Ivan Lacković Croata (1932. – 2004.) doista se zlatnim slovima upisao u kronologije svjetske i hrvatske povijesti umjetnosti.
Sićušna podravska sela u utonula u ledeni obruč zime, krivudave seoske povorke, buketi potočnica, pogrebne povorke koje je, ne bez razloga, prekrivao hrvatskom zastavom, nisu bile samo posvete sjeverno hrvatskom krajoliku, već i sjetne uspomene senzibilnog Podravca, čiji će genij prepoznati kolekcionari i kustosi od SAD-a do Japana.
"Ja sam se kao mladić zaljubio u onu liniju koja nesputano papirom teče. Ona me odvela na putove neotkrivene. Uvela me u svijet kojem ne vidim kraja. Dovela me na raskrižje života, postavila dileme i upite. Kroz crtež sam se uputio na nepoznate staze. A nikada nitko nije objasnio što umjetnost jest. Čovjek mora gorjeti unutarnjim žarom, biti ispunjen stvaralačkom magmom, gorjeti... Umjetnost se ne rađa iz zatišja. Poklopi li se čovjekova nutrina s htijenjem i vještinom ruke, te onom nečim posve neobjašnjivim, dogodi se nešto izvanredno. Umjetnost ne smije suditi već samo svjedočiti – biti kritika vremena, posebno tragičnog vremena", jednom je kazao o tajni svoga stvaranja.
Samouki crtač i slikar, domoljub koji je sanjao slobodnu Hrvatsku, Lacković je doživio da mu jedan od najslavnijih svjetskih pjesnika, Giuseppe Ungaretti, napiše: "Tvoje su mi slike pružile jedan od najvećih umjetničkih užitaka u životu", dok je vodeći teoretičar naive, Anatole Jakovsky, zapisao: "Jer Lacković, htjeli mi to, ili ne, sada jest najbolji crtač među naivnim slikarima cijeloga svijeta". Rijetko je koji hrvatski umjetnik postigao takvu slavu i poštovanje kao taj skromni umjetnik iz Batinske, kojemu je prve lekcije iz crtanja, nakon dvanaest godina rada na zagrebačkoj pošti kao listonoša, dao Krsto Hegedušić .
Slavna su bila majstorova djela na staklu, na kojima je oživljavao do najsićušnijih detalja čudesa prirode kojima će se diviti Japanci, zaljubljeni u čudesni mikrokozmos Lackovićevih grančica, kakvu su poznavali samo stari nizozemski majstori.
S druge strane, Lackovićeve galge, povorke kostura, svati, maškare, glazbenici u ritama i strašila, odražavale su agoniju one siromašne hrvatske zemlje, uvijek pod tuđom čizmom, nad kojom, su kao u Krležinim romanima, kliktale vrane jednom prokletom i nesretnom narodu, stiješnjenom uvijek među imperijalnim velesilama.
Nemalo je puta Lacković i politički riskirao slikajući hrvatsku trobojnicu na crtežima punim simbolike. Lacković je znao da velika umjetnost ponire iz korijena i rodnog tla, te ne bez razloga kazao: "Moja Podravina pripada dalekim sjećanjima, vremenu moga djetinjstva."
"Svjesno sam je učinio idiličnom. Onaj tko nije osjetio miris gloga u proljeće, niti vidio rosu na listu grabovom, taj ne zna što je proljeće. Čovjek je stvoren od zemlje na kojoj se rodio".
Tijekom života, osim nebrojenih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu, izdao je niz izvanrednih grafičkih mapa "Zodijak", "Planetarium", "Signum terrae", "Quattro stagioni", "Qui sommes nous", "Maximus in minuimus: In memoriam Georgii Julii Clovii Croatiae", "Trn i teror", "Svetkovine", "Podravina", "Krležin thantanopolis", "U čast prirode", "Križni put", "Oče naš", "XX. stoljeće", te "Croatia rediviva", da spomenemo samo neke.
Unatoč tome, Lackovićevu desetu obljetnicu smrti nedavo je obilježila samo Zajednica udruga proizašlih iz Domovinskog rata Ivanić - grada prigodnom izložbom i govorima suboraca iz a 65. samostalne bojne.
Istom prigodom velikog se umjetnika sjetio bivši ministar kulture, Božo Biškupić, koji je iz svoje privatne zbirke darovao deset Lackovićevih grafika u želji da one budu dio trajnog postava budućeg gradskog muzeja, te povjesničarke umjetnosti, Vida Pust Škrgulja, koja je među ostalim naglasila da je Lackovićev izričaj zapravo bio slika njegove osobnosti, koja je uvijek težila dobru, pomirenju, neosvećivanju i praštanju, dok je bivša dugogodišnja ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, Palma Klun-Posavec, podsjetila kako je umjetnik nesebično sudjelovao u mnogim crkvenim, kulturnim i dobrotvornim akcijama, posebno istaknuvši akciju "Dobro je činiti dobro", namijenjenu pomoći djeci roditelja stradalih u Domovinskom ratu.
Svi ostali mediji zaboravili su i prešutjeli značajnu obljetnicu jednog od najvećih hrvatskih umjetnika. Je li razlog tomu zaboravu što je Lacković kao domoljub, bio jednim od osnivača HDZ-a, pokrenuo u Saboru inicijativu za osnutkom Muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu, ili naprosto zbog toga što su kulturne rubrike iskasapljene u medijima i svedene na kratke vijesti? /Marina Tenžera/