašnjava kako je Agrokor u 20 godina od anonimnog poduzetnika postao najbogatiji i najmoćniji čovjek Hrvatske. Najveći ključ uspjeha krije se u tome što je cijelo vrijeme bio državni prijatelj broj jedan.



''Konzum - s vama kroz život”, slogan koji se vrti u trgovinama najvećeg maloprodajnog lanca u RH, odlično je pogođen, a još bolji bio bi jedino “Agorkor - s vama kroz život”. Prosječni Hrvat uglavnom kupuje namirnice u Konzumu, gdje opet dobiva proizvode koncerna Agrokor d.d., i to voće i povrće (Agrokor ima nekoliko poljoprivrednih kombinata), vino (vinarije u Istri, Srijemu, Baranji, okolici Zagreba), mineralnu vodu (punionice Jamnica i Kiseljak u BiH), Zvijedino ulje, Ledov sladoled... I kad nije u dućanu, vjerojatno troši u Agrokoru, bez obzira kupuje li na kiosku Agrokorova Tiska ili toči benzin na Agrokorovim crpkama... Statistički, velika je šansa i da radi u Agrokoru, sustavu koji samo u Hrvatskoj zapošljava 30.000 ljudi. Ivica Todorić obilježio nam je zadnjih dvadeset godina života i sada je, kao vlasnik Agrokora, na vrhu najveće kompanije u regiji.

Agrokorov ratni put

Usred rata Agrokor kupuje  trgovački lanac Konzum, tvornice ulja Zvijezda, punionice vode Jamnica. 'Prije točno dvadeset godina, u srpnju 1992., šira hrvatska javnost je prvi put čula za uspješnog cvjećara Ivicu Todorića, i to u tekstu objavljenom u Globusu gdje je prozvan zbog načina na koji se uključio u privatizaciju bivših društvenih poduzeća. Iako tada, u odnosu na današnje stanje, njegov Agrokor nije puno imao, samo zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić grad, novinarki nije bilo jasno niti kako je to stekao. Kako bijaše tada, tako je i danas. Činjenica da netko vrijedno radi po cijele dane nije dostatno objašnjenje za zgrtanje znatnog imutka i društvene moći,' piše Forum.


Foto Index.hr

“Agrokor trguje strateški značanijim robama, pšenicom, kukuruzom, čak naftom, dobiva povlaštene bankovne kredite i u svome osvajanju društvenog vlasništva očito uživa osobitu naklonost državne Agencije za restrukturiranje (preteča HFP-a, op. a.), koja Todoriću dopušta ono što drugima osporava; kupovinu dobroposlujućih društvenih poduzeća”, napisala je te 1992. autorica, koja podsjeća zašto je Agrokor usred rata postao zanimljiv javnosti.

Ratno profiterstvo

“U formi priče o jednoj prilično ružnoj poslovnoj transakciji, kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna maraka, Agrokor je trebao kupiti od poljoprivrednog kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit, nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća…”

Navodno, realizirao se tek dio posla za koji je odobren kredit. Umjesto 184.800 tona pšenice i kukuruza, kupljeno je 116.500 tona manje. A kao dokaz u tekstu se navodi nalaz inspekcije HNB-a koja je ušla u trag tom kreditu. Mediji su izvijestili da je zbog toga HNB protiv Franje Lukovića, tadašnjeg i sadašnjeg direktora Zagrebačke banke, koja će i godinama poslije pratiti Todorićevo širenje, podnijela kaznenu prijavu zbog privrednog prijestupa. U Agrokoru su pak tvrdili da su kupljenu robu opljačkali četnici i JNA. “Nakon svega, nije bilo ni državnog novca ni državne pšenice i kukuruza, ali je Agrokor nastavio kupovati društvena poduzeća uz očiti blagoslov države” , zaključuje autorica teksta, vjerojatno niti ne sluteći kolike će razmjere ta kupovina vremenom poprimiti.

Veliki shopping

Već naredne 1993. počinje veliki shopping. Ivica Todorić kupuje punionicu vode Jamnica, tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje, a 1994. stječe velike udjele u još sedam bivših društvenih tvrtki; splitskom Bobisu i mljekari Mils, tvrtki Silos mlinovi Vinkovci, PIK Vrbovcu, zagrebačkom Ledu, hotelu Intercontinental i, što je najvažnije, Konzumu. Želio je stvoriti prehrambeni koncern koji će se moći oduprijeti multinacionalkama. Bio je to pravi trenutak, jer u zemlju u ratu stranci nisu željeli ulagati, pa je nekadašnje društveno vlasništvo prodavano po vrlo pristupačnim cijenama, a država je pritom davala i dodatni popust za kupovanje tzv. starom deviznom štednjom, odnosno obveznicama RH nastalim pretvaranjem deviznih depozita građana iz doba SFRJ u javni dug, kojima građani nisu mogli slobodno raspolagati.

Za staru deviznu štednju otkupljenu od štediša čiji su depoziti bili blokirani, plaćalo se samo 50 do 70 posto vrijednosti, a Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) pri prodaji dionica priznavao je puni iznos. Bila je to privilegija koju su iskoristili i razni drugi tajkuni. Vrlo brzo zaredalo se nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja.

Povoljni krediti

Povodom vijesti da je “Zagrebačka banka dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio”, u Slobodnoj Dalmaciji izlazi intervju s Nikolom Baračem, direktorom tada moćnog Dalmacommerca, koji je podigao kaznenu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke. Barač je ljutito izjavio da takve kredite za poticanje proizvodnje za izvoz, gdje je kamata četiri umjesto tada standardnih 12 posto, dobiva samo Todorić. “Ako je Agrokor 80 posto potrošio nenamjenski, jasno je koliku je protupravnu dobit ostvario. Na zapadu bi platio i realnu kamatu i poveliku kaznu, a uz to bi bio uvršten na crne liste i zatvorio bi vrata vlastite poslovne budućnosti. Zato sam odlučio javno reagirati”, rekao je tada Barač. “Nitko u Agrokoru nema nikakvog saznanja o navodnoj kaznenoj prijavi niti nas je itko povodom iste pozivao.

Koncern Agrokor je 2011. imao prihod od 29,6 milijardi kuna i dobit nakon oporezivanja od 259 milijuna kuna. Kroz vlasništvo u Agrokoru Ivica Todorić vlasnik je najvećeg maloprodajnog lanca Konzum, s blizu 12.000 zaposlenih i 700 prodajnih mjesta, rekordnih 13,4 milijardi kuna prometa i 345 milijuna kuna dobiti u 2011. Njegov je i Tisak, najveći hrvatski distributer tiskovina, sa 1200 prodajnih mjesta, kao i Zvijezda, vodeći proizvođač ulja, margarina i majoneze. Vlasnik je najveće hrvatske mesne industrije, PIK Vrbovec i najvećeg poljoprivredno-industrijskog kombinata PIK Belje. Preko svojih je tvrtki, sukladno njihovoj veličini i po propisima kojima su se okoristili i brojni drugi, u 2011. izvukao 174,2 milijuna kuna državnih poticaja. Posjeduje velike vinarije u Poreču (Agrolaguna), Vukovaru (Vupik), Iloku, Jastrebarskom (Mladina). Njegov Ledo najveći je domaći proizvođač sladoleda, a Solana Pag najveći prizvođač soli. Jamnica je vodeći domaći proizvođač izvorske i mineralne vode. Jedno vrijeme bio je vlasnik zagrebačkog Interkontinentala, Bobisa, Mlinara, splitske mljekare Mils koju je prodao Miroslavu Kutli. U zadnje vrijeme kreće u telefoniju, otvara benzinske crpke, započinje i u hotelijerstvu. Početkom 2012. preuzeo je manjinski udjel u dubrovačkom Gulliver travelu, ima i udjel u turističkoj agenciji Adriatica.net, želi sagraditi elektranu na biogorivo. Htio je kupiti Podravku, Dionu, Namu, slovenski Mercator i Radensku…

U međuvremenu je stekao čvrstu poziciju, pa ga mediji već početkom 1993. nazivaju “vlasnikom poduzeća koje je kupilo najviše društvenih poduzeća u pretvorbi”, odnosno “najvećim kapitalistom u Hrvatskoj”. Širenje Agrokora nije stalo, nastavilo se i narednih desetak godina, po raznim zemljama regije. Trajalo je sve do početka ekonomske krize, pa je tako primjerice 2007. kupljeno još osam novih tvrtki, a rekordne 2008. čak njih 11; u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori…

Utjecaj na medije

Međutim, najvažnije su mu ostale one prve kupovine u ratnim godinama kojima je postao vodeći proizvođač raznih roba i stekao Konzum. A kad je Agrokor u jednom trenutku narastao i probio granicu od 10.000 zaposlenih, dobio je važan argument u svim budućim pregovorima s vlastima, što je koristio za novi rast. Poziciju prema vlasnicima medija bazirao je na autoritetu velikog oglašivača, a kasnije i većinskog vlasnika maloprodajnog lanca Tisak.

Odabrane novinare pridobivao je, primjerice, vozeći ih iznad Panonske ravnice svojim helikopterom. Kako to da je u samo godinu ili dvije javnosti nepoznati, iako uspješan, predratni cvjećar izborio tako snažnu poziciju? Na službenoj web stranici Agrokora, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, ne može se puno saznati jer tamo sve počinje i završava sa 1976., kada “Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvijetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi”. Stoga smo sami pregledali novinske arhive, popričali s menadžerima i sindikalcima, svjedocima njegova uspjeha. Malobrojni danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj jedan, a oni koji su pristali, uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji i razvoju lokalnog zagrebačkog trgovačkog lanca Konzum, u kojem je od 1995. većinski dioničar. Te godine Agrokor objavljuje prve konsolidirane podatke. Ukupni prihod grupe bio je 2,1 milijardi kuna. Naredne godine su sa 2,4 milijardi kuna prihoda dostigli Plivu, koja je i danas ostala na sličnim rezultatima, a Agrokor je u međuvremenu svoje prihode povećao za više od deset puta.

Državna pomoć

Koliko je u svemu tome pomogla vlast, naročito u eri Franje Tuđmana, kad je cijelo društvo u rasponu od sporta do gospodarstva bilo pod kontrolom politike? Iako u Agrokoru s ponosom vole reći da im država nikada nije pomagala u širenju, izgleda da nije baš tako, jer je činjenica je da su se Tuđmani i Todorići družili još od početka 70-ih. Krunski dokaz o državnoj pomoći stiže u rujnu 2008., kad je odnekud isplivao dokument iz rujna 1999. s potpisom ministra financija Borislava Škegre. Bilo je to državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica čiji je agent bila jedna luksemburška banka, a kojim je financirana gradnja Agrokorovog distributivnog centra u Zagrebu. “Poznavatelji prilika iz tog vremena kažu da je upravo Agrokorov izlazak na međunarodno tržište kapitala te 1999. godine, kada je za zaduženje jamčila država, bio glavni impuls kojim je krenulo njegovo širenje. Koncern je tada imao ukupne prihode od 3,2 milijarde kuna, otprilike deset puta manje nego danas”, navodi se u tekstu objavljenom uz otkriće tog dokumenta.

Vole ga sve vlasti

U sadašnjoj vladi RH nemilice ga hvali njen prvi potpredsjednik Radimir Čačić, svjestan Todorićeve važnosti. Od 2000., dakle godinu dana nakon dobivanja Škregrina jamstva, započinje širenje Konzuma po Hrvatskoj i pretvara ga u najveći domaći trgovački lanac, u koji plasira znatan dio robe koja dolazi iz Agrokorove proizvodne sekcije. Vlasnik Agrokora, koji se pokazao korektnijim poslodavcem od prosječnog hrvatskog tajkuna, stvorio je i čvrste veze sa sindikatima, poklanja im hranu za sindikalne kongrese, njegove tvrtke se oglašavaju u glasilu Sindikalna akcija. Zatreba li mu, lako može pobuniti radnike, kao što je to bio slučaj 1999. kad je vlada najavila da će pomoći izgradnju uljare u osječkom Čepinu, posve blizu mjesta gdje je on namjeravao sagraditi svoju uljaru.


Foto Vjesnik

Zašto je baš Ivica Todorić uspio? Početkom 90-ih bilo je i drugih koji su uzletjeli, no danas ih više nema na domaćoj poslovnoj sceni. Osim Todorića, preostala trojica iz pokera najpoznatijih tajkuna, Miroslav Kutle, Josip Gucić i Luka Rajić, danas su u inozemstvu, a pritom je samo Rajić, prodavši Dukat kupljen na nikada rasvijetljeni način, otišao preko granice dobrovoljno, dok su ostala dvojica pobjegla pred hrvatskim pravosuđem. Iako je u nekoliko navrata zaprijetio da će prodati strancima sve što ima, Todorić to nikada nije učinio. Ostao je ovdje, nastavio jačati Agrokor i postao najbogatiji građanin Hrvatske. Većinu hrvatskih tajkuna nije zgodno pitati za prvi milijun, jer su svega koji mjesec prije zgrtanja ogromne imovine bili šoferi ili vlasnici kvartovskog kafića.

Cvijeće, Valentić, Rohatinski...

Ivica Todorić nema taj problem, jer je njegov Agrokor prije rata bio veliki proizvođač cvijeća. Pitanje je, međutim, s koliko je milijuna krenuo u privatizaciju. Analiza medija iz 90-ih godina dovodi do zbunjujućih rezultata. Tako je 1997. u tjedniku Obzor objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je “1989. imao 16 milijuna maraka” , dok Jutarnji list kasnije spominje “privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća”. Sam Todorić 1993. u intervjuu Večernjem listu ovako pojašnjava: “Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini. To je oko 15 milijuna maraka zdravog novca. A od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita.”

 Jedan dio Todorićeva predratnog imetka definitivno nije zarađen radom nego stjecajem okolnosti, jer i on sam u nekoliko intervjua priznaje da mu je pogodovala tadašnja inflacija. “U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do poslijepodne smo zaradili još 600.” Uz stanoviti kapital zarađen u trgovini cvijećem, inflaciju i, kako Todorić kaže, “utapljanje starih dinara”, širenju Agrokora pomogla je i suradnja s politikom, konstantno negirana, nikada otvorena ali uvijek zamjetna. U početku su Ivicu Todorića, zbog bliskosti njegova oca Ante Todorića, koji je u vrijeme Hrvatskog proljeća bio direktor tada moćnog Agrokombinata, povezivali sa Savkom Dabčević Kučar i njenim HNS-om, no kako je 90-ih vlast u državi stalno držao HDZ, Todorić je bio u dobrim, u nekim slučajevima i prijateljskim odnosima s jednim njegovim krilom, tzv. tehnomenadžerima. Jedan od njih, Nikica Valentić, bio je hrvatski premijer. Valentićeve tvrtke i danas tijesno surađuju s Agrokorom, sudeći po financijskim izviješćima tog koncerna, njegova Niva inženjering stalan je korisnik Agrokorovih zajmova.

Razmjena kadrova između Agrokora i vlasti

Osobe upućene u poslovanje Agrokora svjedoče o postojanju cijele mreže, pri čemu se vlastiti kadrovi šalju u državne institucije, a za pretpostaviti je da u nekim slučajevima pogoduju bivšem poslodavcu. Zamjetan je broj ministara koji su se, nakon staža u Vladi, skrasili u Agrokoru. Todorićev prijatelj, bivši zagrebački gradonačelnik Branko Mikša, koji je tijekom rata bio HDZov ministar gospodarstva a potom i trgovine, i danas je zaposlen u Agrokoru, a također je i zamjenik predsjednika NO tog koncerna. Potom, Davorin Mlakar, ministar uprave u dvije HDZ-ove vlade, one sredinom 90-ih i vlade Ive Sanadera, u međuvremenu je proveo tri godine u upravi Agrokora. U Agrokor se, nakon visoke pozicije u ministarstvu poljoprivrede, vratio Krešimir Kuterovac, a tu je i Zdravko Marić, bivši zamjenik ministar financija Ivana Šukera.


Foto PIXSELL

 Uz predstavnike Vlade, isti je poslodavac zaposlio i bivše sindikalne lidere Vitomira Begovića i Anu Knežević, pa se čini kao da je koncern stvorio svoje gospodarsko-socijalno vijeće. U upravi Agrokora je i Piruška Canjuga, koja je to postala još u doba kad je njen suprug Zlatko Canjuga bio glavni tajnik HDZ-a. Članica uprave Agrokora bila je Sanja Crnković- Prozaić, bivša članica uprave Agrokora, krajem 90-tih savjetnica predsjednika Vlade RH Franje Tuđmana, a potom i dugogodišnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

U Agrokoru je zaposlen i Davorin Spevec, suprug Olgice Spevec, predsjednice Vijeća Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), koja relativno često analizira učinak pojedinih Agrokorovih akvizicija i daje ocjene o tržišnoj koncentraciji. Od svih dosadašnjih zaposlenika Agrokora najzanimljiviji je ipak Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke između 2000. i 2012. Prve dvije godine svog mandata, dakle sve do 2002. godine, sjedio je u NO Agrokora. U novije je vrijeme izbila afera kad se otkrilo da je njegova supruga Marija Rohatinski Agrokoru prodala svoju gubitašku špeditersku tvrtku Romah d.o.o., a u čijem je vlasništvu kuća u kojoj živi guvernerova obitelj. To je zamrljalo lijepu sliku koju su Hrvati imali o guverneru i pojačalo sumnju u njegova eventualna pogodovanja bivšem poslodavcu.

Kultura neplaćanja i poslovanja na rubu zakona

Todorića se danas proziva zbog neplaćanja, te se u niz navrata moglo čuti i pročitati da se razvoj njegova carstva bazirao na neplaćanju dobavljača od koji su mnogi zbog toga propali. Navodno se jednom prilikom Luka Rajić požalio tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu da Todorić ne plaća na vrijeme, što ga je skupo koštalo. Dukatova roba je izbačena s Konzumovih polica, pa je vraćena. Potom je opet izbačena, a zadnji povratak je plaćen između 10 i 20 milijuna eura. Ivicu Todorića se kritiziralo i zbog politike naplaćivanja ulaska robe na police.


FOTO PIXSELL

Revizija pretvorbe i privatizacije Konzuma trajala je punih šest mjeseci, od početka rujna 2002. do kraja veljače 2003. Državna revizija zaključila je da “postupak pretvorbe društvenog poduzeća Unikonzum, Zagreb, nije obavljen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća”. Uz neobjavljvanje javne ponude, Državna revizija je kritizirala i ugovor o zamjeni dionica koji je Hrvatsko mirovinsko osiguranje (HMO) zaključilo s Agrokorom. Riječ je o 15.443 dionica Konzuma koje su nakon pretvorbe Konzuma stekli fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika i poljoprivrednika, a u travnju 1993. povjerili su ih na upravljanje društvu HMO. Te dionice, koje su trebale čuvati vrijednost budućih mirovina hrvatskih građana, temeljem ugovora iz rujna 1998. HMO je prenio Agrokoru. Uz udjel u Konzumu, prenijeto je još stotinu tisuća dionica tvrtki Zvijezda i Silos te zagrebačkog Hotela Intercontinental ukupne nominalne vrijednosti 17,8 milijuna DEM.

U zamjenu za udjele u te četiri tvrtke HMO je od Agrokora dobio 177.881 dionica PIK Vrbovca, jer je Todorić u to doba bio (privremeno) spriječen u preuzimanju tog kombinata. Zanimljivo je da su dionice zamijenjene u odnosu 1:1, odnosno po nominalnoj vrijednosti, iako je tada već postojala Zagrebačka burza i sve su one imale neku tržišnu cijenu. To su zamijetili i revizori: “Zamjena nije obavljena prikupljanjem javnih ponuda i nije obavljena procjena vrijednosti dionica koje se zamjenjuju, što nije u skladu s Pravilnikom o prodaji i zamjeni dionica, udjela i prava, kojim je određeno da Komisija za izbor najpovoljnijeg ponuditelja, na prijedlog uprave HMO, utvrđuje procjenu vrijednosti dionica koje se daju odnosno primaju”, navodi se u zaključku Državne revizije. Državna revizija je pročešljala i PIK Vrbovec, gdje se ustanovilo da je Agrokor spomenutih 170.000 dionica kupio za 17 milijuna DEM od HFP-a u travnju i svibnju 1994. preko javne dražbe, a platio ih je starom deviznom štednjom. Kako bilo, zamjenom dionica iz rujna 1998. Agrokor je stekao ukupno 90.333 dionice, odnosno 71,6 posto ukupnog broja dionica Konzuma, koliko ih i sada ima.


Kulmerovi dvori, foto PIXSELL

Kulmerovi dvori

Otkako je stabilizirao Konzum, a potom i Agrokor koji je dobio izdašne inozemne kredite te nastavio širenje po zemljama regije, Todorić se preselio u dvorac Kulmer iznad Zagreba, koji je otkupio kao ruševinu te ga obnovio, znatno mu povećavši gabarite. U zaštićenoj podsljemenskoj zoni (dvorac se nalazi u Parku prirode Medvednica), nema stambene izgradnje, pa su nadležni gradski činovnici u Todorićevu korist pribjegavali svakakvim lukavstvima. Građevina je u travnju 2003. dobila građevinsku dozvolu kao “reprezetantivni hotel”, što je bio pojam koji su gradski urbanisti izmislili za tu priliku. Kad se to otkrilo, izbila je afera jer se znalo da obnovljeno zdanje nije nikakav hotel nego novi dom nekoliko generacija Todorićevih. Potom je dvorac prijavljen kao “složena rezidencijalna građevina”, što također ništa ne znači. Načinom na koji je riješen status dvorca, izmišljanjem novih termina, potvrdilo se da je Ivica Todorić ponekad i iznad propisa.

Useljavanjem u dvorac, na simboličkoj je razini postao novovjeki velmoža, vladar tuđih sudbina kojem se nitko ne želi zamjeriti. Osobe koje su mu bliske tvrde da je, shvativši kakvu je poruku time poslao, požalio što je otišao u Kulmerove dvore. Sada je, međutim, kasno. Preseljenje u dvorac iznad Zagreba, kao i vlasništvo nad koncernom s kojim svaki Hrvat, više ili manje, ide kroz život, stvara obveze i veće od onih prema stranim bankama. Cijeli tekst o Agrokoru tjednika Forum dostupan je na ovom linku.

Monopol u Dubrovniku

Iako je jedan dan bojkotiranja Konzuma akcija koju ovaj koncern neće niti osjetiti, simboličan je način kako izraziti neslaganje s ovakvim načinom bogaćenja. Todorićev 'hrvatski san' i put do uspjeha dokazano je popločan uskom povezanošću s predstavnicima vlasti, igranjem prema pravilima tržišta koja nisu jednaka za sve, a njegov monopol nikako ne može biti dobar za hrvatsko gospodarstvo i male poduzetnike.

I dok će se neki Dubrovčani možda danas odlučiti za ovu akciju bojkotiranja Konzuma, brojnim turistima u Dubrovniku to neće biti moguće napraviti na Pilama sve i da su upoznati s hrvatskom realnošću i pozivom na aktivizam. Agrokor je apsolutni vladar na Pilama, na ulazu u povijesnu jezgru Dubrovnika, gdje godišnje prođu milijuni turista. Na području od stotinjak metar nalaze se kioski Tiska, Konzum, trgovina Tisak media, a spominjalo se kako je Agrokor zainteresiran za kupnju bivše središnje zgrade Atlasa u okviru svojih poslovnih kretanja na području turizma.

Dodajmo kako je upravo prije mjesec dana Adriatica.net,  čiji je suvlasnik  Ivica Todorić, ukinula i posljednju poslovnicu Atlasa na Pilama, ali zato trgovine Tisak i Konzum rastu kao gljive poslije kiše. Naravno, u tim se trgovinama prodaju većinom Agrokorovi sokovi, vode, sladoledi i ostali proizvodi koncerna Agrokor. Ono što je nekada simbolično predstavljao Atlas na Pilama, to su danas trgovine Ivice Todorića. Pile su samo jedan simboličan primjer i pokazatelj stanja koje je prisutno u cijeloj Hrvatskoj. Ili bolje rečeno u 'Republici Agrokor. '


FOTO Zoran Kusalo, Dubrovacki.hr