Jedno od bazičnih pravila političkih odnosa s javnošću tumači da 'ako nemaš što kazati, onda najbolje ne govori ništa'. Da je kojim slučajem Matko Bupić znao ovo zlatno pravilo vjerojatno nikada ne bi svojim glasačima odaslao dopis kojim pokušava 'opravdati' ono što se opravdati nikako ne može.
Bupić u dopisu najprije navodi kronologiju, odnosno kraći resume svoga, kasnije će se pokazati, ipak unosnog članstva u raznim upravnim ili drugim odborima 'Tvornice boja Dubravka', ne pitajući se tada a niti danas, što jedan sveučilišni nastavnik uopće ima, ili zna, raditi u nekom upravnom odboru tvornice koja proizvodi nešto s čime on osobno nema nikakve veze. Kasnije je ta originalno hrvatska anomalija ipak donekle sanirana, no ostaje činjenica kako su raznim stranačkim poslušnicima tih godina 'beriva' značajno porasla.
Transformaciju svoga truda iz čistog 'volonterizma' u poprilično unosan posao, Bupić obrazlaže promjenom vlasništva nad tvrtkom, do koje je došlo početkom 2001. godine. Bupić je, navodi, konačno shvatio kako nema više nikakvog smisla 'volontirati', no umjesto da se povuče i kaže 'ja ne želim u ovome dalje sudjelovati, sretno vam bilo', zanimljivo, Bupić traži naknadu za protekli period kada je, eto, volontirao. Dakle, novim vlasnicima šalje retroaktivni zahtjev za isplatom svih honorara iz 'volonterskog' perioda, iako je istovremeno bio zaposlenik dubrovačkog Sveučilišta.
Ne ulazeći u razloge kupnje većinskog paketa ove tvornice, nije naodmet napomenuti kako je 'Tvornica boja Dubravka', u momentu promjene vlasništva, već bila tvrtka na koljenima, koja je povremeno upadala u blokade, a plaće su i po nekoliko mjeseci kasnile. Nećemo biti zločesti pa kazati kao je do toga došlo i Bupićevom zaslugom.
Na samom kraju svoga dopisa gospodin Bupić navodi kako je posve razvidno da 'moje potraživanje nema nikakve veze s isplatom odnosno neisplatom plaća radnicima'. Bilo bi, ako je to točno, interesantno, zapravo i nužno, ako bi gosapodin Bupić javnosti objasnio čijim je onda sredstvima honoriran, odnosno obeštećen za svoj nekadašnji volonterski rad, ako ne sredstvima 'Tvornice boja Dubravka'.
U nastavku donosimo dopis koji je gospodin Matko Bupić, kandidat Hrvatskih laburista – stranke rada za mjesto gradonačelnika grada Dubrovnika, upitio dubrovačkoj javnosti.
'TVORNICA BOJA DUBRAVKA'
Povodom neutemeljenih tvrdnji da sam navodno uzeo novce iz tvornice boja Dubravka dok su radnici gladovali, koje je iznio g. Vićan a prenijeli i neki drugi mediji, ističem činjenice vezane uz taj događaj, a koje lako mogu potkrijepiti brojnim pisanim dokumentima.
Od 11. ožujka 1993. do 29. prosinca 2001. Obnašao sam dužnost člana najprije Upravnog a potom Nadzornog odbora tvrtke Astra-Dubravka d.d. U tom vremenu, točnije 9. prosinca 1993. sklopio sam ugovor o kupnji 200 dionica poduzeća Astra-Dubravka d.d., ukupne vrijednosti tadašnjih 20.000 DEM s popustom od 14.400 DEM, uz obročnu otplatu a što su bili standardni uvjeti pod kojim su svi građani RH kupovali dionice poduzeća. Do 30. prosinca 1999. otplatio sam ukupno 87 dionica, dok je preostalih 113 dionica pripalo prodavatelju - Hrvatskom fondu za privatizaciju. U studenom 2001. prodao sam svojih 87 dionica društvu ROYAL IMEX d.o.o. za cijenu od 8.700,00 kn.
Više sam puta bio izabran za predstavnika malih dioničara (bivših i tadašnjih zaposlenika) u Nadzornom odboru, jer sam tijekom godina, svojim radom i zalaganjem za prava zaposlenika stekao njihovo povjerenje.
Kadrovska politika HDZ-a dovela je do urušavanja i konačnog propadanja i ove, nekada vrlo uspješne tvrtke. Predsjednik Nadzornog odbora u više mandata bio je i „provjereni“ kadar g. Frano Matušić, pa i on, ukoliko se ukaže u Gradu, može itekako potvrditi ove navode i razjasniti što se sve točno događalo u i oko tvornice boja Dubravka.
U vrijeme sve težeg stanja u kojem se nalazila tvrtka, a što se manifestiralo i na neredovitoj isplati plaća radnicima, sudjelovao sam u radu Nadzornog odbora iako se naknada za rad nije isplaćivala.
Krajem 2001. godine tvrtku Astra-Dubravka d.d. zajedno sa svim njezinim obvezama i potraživanjima kupuje, isključivo zbog atraktivnog zemljišta na kojem se pogon nalazio, tvrtka PGM Ragusa d.d. Ne želeći sponzorirati i novog vlasnika svojim radom, zahtijevao sam isplatu svojih potraživanja na ime naknade za rad u Nadzornom odboru. Kako se vlasnik oglušio na moj zahtjev, 5. srpnja 2002. podnosio sam tužbu Trgovačkom sudu u Dubrovniku.
Dana 31. ožujka 2003. pod brojem Posl. br. III P. 134/02 Sud donosi presudu prema kojoj mi je tvrtka Astra-Dubravka d.d. u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe dužna isplatiti 64.650,00 kn sa zateznim kamatama. Dana 30. siječnja 2004. izvansudskom nagodbom s tvrtkom Astra-Dubravka d.d utvrđeno je ukupno potraživanje zajedno s kamatama i sudskim troškovima u iznosu od 133.145,20 kn te isplata u četiri obroka. Dana 9. lipnja 2004. isplaćen mi je posljednji obrok ukupnog dugovanja od 133.145,20 kn.
Iz svega iznesenog razvidno je da moje potraživanje nema nikakve veze s isplatom odnosno neisplatom plaća radnika, te da su sve moje tadašnje aktivnosti u tvornici boja bile usmjerene na zaštitu prava radnika. Interpretacije koje je iznio upravo g. Vićan na sučeljavanju kandidata puki je pokušaj zlonamjernog dezinformiranja javnosti.