Poštovani,
reagirajući na pismo Gdina Gradonačelnika Ministrici kulture ne mogu se oteti dojmu kako u mome slučaju, nažalost, vrijeme čini svoje, pa što sam stariji znam manje prava, a trebalo bi biti obrnuto.
Naime Gosp. Gradonačelnik od Ministrice kulture traži promjenu zakona, čak štoviše, dostavlja joj i tekst željene promjene pa i sam način primjene te izmjene. Ne mogu drugo nego se nadati da je zakonodavno tijelo u Republici Hrvatskoj još uvijek Sabor Republike Hrvatske te da se tamo još uvijek donose, mijenjaju, ukidaju i sl. zakoni Republike Hrvatske.
Uistinu je dobro što je Gosp. Gradonačelnik na ovaj način potvrdio valjanost i zakonitu utemeljenost postojećeg ugovornog odnosa iznedju Grada i DPDS-a. Naš odnos nije reguliran isključivo Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nego čitavim nizom važećih zakona tako da bi se teško, čak i kada bi bila izvediva predložena intervencija u jednome zakonu, navedeni odnos mogao jednostrano mijenjati bez izmjene, a možda čak i donošenja nekih drugih propisa o kojima sada nismo u mogućnosti razglabati.
I na kraju ne mogu nego biti zadovoljan što je Gosp. Gradonačelnik u potpunosti potvrdio moje strahovanje koje sam iznijeo i na sastanku u Ministarstvu kulture (te zbog toga dobio i "packu", sada je očigledno neutemeljeno), kako je dnevnoj politici, s njim na čelu, najmanje stalo do kulturnih dobara i njihove zaštite, obnove i prezentacije, već je u svome postupanju isključivo motiviran ekonomskim interesom, tj. punjenjem proračuna, a što je vrlo iskreno i priznao u svome pismu.
Stoga je očigledno, a ovaj put i izravno izneseno, kako motiv željenog razvrgnuća ugovora između Grada i DPDS-a ni u kom slučaju nije loše izvršavanje osnovne zadaće DPDS-a, a to je zaštita, obnova i promicanje materijalne i nematerijalne baštine dubrovačkog kraja (danas opet tako neopravdano i sustavno degradiranog, izoliranog i gurnutog na margine Lijepe naše), nego ostvarivanje upitnog profita. Upitnog zato, jer je DPDS u svojme šesdesetogodišnjem trajanju dokazalo da zna s baštinom upravljati na održiv način osiguravajući tako, ne samo opstojnost iste danas, nego osiguravajući budućim generacijama mogućnost da baštine istu, ne samo kao izvor zarade, nego prije i iznad svega, kao memento onoga što smo bili, što jesmo i što ćemo, ako Bog da, i biti samo ukoliko uspijemo spasiti ovo malo ljepote što su nam je stari ostavili od očiglednog prostituiranja i svekolike degradacije koje mu slijedom bezobzirnog tržišta već prijeti.
Denis Orlić
U Dubrovniku, 10. rujna 2012.g.