. Dežmanu i Šramovoj nije bilo suđeno; nesretna Ljerka oboljela je od tuberkuloze i, došavši na liječenje u sanatorij, umrla Dežmanu na rukama. O ovoj nesretnoj ljubavi znalo se u Zagrebu te su bogati ulagači, kada je Ljerka preminula, pomogli Dežmanu u proširenju sanatorija.
Dežman je bio prvi ravnatelj bolnice, a ona je djelovala sve do 1968. godine kada je zatvorena i do danas prepuštena propadanju i pretvorena u ruševine. Da nema igrača paintballa, zbog kojih putnik namjernik ne može neometano prošetati dijelom ruševina, one bi danas većinu vremena stajale u tišini.
Miroslav Šoštarić 'Brko' (60) je šest godina svog djetinjstva, do zatvaranja bolnice 1968. godine, živio u stambenim objektima sanatorija u kojem je
radila njegova majka Angelina Šoštarić. Tada je bio običaj da zaposlenici i njihove obitelji žive kraj sanatorija. Ako je žena radila kao medicinska sestra ili servirka, mužu su pronašli neki posao; primjerice, šefa sindikata. Brestovac je bio pravi mali grad.
- Bilo je 'prva liga'. O ničem nisi brinuo; donijeli su ti ogrjev, otišao si po kuhanu klopu, oprali su ti veš - kaže Miroslav. I doista, sanatorij je imao pekaru, trgovinu, kino, knjižnicu, terene za odbojku i kuglanje, čak i svinjac u kojem su se one uzgajale za potrebe bolnice. Djeca su školu do 4. razreda osnovne pohađala u sanatoriju gdje je živjela i učiteljica, a one starije kombi je svaki dan odvozio u grad u školu. Autobus je svaki dan prevozio pacijente, a kamion dovozio hranu. Miroslav se s nostalgijom prisjeća odrastanja u kojem je svjedočio mnogim zanimljivim događajima.
- Zvono je zvonilo svaki dan: za ustajanje, gablec, ručak, kad netko umre…Jedan bolesnik, koji je tek došao, nakon što je zvono odzvonilo nekoliko puta taj dan, pitao je zašto zvoni. Rekli smo mu da zvoni dok netko umre. Isti dan je pobjegao - prisjeća se Miroslav.
Glasni duhovi iz mrtvačnice
Sanatorij je imao odvojene zgrade za ženske i muške bolesnike, a cijeli kompleks dijelio se na tzv. SOR (stariji dio) i barake, koje su naknadno sagrađene. Zanimljivo, jedini danas dobro očuvani dio su bivši svinjac i konjušnica. U bolnici je postojao princip liječenja svježim zrakom zahvaljujući šumovitom okruženju, tako da su bolesnici dosta vremena provodili vani. No, mnogi od njih bili su teško bolesni pa je bolnica morala imati mrtvačnicu. Miroslav kroz smijeh prepričava dogodovštinu iz nje.
- Prijatelj i ja smo ukrali bocu nekog pića i sjeli u mrtvačnicu, na lijes. Znate kakvi su tinejdžeri. Vrata nisu do kraja bila zatvorena i vidjeli smo da netko
hoda prema nama. Htio je proviriti, ali je moj prijatelj, koji je bio godinu dana stariji od mene, pričekao da se ovaj približi vratima i bacio bocu u vrata. Frajer je skočio u zrak, okrenuo se u zraku i pobjegao.
Pijani lopov
Da bi spriječili preveliki 'promet' noću, ženski i muški odjeli zaključavani su, no to nije moglo spriječiti simpatije među mladim djelatnicama i bolesnicima; velik broj bolesnika oženio se djevojkama koje su u radile u sanatoriju, kaže Miroslav. Osim mladića i djevojaka, noću su bili aktivni i lopovi.
- Kad je mama bila dežurna, noću joj je nestajao alkohol u bočici. Žene koje su radile u apoteci su joj rekle da će joj dati alkohol ako joj treba za liker, ali da ovako jedino njena ordinacija troši duplo više alkohola nego što bi trebala. Mama se branila da ga netko krade pa su se dogovorile da u alkohol stave jod jer neće smetati za mazanje kože prije injekcije, a onaj tko ga krade neće ga piti. Ali i dalje je nestajao. Kasnije se ispostavilo da je to bio ravnatelj bolnice. Bio je pravi alkoholičar. Znao je zaspati pacijentu na krevetu. 'Kako ste, jeste dobro' i zalegne - priča Miroslav.
'Vampir' Buba
U Brestovcu su živjeli mnogi zanimljivi ljudi. Od ravnatelja alkoholičara do predsjednika sindikata koji su minus u bilanci svoje trgovine pokrivali novcem sindikata. No, Miroslav posebno pamti noćnog čuvara 'vampira'.
- Noćnog čuvara Bubu nitko nikad nije vidio po danu. Živio je sa svojom mamom, pa su kružile priče da s mamom živi kao sa ženom. Nikad ga nisi mogao vidjeti po danu. Noću je šetao po bolnici, oko zgrada da vidi je li sve u redu, ali po danu nikad. 
Partizanski krvnici
Brestovac skriva i svoje mračne tajne. Naime, u svibnju 1945. godine partizani iz VI. ličke proleterske brigade iz bolnice su izveli i pobili više od 200 ranjenika, mahom pripadnika vojske NDH. Osoblju su životi pošteđeni zbog potrebe liječenja partizanskih ranjenika i bolesnika. Bolnica je u to vrijeme, kao i za Prvog svjetskog rata, bila vojna, čuvana od strane domobranstva. U blizini, u Gračanima, nalazila se Vila Rebar, rezidencija Ante Pavelića.
Sanatorij Brestovac zatvoren je 1968. godine zbog suvremenijih načina liječenja tuberkuloze. Kada se pročulo da će biti zatvoren, neki su djelatnici sami rasprodavali imovinu bolnice po bagatelnim cijenama, kaže Miroslav. Njegova majka Angelina otišla je raditi u Zagorje, gdje je ostala do mirovine. Većini posjetitelja Brestovac danas izgleda kao jezovita hrpa ruševina, idealna za snimanje horor filma. I zaista, Brestovac skriva mnoge kosti, a neki tvrde kako noću onuda lutaju nemirne duše. No neki, poput našeg Miroslava, u ruševinama vide samo dobre duhove; duhove svog djetinjstva. /Tekst i foto: Zoran Stupar/
Pavelićevo 'Orlovo gnijezdo'
Prije odlaska u Brestovac posjetili smo i
Vilu Rebar, 'Orlovo gnijezdo'
Ante Pavelića. Od nekadašnje lovačke kuće Pavelić je izgradio svoju rezidenciju, a oko nje dao sagraditi bunkere. Ispod vile sagrađeno je i tunelsko sklonište, u koje se i danas može ući. Vila je poznata i po tome što je u njoj naprasno prekinuta karijera genijalnog Štefa Lamza.
Nesretni Lamza je tijekom proslave pobjede Dinama nad Eintrachtom 4:0 previše popio i pao s balkona. Oštećen mu je centar za ravnotežu, što je trajno utjecalo na njegovu karijeru. Danas je od vile vidljiv samo kameni dio, dok je ostatak izgorio u navodno podmetnutom požaru 1979. godine. U blizini vile nalazi se i stari teniski teren. (izvor: medvnednica.info)
Nesretna ljubavna priča
Ljerka i Milivoj su se poznavali od najranijeg djetinjstva. Živjeli su u susjedstvu , a roditelji su im prijateljevali. Razdvojili su se kad je Milivoj krenuo u plemićki konvikt, gdje su režim i stega bili takvi da su dodiri s vanjskim svijetom bili gotovo nemogući.
U međuvremenu, dok je Milivoj stjecao znanje i pripremao se za budući studij medicine, Ljerka je izrasla u zavodljivu djevojku, čije su ga draži zauvijek osvojile kad ju je u jednoj plemićkoj gornjogradskoj kući susreo kako nastupa u predstavi. Od predstave ništa nije zapamtio, njegove su misli bile usredotočene samo na Ljerku. Te iste večeri donio je sudbonosnu odluku - 'ova ili nikoja'!
Poslije su se često viđali. Gdje god bili on bi je pogledom u stopu pratio. I ona bi njega pogledavala, ali nikako nije bio načisto jesu li njihovi osjećaji uzajamni. Kad je krenuo na putovanje vlakom u Graz na studij, nije mogao otvoreno je ne upitati hoće li ga čekati, što mu je i obećala. Isprva mu je na njegova duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a onda su odgovori iz Zagreba prestali stizati. Iz Graza se preselio u Beč. U međuvremenu, Ljerkino srce osvojio je bankovni činovnik Aleksandar Isaković.
Kada se Dežman s diplomom liječnika 1897. vratio iz Beča u Zagreb, najprije se zaposlio u staroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu. U jednom trenutku napokon su se 'našli' i počeli zajednički život, koji nikad nije završio brakom. Dežmanu nimalo nije smetalo što su ga javno ogovarali, što su mu se rugali te što ona ima tuđe dijete, Sašu. On je o Saši brinuo kao o vlastitom sinu.
Kada je Ljerka oboljela od sušice, Dežman je iskoristio sav svoj ugled te pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na mjestu dotadašnjeg liječilišta u Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu i njegovoj velikoj, gotovo trubadurskoj ljubavi spram Ljerke Šram, Zagreb je dobio prvu specijaliziranu bolnicu te vrste u ovom dijelu Europe. (izvor: zagreb.hr)