Ovakva činjenica posve razumljivo frustrira većinu hrvatskih ljubitelja nogometa i navijača ostalih klubova koji su desetak godina podčinjeni Mamićevom Dinamu, za što Mamić, kao svemoćni gazda Dinama, nije kriv, ili barem nije jedini krivac, ali nije ni nedužan. Činjenica je isto tako da su oni koji vode Hajduk upropastili kultni i nekoć najmoćniji hrvatski klub koji je ujedno i prvi prvak Hrvatske, bivši četvrtfinalist Lige prvaka. Što danas predstavlja Hajduk na zelenom terenu vidjeli smo u takozvanom vječnom derbiju. Najbolji navijači u Hrvatskoj, kako Torcidi tepaju hrvatski novinari, dobrim dijelom opravdano, zaslužili su Hajduk koji je primjeren jednom Splitu, jednoj regiji koja je nosila Hrvatsku u Domovinskom ratu. Hajduk je danas, nažalost, sve samo ne ozbiljan nogometni klub. Dinamo je vječni prvak Hrvatske bez navijača.
Cirkus koji se dogodio na Poljudu, a za koji su neki optužili Zdravka Mamića, zapravo je odraz frustracije i Hajdukove nemoći, međutim, pravi krivac ipak nije u Zagrebu. Čak i da je Mamić za sve kriv i da zaslužuje da ga se raspne na križ, na Marjanu, opet ostaje gorka istina da Hajduk ni u ligi bez Dinama vjerojatno ne bi bio prvak.
Nakon utakmice privremeni Dinamov trener i brat puno poznatijeg, Zdravka Mamića, Zoran Mamić, bio je opravdano ogorčen zbivanjima na Poljudu, iako već poslovično nije bio posve objektivan.
– Ne mogu govoriti o slučaju, jesam vidio nekakvo naguravanje kad je bila dimna bomba, ali da li se treba zapitati o ponašanju publike i svega onoga što se godinama događa kada smo mi ovdje. I ja sam bio na tribini, u loži i tolika količina uvreda i predmeta što lete prema našim ljudima, da li smo se zapitali što je problem. Ne znam što se danas dogodilo, ali doživjeli smo jako puno neugodnosti, od pljuvanja, gaženja, gađanja upaljačima pa čak i telefonima, i treba postaviti pitanje zašto se to događa u loži tako velikog kluba kao što je Hajduk, a to se Hajduku nikad na Maksimiru nije dogodilo. Split je veliki, veliki grad i Hajduk veliki, veliki klub, a ovo što se događa na tribinama je velika sramota za čitav klub i grad – rekao je Zoran Mamić nakon pobjede u Splitu, naravno, stao je u obranu svog brata, iako nije trebao s obzirom da je jasno tko je 'dobio po piksi'. - Ja sam prije desetak dana reagirao na napade i opet bih čak i da sam šest puta trener Dinama jer ne dam na svoje, na obitelj, a isto tako ne da ni Zdravko. Siguran sam da on nije prvi napao nikoga – rekao je mlađi Mamić.
Zapravo je teško arbitrirati između braće Mamić i splitske publike te biti na strani braće koju neki nazivaju i braćom Dalton, što je suludo, međutim, kako je moguće da u jednom trenutku dođe do fizičkog okršaja na sportskoj priredbi u trenutku kada je jasno tko je prvak države, tko je bolji, i tko će u konačnici pobijediti? Kakvi su to nogometni djelatnici koji se daju isprovocirati usijanim glavama, i kakvi su to nogometni djelatnici koji i sami provociraju? Zaboga, nije riječ o ukrajinskoj krizi i okupaciji Krima, radi se o nogometu, o sportu, što je sport ako nije isključivo viteška borba? Treba li Hrvatskoj ovakav nogomet, koji to nije, i ovakva liga u kojoj su svi sumnjivi i u kojoj se priznaju tek oni rezultati koji odgovaraju onima koji komentiraju utakmice? Zašto je danas na neki način odnos između Zagreba i Splita kao nekoć između Beograda i Zagreba, Zagreb to nije zaslužio, Split još manje.
