1.”Hrvatski Sabor, u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom, koja se obilježava u Europi i cijelom svijetu, potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva, te duboku privrženost vrijednostima suvremene demokracije”
Ova, prva, uvodna točka „Deklaracije“, jasno i nedvojbeno govori o povodu, motivima i karakteru „antifašizma“ u Republici Hrvatskoj. I već u ovoj točci, isključuje se bilo kakva poveznica s komunističkim totalitarizmom, te izravno opredjeljuje Republiku Hrvatsku i „hrvatsko društvo“ na „duboku privrženost vrijednostima suvremene demokracije“. Na žalost, dio mentalnih ali i onih stvarnih (još živih) jugokomunističkih totalitarista, shvatio je Deklaraciju Hrvatskog Sabora kao poziv na inkviziciju, sebe su (samo)proglasili inkvizitorima u odnosu na „ono što se dogodilo“ i cenzorima u odnosu na „ono što se ima dogoditi“, a sve one koji drugačije misle fašistima. Masovni komunistički zločini, počinjeni u vidu represalija, odmazde, osvete, državnog ili skupnog terora razularenih četničko-partizanskih bandi ili pojedinaca, posvemašnja pljačka i otimačina, provedeni su uglavnom za vrijeme trajanja Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) i unutar nje Federativne Države Hrvatske (29.11.1943. – 29.11.1945.), te u prvim poratnim godinama u sklopu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) i u sklopu nje, Narodne Republike Hrvatske (29.11.1945. – 07. 04.1963.).
Po težini, posebnoj bešćutnosti, okrutnosti zločina nad vojnicima poražene Domovinske vojske i civilnog pučanstva, demokratski, slobodni svijet, doživotnoga predsjednika te totalitarne, zločinačke tvorevine, Josipa Broza Tita, svrstava među 10 najvećih zločinaca u povijesti. Međutim, ništa manji, iako „sofisticiraniji zločini“, provođeni paralelno sa masovnim i pojedinačnim, brutalnim, bestijalnim (bez suda, i/ili po „prijekim sudištima“ organiziranim u miru) egzekucijama, nastavljaju se i nakon 07.04.1963., u novo-staroj tvorevini naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i u sklopu nje Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. U kontinuitetu, od 1944. do 1990., provodi se nad Hrvatskim narodom neviđeni zločin etnocida, kulturocida, democida i memoricida. Hrvatski narod je protiv svoje volje strpan u jedan veliki „gulag“, iz kojega ni danas nije u potpunosti izašao na slobodu. Mnogi još „čuče u svojoj uskoj i mračnoj ćeliji, bojeći se izaći van i prodisati punim plućima“.
2. “Pridružuje se obilježavanju pobjede demokratskih snaga svijeta nad strašnim zlom novije povijesti utjelovljenom u fašističkoj zavjeri protiv slobode i čovječnosti”.
Kome se i čemu pridružuje Hrvatski Sabor. Nedvojbeno i jasno:-„Obilježavanju pobjede demokratskih snaga svijeta“. Koliku god „pjesničku slobodu“ sebi dali u interpretiranju ove točke saborske deklaracije o antifašizmu, nikako se u nju ne može „ugurati“ komunistički totalitarizam, koji je u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u poslijeratnoj FNR Hrvatskoj imao okrutno, osvetničko zločinačko lice
3.” Naglašava da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje samostalne Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske”.
Meni osobno dvojbena točka, ako se promatra izolirano, no prihvatljiva ako se promatra u kontekstu svih drugih. Naime, nakon deriviranja i jasne distinkcije svih onih „vrijednosti“ i sadržaja boljševičke revolucije od vrijednosti antifašističke borbe demokratskog, slobodnog svijeta, te odbacivanja totalitarnog ideološkog naslijeđa i bremena zločina počinjenih u to ime, nema se što prigovoriti. No, „antifašisti“ u Hrvatskoj, ne samo da ne nisu sposobni uočiti i shvatiti distinkciju između demokratskog antifašizma i komunističkog totalitarizma, nego niječu totalitaristički karakter komunizma, veličaju ga, dogmatski ga žele „konzervirati“ kao univerzalnu vrijednost, zaodjevenu u plašt antifašizma. I k tome, niječu, opravdavaju, relativiziraju dokazane zločine počinjene tom rukom i u to ime. Rugaju se žrtvama, nastoje ih obesčastiti i danas, sedamdeset godina nakon izvršenog zločina i pokušavaju im „natovariti“ teret nedokazane krivnje. Takav nedostatak empatije za žrtvu, bešćutnost i cinizam, zabilježen je samo u nekoliko slučajeva na suđenju nacističkim zločincima nakon II svjetskog rata, i u ispovjedima najbližih suradnika Pola Pota.
4.”Potvrđuje da su temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj”.
Nema se što nadodati, pod uvjetom da se ova točka promatra i tumači kao integralni dio deklaracije, uz prethodno „čišćenje“ od svih ideoloških primjesa komunističkog totalitarizma i njegovog zločinačkog naslijeđa.
5.”Poziva na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti i zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma” .
Jednako kao i u točci 4., uz opasku, da se ne može bez točnog definiranja „antifašističkih vrijednosti“, njegovati iste. Mora se prihvatiti činjenica da je antifašizam posljedična, a nikako autentična pojava, te da ga povijest poznaje, bar u onoliko pojavnih oblika, koliko je bilo pojavnih oblika fašizma. (nešto kasnije i tome).
6. Naglašava duboku i trajnu povezanost hrvatskog antifašizma s općim demokratskim stečevinama i izgradnjom suvremene demokratske Europe.
Ovo je možda najproblematičnija točka saborske deklaracije, koju nije dovoljno integralno promatrati i tumačiti, implicirajući (zdravo za gotovo) distinkciju od komunističkog totalitarizma i njegovog zločinačkog naslijeđa. Ovdje je nužno eksplicite navesti razlike između demokratskog antifašizma i boljševičke revolucije. Bez te jasne, oštre distinkcije, „hrvatski antifašizam“ nema nikakve poveznice s „demokratskim stečevinama i izgradnjom suvremene demokratske Europe“! Upravo suprotno, ono što danas u Republici Hrvatskoj, ostaci i sljedbenici rigidnog komunističkog totalitarizma pokušavaju „prodati pod antifašizam“, egzemplarna je pojava totalitarne, zločinačke ideologije, na doktrinarnoj razini jednake nacizmu i fašizmu, a po „kvantiteti“ počinjenih zločina, broju žrtava, daleko je nadmašila i fašizam i nacizam zajedno. I to se mora jasno, nedvosmisleno,(eksplicitno) reći.
7.”Naglašava važnost europskog odabira Dana pobjede nad fašizmom kao Dana Europe, podsjećajući da su temelji Europske unije povezani s pobjedom nad fašizmom i pridružujući se europskom opredjeljenju za demokraciju, slobodu, toleranciju, solidarnost i odbacivanje svakog oblika ekstremizma i totalitarizma”.
Da, ova točka ne stvara nikakvih prijepora, ako se promatra iz rakursa bilo kojeg djelića demokratske, uljuđene Europe. No, iz komunističkim totalitarizmom i njegovim zločinačkim naslijeđem opterećene Republike Hrvatske, i ova „benigna“ izjava izaziva potrebu „izražavanja rezerve“. Naime, paralelno sa „pobjedom nad fašizmom“, nad Hrvatskim narodom je izvršen stravičan, nikada priznati, a još manje osuđeni zločin. Zločin koji počinitelji negiraju, relativiziraju, opravdavaju. Nikada se nisu pokajali, nikada od strane države i „društva“ (kako se provlači kroz „Deklaraciju“), nisu ni optuženi, a kamoli osuđeni za te zločine. I još od žrtava i njihovih potomaka besramno traže da se njih i njihov zločin glorificira. Hrvatski narod, da bi neopterećen stao uz bok drugih naroda demokratske europske obitelji, mora razriješiti ovu ostavštinu zločinačkog totalitarizma. Mora se provesti lustracija, mora se kazniti zločine etnocida, i democida, te (u najvećoj mogućoj mjeri) poništiti učinke zločina kulturocida i memoricida. Inače, biti ćemo osuđeni na vječito ponavljanje tog dijela naše povijesti.
8.”Poziva državna tijela i javne institucije na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje povijesnog razdoblja Drugog svjetskog rata i antifašizma u Republici Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma”.
Možda najvažnija točka u cijeloj „Deklaraciji“. Ovo je „conditio sine qua non“, za razumijevanje i tumačenje svih drugih točaka saborske Deklaracije o antifašizmu. Povijest je disciplina temeljena na činjenicama (nekad dokazanoj, nekada dokazivoj istini, a nerijetko i na argumetima sile, koji imaju samo svoju istinu). „Antifašisti“ u Hrvatskoj, (oni koji dolaze iz „crvene falange“), nastoje prisvojiti hrvatski antifašizam, i dogmatski ga, kao moćno oružje protiv neistomišljenika, prigodničarski rabiti, odbijajući shvatiti da je „njihov“ „antifašizam“ NAJGORI POVIJESNI PROIZVOD FAŠIZMA“.
Antifašizamm nije i ne može biti „društveni“, niti vrijednosni, niti bilo koji drugi sustav. Antifašizam je tek skup „reakcija“ na pojave koje su izrodili totalitarni sustavi, fašizam, nacizam, komunizam. Jednako. Antifašizam je bio posljedična pojava, i kao takav gubi svoju ulogu zajedno s nestankom uzroka koji ga je izazvao.
Koliko god je pojavnih oblika fašizma u povijesti, bar isto toliko je i pojavnih oblika „antifašizma“ kao antagonista na fašizam. Bilo da se radi o talijanskom fašizmu, elementima fašizma u njemačkom nacizmu, francovom falangizmu, salazarovom projektu „Nove države“, hortyjevoj (malo više nego kolaboracionističkoj) inačici u Mađarskoj, (čak i na simboličnoj razini – strijelasti križevi), rumunjskoj „željeznoj gardi“, nekim elementima fašističke ideologije u južnoameričkim, pa čak i afričkim režimima, zorno govore o antifašizmu kao pojavi inherentnoj fašističkim režimima, kao i režimima koji u sebi sadrže neke elemente fašizma, ili su im nalik. Dakle, antifašizam se ne nigdje u svijetu ne javlja kao „samostojeći“ pojam i, bez izuzetka, ga definira njegova inherentnost u odnosu na fašizam. Ali SVI, antifašizmi, BEZ IZUZETKA, počivaju na DEMOKRACIJI, (sustavu demokratskih načela i provedbene prakse, koja, u najvećoj mogućoj mjeri priznaje, potiče i u praksi provodi, najviše standarde ljudskih prava i sloboda, te kolektivnih prava naroda, manjina,vjera, rasa, kultura. Stoga je neodrživa teza o nekakvom „komunističkom antifašizmu u Hrvata“. Upravo ova točka deklaracije upućuje na nužnost distinkcije između „antifašističke borbe“ i „boljševičke revolucije“!
9. “Poziva državna tijela da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unapređuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva i Republike Hrvatske te rade na očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe na očuvanju antifašističke spomeničke baštine kao općeg kulturnog dobra i na ukupnoj zaštiti i afirmaciji temeljnih vrijednosti antifašizma kao zaloga civilizacijske budućnosti i demokratskog europskog opredjeljenja”.
Ništa u povijesti titove Jugoslavije, u periodu njenog legalnog postojanja, od 29.11.1945. do 25. lipnja 1991.godine, a jiš manje u periodu takozvane NOB-e 22. Lipnja 1941. do 29.11.1945., nema nikakvih dodirnih točaka sa vrijednosnim sustavom uljuđene, demokratske Europe. Kao i kod raščlambe svih drugih točaka saborske Deklaracije, tako i u ovoj, kao jedini prijepor, javlja se potreba DEFINIRANJA demokratskog antifašizma, a nakon toga i poimeničnog utvrđivanja „sudionika“ antifašističke borbe. Partizani, ako i nisu bili formalno bili u članovi KP, bili su prije svega sudionici boljševičke revolucije, i zločinci po time, a tek onda, (u zahvatu širokog raznorodnog pokreta) audionici „antifašističke koalicije. Jednako kao što su ustaše bile prvo domoljubi, a po svom režimu, bili su i saveznici „sila osovine“. Što se odnosa prema zločinima tiče, NEPRIHVATLJIVI su i jedni i drugi. Što se režima tiče, zločinački su bili i pavelićev i titov.
Ako nekoga baš zanima koji je bio zločinačkiji, otvorimo arhive povjesničarima, pa neka činjenice daju svoj pravorijek o tome. Što se države i državnosti tiče, NDH je bila neusporedivo „hrvatskija“ od FDH, NRH i SKH, zajedno.
Ilija Vincetić/Kamenjar.com