Iza vas je gotovo punih šest godina službe dubrovačkog biskupa, izdvojite neke od pastoralnih aktivnosti koja smatrate osobito plodnim za našu katoličku zajednicu.
Temeljno poslanje jednog biskupa uključuje u sebi tri službe. To su služba posvećivanja, koja se ostvaruje u slavljenju otajstava vjere, služba navješćivanja koja se ostvaruje u naviještanju evanđelja Isusa Krista i služba upravljanja, koja znači skrb o zajednici koja mu je povjerena, stvaranjem uvjeta za obavljanje prvih dviju službi. Moje djelovanje bilo je plodonosno u onoj mjeri u kojoj sam kao biskup ove partikularne Crkve u tome uspio. Ove tri službe dio su redovitog djelovanja biskupa i način na koji se Crkva ostvaruje u konkretnom prostoru i vremenu. Izvanredni događaji u pastoralnom radu biskupije mogu biti i jesu poticajni samo u onoj mjeri u kojoj obogate našu redovitost. Od izvanrednih pastoralnih aktivnosti u proteklih šest godina izdvojio bih Susret hrvatske katoličke mladeži, koji je izuzetno plodno djelovao na naš redoviti pastoral s mladim vjernicima. Uz to bih izdvojio još i Godinu sv. Vlaha i milosrđa, kroz koju smo uspjeli više nego li dosada poraditi na našoj biskupijskoj povezanosti, uključivanjem svih dijelova naše biskupije u neke zajedničke biskupijske projekte i susrete. Nadam se da ćemo s tim nastaviti i u godinama koje su pred nama.
Kako biste uopće ocijenili stanje vjerskog života biskupije? Mnogi govore da se u posljednje vrijeme nešto posebno zbiva u Dubrovniku, vrijeme je sve češćih obraćenja, situacija u kojima se ne samo mladi, već zrele i svjetonazorski oblikovane osobe, utječu Crkvi za pomoć... Otkuda taj impuls?
Dubrovačka biskupija je vjerski promatrano dosta tradicionalna sredina. Zahvaljujući toj značajki vjera se na ovom prostoru održala, usprkos veoma nepovoljnim vremenima i okolnostima za vjeru. Ja bih čak rekao da se to dogodilo baš zbog tih nepovoljnih okolnosti za vjeru. Tradicionalna vjera, naime, ponekad funkcionira po principu prkosa. Danas su se okolnosti promijenile. Vjernici više nemaju neprijatelja kojemu tradicija treba prkositi. Živimo u pluralnom društvu u kojemu je ponuda vjere samo jedna od ponuda. U takvom svijetu tradicija nije dovoljna. Potrebno je vjeru učiniti osobnim izborom. No mnogi to ne uspijevaju učiniti. Mnogi se u međuvremenu pomalo pogube u vjeri. Biraju druge putove. A onda ih život ponovo vrati ondje gdje su od početka bili, jer vjera Katoličke Crkve nudi odgovore na sva životna pitanja, uključujući i pitanje suočavanja s bolešću, nesrećom, smrću. I to je ono što danas primjećujemo da se događa. I sam ponekad ostanem iznenađen u susretu s nekim našim vjernicima i zrelošću njihove vjere. Vjera im nije ostala samo tradicija, nego im je doista postala životni izbor kojemu se, u onom zvanju i zanimanju koje su izabrali, stavljaju potpuno na raspolaganje. Takva nas vjera doista oplemenjuje i čini boljim ljudima.
Kao pastir dubrovački ispratili ste prošlogodišnji Jubilej sv. Vlaha, aktivnosti obilježavanja su bile uistinu brojne i sveprisutne kako u vjerskom, pa i svjetovnom životu, što je Vašu zadaću dodatno inteziviralo... Kako ste se snašli u ulozi čije se raspon kretao od poglavara biskupije, domaćina Grada do indirektno – „nadzornog inženjera“ obnove crkve Parca?
Mislim da pomalo pretjerujete s naglašavanjem moje uloge. Ni jedan projekt ne može dobro funkcionirati ako sve ovisi samo o jednom čovjeku. Imam veoma dobre suradnike i u njih imam povjerenje. Svatko od njih je napravio ono što je na njega spadalo, a kad je to tako onda je lako odraditi i najzahtjevnije projekte. Uostalom kada smo bez ikakvog incidenta mogli odraditi projekt Susreta hrvatske katoličke mladeži i ugostiti u Gradu i biskupiji preko 30.000 mladih ljudi, tko se uopće treba brinuti u ostvarenju projekata koji su daleko manje zahtjevni, kao što je to bila proslava našeg jubileja. Iskoristio bih priliku za izraziti svoju zahvalnost i svima onima koji su nam suradnjom, pa i materijalnom pomoću, u tome pomogli.
Svojevremeno kao svoje geslo odabrali ste „Od ljudi za ljude" što u mnogočemu korespondira tradiciji unutarnje politike Dubrovačke Republike, naravno, i samom kršćanskom nauku. Dolazimo do zaista velikog broja kombinacija. No, čime ste se Vi vodili pri njegovom sricanju, odnosno suočavanjem s biskupskom službom?
Nadahnuće za svoje geslo nisam pronašao u dubrovačkoj tradiciji nego ondje gdje ga je, kako i sami primjećujete, pronašla ta dubrovačka tradicija, a to je kršćanski nauk. Zapravo pronašao sam ga u jednoj svetopisamskoj rečenici iz Poslanice Hebrejima, koja je u liturgiji bila čitana onoga dana kad sam pozvan preuzeti službu Dubrovačkog biskupa. Rečenica se u prvom redu odnosi na samoga Isusa koji je, kako kaže taj ulomak „od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu.“ Posredno se ona odnosi i na svakog svećenika, jer svaki svećenik djeluje u osobi Isusa Krista. To nam, međutim, nije dano zbog nas, nego zbog drugih. I ne čini nas samo po sebi boljima od drugih. Zato smo, da bismo doista mogli biti „od ljudi za ljude“, svaki dan ponovo pozvani na duboku, katkada i bolnu, promjenu stila života, pretvarajući svoj život i svoju izabranost u služenje onima od kojih smo uzeti i kojima smo poslani. To je ono što sam želio izraziti posežući za tim geslom, koje mi je, na neki način, bilo ponuđeno odozgor. Želio sam sebi posvijestiti i svima poručiti da mi moja biskupska služba, odnosno ona moja uzetosti od ljudi, nije povjerena zbog mene, nego zbog ljudi, onih od kojih sam uzet i kojima sam poslan da bih im služio u ime Isusa Krista i njegove Crkve. To služenje ne može biti bilo kakvo. Ono mora biti služenje na način Isusa Krista. Biti kao Krist „od ljudi za ljude“, znači sagnuti se da bismo ljudima kao i on učenicima „oprali noge“ zaprljane životnim pogreškama, umorom, razočarenjima, brigama i pomazali ih miomirisnim pomastima novih poticaja i ideja.
Koliko Vas je kao pravnika dojmila činjenica da postajete pastirom zajednice čiji Građanski sud je utemeljen još drevne 1416.?
Nisam uopće mislio na to. Biti biskup u Dubrovniku je i privilegij i izazov. Bio sam toga svjestan. No ipak u tom trenutku nisam toliko bio pod dojmom Dubrovnika, koliko sam bio pod dojmom biskupske službe i odgovornosti koju ta služba sa sobom nosi.
Trenutno čitav svijet prati događanja u Siriji. Govori se o vjerskom fanatizmu, netoleranciji, čak progonstvu kršćana... kako kao pastir jednog stada gledate na to?
Da, svijet to prati, ali nije dovoljno pratiti. Bilo bi potrebno nešto i učiniti. A i to praćenje, čini mi se, nije potpuno iskreno nego je obojano različitim interesima. Ne bih rekao da je tu riječ o vjerskom fanatizmu. Riječ je tek o zloupotrebi vjere za neke druge interese. Ponovit ću ono što papa Franjo govori, zadnji put je to bilo u njegovoj novogodišnjoj poruci u prigodi Svjetskog dana mira, da nijedna religija nije teroristička i da se nasiljem oskvrnjuje Božje ime. Nema svetog rata! Jedino je mir svet! Svaki je rat netolerantan. Možda su u Siriji prve žrtve oni koji su drukčiji, manjina, kao što su to kršćani, ali rat nikoga ne štedi. Svi su žrtve. Kad je riječ o progonima kršćana onda valja reći da su zastrašujući podaci koje su krajem prošle godine objavile neke kršćanske organizacije koje se bave ovom problematikom, a koje smo mogli pročitati i u nekim našim medijima. Govori se o 90 tisuća ubijenih kršćana u prošloj godini i o 200 do 500 milijuna koji ne mogu slobodno ispovijedati svoju kršćansku vjeru. Dodatno zabrinjava to što kršćani nailaze na ograničenja u ispovijedanju svoje vjere sve više i u samoj Europi koja se hvali visokim stupnjem vjerske tolerancije. Između ostalog, to se vidi i u odnosu europske politike i europskih medija prema stradanju kršćana u Siriji i drugim zemljama Bliskog istoka, Afrike i Azije. Ako se o tome i govori, govori se tek usputno i bez iskrene želje da se kaže puna istina i osobito bez želje da se nešto konkretno napravi za te ljude. Žao mi je Sirije i drugih zemalja Bliskog istoka koje su, usput budi rečeno, domovina kršćanstva. Mi smo u Dubrovniku u dva navrata organizirali prikupljanje i slanje novčane pomoći. Jednom smo to učinili u suradnji s Islamskom zajednicom u Dubrovniku i Društvom prijatelja Armenije u Dubrovniku. Željeli smo time poslati i određenu poruku. No to je tek kap u moru njihovih potreba, od kojih je najveća potreba za mirom. Zato molim Boga, a i druge pozivam na molitvu, da u te napaćene krajeve i tim izmučenim ljudima vrati mir. O tom miru, sve sam više uvjeren, ovisi i svjetski mir.
U godini iza nas bili smo svjedoci mnogih zlosretnih zbivanja, među ostalim, i snažnom valu izbjeglica iz zemalja Bliskog istoka, tim redovito osoba islamske vjeroispovijesti. Mnogi su im zatvarali vrata, neki podizali i ograde s bodljikavom žicom... nažalost mi, odnosno porazna većina nas, propustila je djelovati u duhu kršćanskog milosrđa. Je li to poljuljalo Vašu vjeru u ljude?
Riječ je o incidentima koji su u medijima dobili prevelik prostor, a ne izražavaju stajalište većine koja je, kako kod nas u Hrvatskoj tako i u cijeloj Europi, spremna pomoći svima onima kojima je pomoć potrebna. No nije nam najjasnije kako to učiniti. Zato su neki zatvarali vrata, drugi podizali ograde. To kako pomoći nije uopće jednostavno pitanje, kako to pokazuju i neki incidenti koje su pratili i prate sva ta događanja. Nikoga se ne smije odbiti i ne pružiti mu potrebitu pomoć, ali pravila moraju postojati. Bez pravila ni oni koji to žele neće moći pomoći, a uskoro će im vjerojatno i samima trebati pomoć. Rješenje za izbjeglice nije u Europi. Rješenje za izbjeglice je u Siriji i drugim zemljama Bliskog istoka i Afrike iz kojih ti ljudi bježe zbog rata i neimaštine. Nemojmo zavađati ljude tih zemalja i iskorištavati ih za svoje interese i svoje bogaćenje. Pokušajmo im pomoći da pronađu miran i dostojanstven život u svojim domovinama. I sve će se vratiti na svoje mjesto. Ne, nisam izgubio vjeru u ljude. Netko komu je povjerena služba predvođenja ljudi ne smije izgubiti vjeru u ljude. Onaj tko izgubi vjeru u ljude prestaje biti pogodan za službu predvodnika. Nije problem u ljudima. Ljudi, osobito oni najmanji, u biti su dobri. Loša je, međutim, međunarodna politika koja se danas vodi, a kojoj čovjek pojedinac, pa čak i čitavi narodi, ništa ne znači. Sve ovo o čemu govorimo su samo posljedice toga.
Također, bilo je zanimljivo promatrati otvaranje Crkve kao institucije svijetu, približavanje marginaliziranim skupinama, izbacivanja blještavila i sjaja iz svetišta... Ona je konačno progovorila jezikom društva, a sam papa Franjo odlučio je ponijeti željezni, mjesto zlatnog križa. Slažete li se?
Crkva je uvijek bila tamo, ali se to uvijek nije na najbolji način vidjelo. Ne znam je li vam poznato, ali većina ženskih crkvenih redovničkih kongregacija, a s njima i brojne muške, nastali su kao odgovor Crkve na socijalnu bijedu koja je nastala kao posljedica industrijske revolucije u 19. stoljeću. Institucionalno se i cijela Crkva željela smjestiti tamo Drugim vatikanskim koncilom koji je Crkvu otvorio svijetu, a osobito Pastoralnom konstitucijom o Crkvi u suvremenom svijetu, koja započinje riječima: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika.“ Papa Franjo, koji sam dolazi s periferije, svojim simboličnim potezima, ali i snažnim gestama i porukama, ne čini drugo doli aktualizira ono što je Crkva prije pedeset godina vidjela kao svoj program. I konačno počinje demontirati onu srednjovjekovnu crkvenu tvrđavu koja je nastala u posebnim okolnostima u kojima se Crkva štitila od pretenzija različitih političkih vlasti, da bi počeo stvarati, kako on sam kaže, poljsku bolnicu nakon bitke u kojoj se nikoga ne pita tko je i što je, nego se svima vida rane. Sveti Otac kao vrhovni poglavar Katoličke Crkve nama biskupima je uvijek primjer i inspiracija za vršenje biskupske službe. Simbolika zlata u liturgiji često je krivo shvaćena. Zlato nema vrijednost samo po sebi. U liturgiji ono dobiva značenje u daru kojim želimo izraziti poštovanje i središnju važnost Boga u našem životu. Želimo Bogu dati ono što je najvrjednije. Tako gledano, zlato je izraz darežljivosti i poklonstva, a ne luksuza. Naravno da sve to ima smisla tek kada Crkva u svom djelovanju u prvom redu služi ljudima onako kako nas je Krist učio, i što nam papa Franjo toliko ponavlja.
Mnogo prašine podiglo se oko djelovanja inicijative „40 dana za život“ čiji pristup, svojedobno ste izjavili, Vam se nije svidio, dok su s druge strane svećenici upravo naše biskupije otvoreno, s oltara, pozivali na sudjelovanje. Kako to komentirate?
Postoji ona židovska izreka da onaj tko spasi jedan ljudski život kao da je spasio cijeli svijet. Ljudski život doista nema cijenu. I zato smo ga svi pozvani štiti. Oni koji su se uključili u inicijativu „40 dana za život“ pokušavaju na taj način spašavati ljudske živote. Ja to poštujem i podržavam, kao i njihovo pravo da javno zastupaju svoje stavove. Voditelji inicijative ističu kako im je namjera spašavati živote i govore o tome kako su s ovom inicijativom u raznim slučajevima to i uspjeli, kao i da su mnogim ženama pomogli u rješavanju njihovih teških situacija zbog kojih su se mislile odlučiti na taj čin koji nije rješenje. Sve je to uistinu hvalevrijedno i mislim da je nepotrebno podignuta prašina oko te inicijative, kao i drugih sličnih inicijativa. Ta prašina ponekad izgleda kao pokušaj ušutkivanja drukčijih stavova od onih dominirajućih, liberalnih stavova. Živimo u demokratskom i pluralnom društvu u kojemu svi, dakle i oni koji se po svojoj savjesti zalažu za zaštitu života od njegovog začeća do prirodne smrti, imaju pravo na izražavanje svojih stavova. Obrana tih prava, obrana je pluralnog društva i demokracije. U tom kontekstu vidim i poštujem pravo svećenika da im u tome na različite načine pomažu. Kao što ste spomenuli, osobno mislim da model javne molitve nije najdjelotvorniji. Bojim se da se tako ne postiže puno više po pitanju zaštite života nego bi se to moglo postići i drukčijim oblicima molitve. Bliži mi je Isusov poziv iz Matejevog evanđelja o povlačenju na molitvu u svoju sobu, gdje me ljudi ne vide, radije nego na ulice gdje to svi mogu vidjeti. Doduše, Isus je to rekao u drukčijem ozračju u kojem se javna molitva hvalila, a mi živimo u ozračju u kojem se takva molitva izruguje, a neke možda i provocira. Trebamo biti spremni moliti bez obzira na izrugivanje, ali u isto vrijeme i paziti da nekoga ne provociramo ili povrijedimo.
Za kraj, što biste poručili Vašoj pastoralnoj zajednici?
Dragi vjernici moje Dubrovačke biskupije zahvaljujem vam na dosadašnjoj potpori i molitvama. Već šest godina dijelimo radosti i teškoće života na ovom prostoru. Vaša podrška i molitva izvor su mi snage u svakodnevnom obavljanju moje službe. Sam biskup je nemoćan, potrebni su mu vjernici i suradnici kako bi mogao izvršiti svoje poslanje. Zato vas molim da se aktivnim preuzimanjem odgovornosti u Crkvi, kroz župne, dekanatske, biskupijske i različite druge vjerske ustanove, još više otvorite različitim pastoralnim inicijativama kojima želimo unaprijediti vjeru na ovom našem prostoru. Svima u molitve preporučujem sebe i sve svoje suradnike, osobito svećenike, svećeničke kandidate, redovnike i redovnice, ali i cijelu biskupiju, kako bismo, uz pomoć Božju te zagovor Blažene Djevice Marije i sv. Vlaha, svi zajedno mogli beskompromisno nastaviti služiti ovoj Crkvi dubrovačkoj koja nam je darovana.
