Jillian Phillips Daugherty rodila se 17. listopada 1989. godine – na dan kada je San Francisco pogodio veliki potres, kao znak za one koji u svemu traže metafore. Imala je nešto više od tri kilograma i zdravu rumenu boju odmah po rođenju. Nije nalikovala nimalo na svog starijeg, tihog i znatiželjnog brata koji se rodio tri godine ranije. Pozdravila je svijet u koji je došla urlanjem i šačicama podignutim u zraku.
Imala je veliko, okruglo lice i oči boje badema, kao i specifične horizontalne linije koje su išle uzduž njezinih sićušnih ruku. “Majmunski nabori na rukama’’, netko je napisao na medicinskom kartonu koji je bio obješen na bolničkom krevetiću. Njezini mali prsti bili su savijeni prema unutra.
No ti to tada nisi primjećivala. Sva si sjajila. Nikada nisi bila ljepša nego na dan našeg vjenčanja, ali ponajviše na dan kada si rodila našu djecu.
Par sati kasnije i ti si saznala da Jillian ima Downov sindrom. Liječnik koji je pretpostavio kako ti je to već netko rekao, samo je to usputno spomenuo u razgovoru, uz opasku o njezinom mlohavom tonusu mišića. Ja sam otišao kući kako bih doveo našeg sina, Kellyja, da upozna svoju malu seku. Ti si me nazvala.
“Liječnici misle kako Jillian ima Downov sindrom’’, rekla si.
To je bio najteži trenutak našeg bračnog života. Ti si puno bolje primila tu vijest od mene. Dok sam bio zauzet prigovarajući Bogu i preklinjući Ga da poštedi Jillian i uzme mene umjesto nje, ti, naprotiv, nisi ni suzu pustila. Nisi željela uzrujati Kellyja, niti svoje roditelje koji su tog prvog jutra došli malo kasnije. Ne mogu ni zamisliti kolika ti je snaga bila potrebna da se tako ponašaš, kao ni suosjećanje koje si imala za druge.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.