Ja sam uvijek rado i otvoreno govorio o svojim snovima i željama. Jer kako će vam inače ljudi pomagati u tome da ih ostavarite? Sigurno vam je poznata misao Paula Coelha iz romana Alkemičar “Kada nešto poželiš, cijeli se svemir uroti da tu želju i ostvariš”.
Priča o Santiagu koji je odlučio promijeniti svoj život i krenuti u potragu za nečim što je vidio u snovima. To je zapravo priča o tome kako vrijedi slijediti svoje srce, svoju vjeru i unutarnji glas. Tek tada svemir počinje biti vaš saveznik, urotnik u korist vaših želja. U stvarnom životu na velike promjene se odlučujemo samo zbog svojih velikih snova ideala i strasti. Poput Nikole Tesle ili Marie Curie.
PRIČA KAKO SVE ENERGIJE MOGU RADITI ZA VASU stvarnom životu mi obični ljudi više i češće smo na to prisiljeni. Na put nas pošalje, prisili nevolja, teška potreba ili agresija drugih ljudi. Tek tako i tek tada čitav svemir radi za nas. Jer svemir je sastavljen od suprotnosti. Od dobrih i loših energija. Ovo je moja priča o tome kako su dobre i loše sile i energije na kraju sve zajedno mogu raditi za vas.
Iza mojih profesora nije ostala kadrovska pustinja Klinika „Svjetlost“ nastala je kao rezultat nekoliko stvari. Najveće vrijednosti su zdravlje, obrazovanje i sposobnost da to, uz vezu s pozitivnim ljudima, mogu bilo gdje i bilo kada stvoriti nove vrijednosti. Uvijek sam htio biti najbolji i natjecati se prije svega sa samim sobom, a onda i s drugima.
Imao sam sreću da sam se našao u blizini ljudi koji u meni nisu vidjeli nekoga tko uzima dio njihove aureole, njihove svjetlosti nego nastavak svojeg ljudskog i profesionalnog postojanja, svoje misije u budućnosti.
Najvažnija je bila moja mladost i želja za istraživanjem novog. Način kako sam kao dvadeset ili tridesetogodišnji mladić, student medicine u Zagrebu, omladinac ili mladi liječnik prolazio kroz zidove ili “hodao po vodi” neponovljiv je sada u godinama kada me iskustvo uči oprezu i računici. Imao sam sreću da je ta moja hrabrost i mladost dobila veliku nesebičnu mentorsku i ljudsku podrškau dvoje profesora Medicinskog fakulteta, profesora Krešimira Čupaka i profesorice Ljiljane Zergollern-Čupak. Ljudi koji me nisu poznavali kada sam došao s juga iz svijeta mandarina i trupica. Ljudi kakvih ima sve manje u svijetu visoke znanosti i medicine.
Znam mnogo velikih profesora iza kojih je ostala kadrovska pustinja. Od svoje veličine nisu mogli zamisliti da postoji neko tko će ih zamijeniti. Moji profesori su bili ona dobra energija koju sam pronašao svojom otvorenošću. Jer sam im govorio o svojim snovima. Ali bez negativnih energija, bez zavisti i bez agesije prosječnih nikad ne bih napustio toplo gnjezdo državnog zdravstva. Još uvijek nema, kao što nije ni bilo “državnih doktora” koji su mi se htjeli pridružiti. Osim popodne u “drugoj smjeni”. Ali ja to nisam htio niti prihvaćao. Iako su im plaće male, iako puno rade, iako ih nitko ne razumije osim njihovih udruga i sindikata. Jer vole sigurnost državnog posla. Na to dolazi važan psihokulturni faktor - raširena i ukorijenjena zavist. Potreba ljudi da se bave više drugima nego samim sobom. A za to nigdje više vremena i prilike nego na kavi u pauzi, na hodniku ili u kafiću državne bolnice.
VLAHUŠIĆ ME NAGRADIO, A HEBRANG PROGONIOMi živimo u visoko politiziranom društvu u kojem je sudbina pojedinca puno više vezana uz moć nego uz znanje, rad i sposobnost. Čak i u profesijama poput medicine, koja je sinonim profesionalne nezavisnosti, politika je sveprisutna. Ako se ne bavite politikom, ona se bavi vama i gotovo da nema mogućnosti napredovanja do mjesta gdje ćete moći pokazati svo svoje znanje bez političke podrške. Čak niti običnog šefa odjela ili klinike. Da ne govorimo o ravnateljstvu kliničkog bolničkog centra. Bez članstva u jednoj od dvije političke partije možete biti Claude Bernard i biti jedini i najbolji na svijetu - neće vam pomoći. Ja sam dva puta u životu bio podoban i dva puta nepodoban. A uvijek sam bio isti.
Jednako sam dobro operirao, govorio sam iste stvari o istim problemima koji i danas nažalost čekaju rješenja. Ministar Andro Vlahušić dao mi je nagradu za razvoj očne banke i transplantaciju, a ministar Andrija Hebrang vodio sve moguće istrage i koristio sve moguće aparate i alate protiv mene. Za istu jednostavnu stvar koja se zove očna banka. Valjda je i to dio te urote svemira o kojoj govori Coelho?
A svemir je puno veći od KBC Zagreb, Vinogradske, Svetog Duha ili Firula. Ohrabrili su me ljudi koje sam susretao na mojim putovanjima u svijet. Uvjerio sam se da postoje uspjesi pojedinaca na slobodnom tržištu ideja i projekata. Uvjerio sam se da postoji stvaranje nezavisno od partije i države. Ali najprije je trebalo spakirati stvari, uzeti radnu knjižicu i izići kroz vrata državnog monopola na ulicu. Ulica se zvala Bukovačka.
Od malog prostora od 150 kvadrata u Bukovačkoj ulici u kojem sam počeo došao sam na 2000 u Zagrebu, 500 u Splitu, 600 u Sarajevu i 250 u Banja Luci. Sve su to košnice u kojima se zna tko su matice koje proizvode i podučavaju nove doktore, tko su radilice koje odrađuju glavninu posla. Postoje, naravno, i trutovi, ali samo u mjeri u kojoj to zahtijeva prirodna ravnoteža normalnog sustava koji nije totalitaran nego produktivan.
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.