Razgovarala: Dajana Brzica
Dokle ste sada stigli s dogovorima s Gradom vezano za upravljanje Zidinama?
Zadnje informacije na tu temu su da je gradonačelnik Andro Vlahušić rekao kako ne želi s nama razgovarati. Što to znači - morate pitati njega. Ja mogu samo interpretirati. Dosad je stalno govorio da je alternativa pregovorima novi zakon. Međutim, novi zakon je bio na prvom čitanju na Saboru, dobio je primjedbe koje su dane i prihvaćene. Uobičajena zakonodavna procedura je da se te primjedbe moraju na odgovarajući način prihvatiti i obraditi za novi tekst i novo čitanje. Međutim, mi taj novi tekst za novo čitanje nismo vidjeli. Prema tome, nemam osnove za komentirati bilo što. Kad će taj novi tekst biti spreman i kakav će biti - ja to ne znam.
Jesu li ovo problemi koji se trebaju rješavati u Zagrebu?
Pa naravno da nisu. To je sramota za nas Dubrovčane, kao prvo. Drugo, ovo se ne može rješavati ni zakonom. Zamislite da vi meni iznajmite garažu na pet godina i to reguliramo ugovorom, pa vam nakon tri mjeseca netko drugi ponudi više novaca i vi kažete – ajde sad ti vanka. E to tako ne ide i ne može. Može, ali treba onda platiti naknadu štete. Drugo, uporno se tvrdi kako Zidine nisu naša imovina pa prema tome i novci koji se zarade nisu naši. Međutim, u ugovoru kojeg je potpisao i Vlahušić jasno stoji – prihodi od Zidina su prihodi Društva prijatelja dubrovačke starine. Sad, ako su po njemu to prihodi Grada Dubrovnika, onda su i prihodi od Cele ili Gradske kavane isto tako prihodi od Grada. To je stvar koja je jasna i jednostavna – zaključili smo ugovor, vremenski smo ga ograničili i ugovor se mora poštovati. I zašto ovako Vlahušić postupa, ja ne znam. No on je mogao, da je htio, koristiti se normalnim zakonskim sredstvima, poći na sud i reći - ovaj ugovor ne valja. Jer, on stalno trubi kako je ovaj ugovor nezakonit. A o zakonitosti ili nezakonitosti jednog ugovora odlučuje nadležni sud. Osim toga, gradonačelnik nije ovlašten raspolagati Zidinama nego Gradsko vijeće. Prema tome, pravno, korektno i pristojno bi bilo da se Gradsko vijeće o tome izjasni. Ja se ne bojim, možda će i ovdje Dubrovački dogovor funkcionirati, kao što je funkcionirao kad je u pitanju bio golf. Kada bi gradski vijećnici rekli – mi ne želimo ovakav ugovor, onda bi i mi u Društvu to shvatili ozbiljnije. Međutim, nitko iz Gradskog vijeća, osim predsjednika, i to po meni pomalo nespretnim pokušajem, se nije očitovao. Nitko nije ovu temu ni stavio na dnevni red sjednice. Nama ovdje odgovara čak i negativan ishod – samo da znamo gdje smo i na čemu smo!
Gradonačelnik se stalno isčuđava kako vam nudi milijunske iznose, a vi ne prihvaćate. Prvo je bilo pet milijuna kuna, pa dvadeset... što vam je još ponuđeno?
Sve je to netočno, ništa nama gradonačelnik nije ponudio. Rekao nam je da ćemo imati na raspolaganju novac koji bi trošili kao gradska služba i to na način da ćemo imati za svoje projekte toliko i toliko novaca, a on će ih odabirati i kontrolirati. Mi bi, znači, bili jedan servis. Mislim, smiješno! Društvo je jedna civilna udruga koja traje preko 60 godina i samostalna je. Naravno, otvorena svim mogućim i potrebitim instrumentima kontrole. Svu kontrolu smo prošli i prolazimo je svakodnevno. Ja ne govorim da mi ne bi mogli pomoći Gradu, ali kad bi pristali na ovakav odnos, postali bi jedna gradska služba, a ne civilna, volonterska udruga.
Koja je bila vaša 'ponuda'?
Ugovor smo potpisali u prosincu 2009. godine na rok od deset godina, dakle, do 2019. Mi ugovor ne želimo prekinuti, a o novcima od Zidina smo uvijek spremni razgovarati i uopće nije pitanje postoji li mogućnost da Grad zaradi više. Ako je Gradu tolika potreba, mi možemo pomoći i ponuditi da, recimo, tri godine radimo bez prihoda, da sva zarada ide Gradu, a nama neka ostane samo onoliko koliko nam je potrebno za pogon, za plaće 40 ljudi koji rade na Zidinama. I onda bi rekli i Gradu i ministarstvu – mi zaustavljamo sve naše projekte, zatvaramo gradilišta jer gradu trebaju novci. I to smo spremni napraviti.
Bi li takvo rješenje bilo pogubno za spomeničku baštinu?
Pa u tri godine ne bi. S obnovom bi se kasnilo, ali nakon toga – ne znam što bi se dogodilo. Možemo mi pričati svašta, ali Grad se ne može brinuti za Zidine i održavati ih na način na koji to radi Društvo. Realno, nama u Društvu ne treba ovoliko novaca, to nam je previše. Mi smo gradu, kada se pokazala potreba, već dali dio novaca od prihoda sa Zidina, naivno se nadajući da će Grad te novce koristiti za baštinu. Niti jedan kamen nisu promijenili. Nijednu ploču! Društvo je sve to odradilo. A to su ogromni zahvati.
Što mislite o gradonačelnikovoj ideji komercijalizacije Zidina?
Mislimo da je to jako loše. Mi uz priličan napor održavamo tu mjeru da Zidine budu i izgledaju onako kao što su to bile u 17. – 18. stoljeću, kada je Dubrovnik bio na vrhuncu svoje snage. Tako da se mi toj komercijalizaciji vrlo oštro protivimo. Ne samo radi komercijalizacije, nego smatramo da bi ona onemogućila da se vidi bit Zidina. U vrijeme moje mladosti predstave na Ljetnim igrama su se održavale na Gundulićevoj, Držićevoj poljani... ajde danas održite predstavu na tim gradskim lokacijama! Nemoguće. A da bi netko skinuo sve te stolove, treba ugostiteljima platiti veliku odštetu. Prema tome, pojam javnog prostora u Dubrovniku više ne postoji. Kao ni pojam javnog interesa. Dubrovnik je najljepši sada, u studenom, kada se ulicama može šetati, kada ne smrdi užeglo ulje... Javni interes znači da zajednica nešto profitira. Uz dužno poštovanje, koliko zajednica profitira od silnih ugostiteljskih objekata u Gradu, a koliko tih pedesetak ljudi? Pedeset-sto ljudi nije zajednica. Ta jedna relativno uska grupa ljudi nije po meni nekakav ekonomski motor ovoga grada. Zidine su ostale jedina oaza izuzete od toga. Ako Zidine pretvorimo u takvo što, one će izgubiti smisao.
Gdje točno ide novac od Zidina?
Okvirno, ako smo prošle godine zaradili pedeset milijuna kuna, na PDV je otišla četvrtina iznosa, ostalo nam je negdje oko 40 milijuna. Pola je pošlo Gradu Dubrovniku, pola Društvu, a od te naše polovice osam milijuna kuna je otišlo za plaće četrdesetorici zaposlenika na Zidinama, a ostatak novca za obnovu spomeničke baštine.
Kako komentirate smjenu direktora Sanitata Nika Kapetanića, tajnika Društva prijatelja dubrovačke starine?
Da ja imam neku privatnu tvrtku, sigurno bi dao Niku Kapetaniću da je vodi. Ono što on radi u Društvu to je jako korisno za zajednicu i ne smatram da je to bila prepreka za obavljanje posla na čelnom mjestu Sanitata.
Hoće li Društvo prijatelja dubrovačke starine na kraju kupiti Daksu, kao što ste nedavno najavili kao mogućnost?
Zapravo nitko ne prodaje cijelu Daksu, prodaje se tek jedan njezin dio. Ja mislim da bi, kao mjesto od posebnog pijeteta, kao mjesto važno za dubrovačku povijest, Daksa trebala biti u vlasništvu Grada Dubrovnika i tako trajno tretirana. Nikad se nitko nije obratio Društvu, ali kad bi nas netko predložio kao partnere u tom poslu, ja bih to prihvatio i predložio ostalim članovima Društva jer, iako sam predsjednik, ja sam jedan od devet, ne odlučujem sam. Iskreno, nismo razgovarali o toj mogućnosti ali stava smo da, ako to ne bi ugrozilo našu osnovnu zadaću, a to je obnova spomeničke baštine – bili bi spremni razmisliti o kupnji tog dijela Dakse.