PIŠE: Ivica GranićVilać navodi kako je taj manjak "pokriven" nekakvom preraspodjelom, tj. prijenosom "viška" sredstava iz šupljeg u prazno, najprije iz 2010. u 2011. godinu, pa opet iz 2011. godine u 2012. Dakle, klasična hrvatska financijsko-knjigovodstvena zavrzlama, osmišljena prije svega da zbuni a ne pojasni stvarno financijsko-knjigovodstveno stanje bilo koje pravne osobe.
Opet, nevjerojatno je da netko, a naročito profesionalac koji bi trebao znati baš sve o problematici o kojoj govori, bez imalo ustručavanja izjavi kako je manji prihod od poslovanja (prodaje ulaznica i sl.) u odnosu na prethodnu godinu, rezultat smanjene prodaje muzejskih ulaznica zbog uvođenja - turističke kartice. Tako je turistička kartica, možda i nenamjerno, pribijena na stup srama, kao da je ona ekskluzivno dubrovačka izmišljotina, a ne obvezna "literatura" skoro svake imalo ozbiljnije turističke destinacije na svijetu. Kao da Grad Dubrovnik eksperimentira s nečim nepoznatim, nečim neistraženim...
Dubrovačka turistička kartica uvedena je sredinom 2010. godine, entuzijazmon pojedinih gradskih službenika, koji su uspjeli uvjeriti (i oduševiti) gradonačelnika Vlahušića u potrebu uvođenja takve kartice, prije svih Tonći Daničić, koji je vjerojatno i najzaslužniji za uvođenje turističke kartice. Ista je, iako je prodaja započela relativno kasno, u srpnju, već 2010. godine prodana u 9,5 tisuća komada, ostvarivši tako prihod od 1,5 mil kuna.
Već naredne, dakle, 2011. godine, prodana je u nevjerojatnih 22 tisuće primjeraka, ostvarivši čisti prihod od čak 3,5 mil kuna.
Gledati na turističku karticu samo kroz prizmu broja muzejskih posjetitelja koji,eto, nisu kupili ulaznicu na šalteru muzeja, jer su ušli "putem" turističke kartice, uskogrudno je i potpuno pogrešno. Naročito ako se gleda u kontekstu ukupne promocije dubrovačkog turizma u svijetu.
Naime, turistička kartica je nešto što, po logici stvari, turisti odmah traže nakon što dođu u neku destinaciju. Ne imati istu bio bi posvemašnji amaterizam i jako porazno za destinaciju reputacije jednog Dubrovnika. Dalje, svaki posjetitelj koji kupi turističku karticu, a to može učiniti na čak pedesetak mjesta u Gradu, uz istu dobije i dva "poklona". Dobije brošuru vrhunski dizajniranu, bogati opremljenu, tiskanu na vrhunskom papiru, gdje se na čak 160-tak stranica može informirati baš o svemu važnom u Gradu, i to na engleskom i hrvatskom jeziku. Pored (dosadnog) pozdravnog govora Gradonačelnika (koji bi trebalo izbaciti, trebalo bi biti uvodno slovo Predsjednice turističke zajednice) posjetitelj se može informirati o svim restoranima, muzejima, turističkim agencijama, dubrovačkim tvrtkama, gradskim znamenitostima, povijesti Grada, avio-kompanijama, otocima i cijelom nizu vrlo vrijednih i kvalitetnih informacija, iznimno vrijednih kada govorimo o turističkoj promociji.
Posebno je važno da tiskanje te hvale vrijedne brošure Grad ne košta - ništa. Naime, kako se u istoj reklamiraju razne dubrovačke (i strane) tvrtke, one same plaćaju tiskanje brošure. Grad na taj način besplatno dobija izvrstan promotivni materijal. Pred brošure, posjetitelj dobije i mapu stare gradske jezgre, na kojoj je vrlo jasno i transparentno obilježeno sve što je bitno u "starom gradu", od muzeja, crkava, restorana, plaža, tratorija...
Pored "klasične" prodaje, tu je i on-line prodaja kartice, bez čega je teško zamisliva moderna turistička promocija. Naime, jasno je kako se danas u zapadnim zemljama baš sve obavlja putem interneta. Od kupnje karata, namještaja, hrane, ulaznica za koncerte, kino-ulaznice... Moderni "nomadi" se već tijekom zime odlučuju za destinaciju kamo žele ići iduće ljeto. Tako da već tijekom siječnja-veljače rezerviravaju svoju karticu a "podižu" je tijekom ljeta, kada dođu u Dubrovnik.
Što se tiče prihoda od turističke kartice, i on se raspoređuje dosta transparentno i logično. Naime, od ukupne cijene, oko tridesetak posto "ide" na račun Društva prijatelja dubrovačke starine, jer se obratno, sa računa DPDS-a u gradski proračun slijeva pedesetak posto ukupnih sredstava uprihodovanih od prodaje ulaznica na samim zidinama. I gradski javni prijevoznik "Libertas" dobiva desetak posto sredstava od prodaje kartice, dakle, točno onoliko koliko putnika uđe u bus putem turističke kartice. Sva ostala sredstva od prodaje bivaju transferirana u gradski proračun.
Ako se uzme u obzir kako bi prodaja turističke kartice, po logici stvari, narednih godina stalno trebala rasti, onda komentari poput ovoga sa početka članka, doista izgledaju anakrono, nepotrebno ali, prije svega, glupo!
Ivica Granić