Ukratko, mladi se kadet Mario ukrcao na brod početkom listopada 2012., a trebao se davnog 13. lipnja 2013. vratiti kući. Od toga dana do danas od Maria ni traga ni glasa!
Kronika ide ovako.
Već sljedećeg dana, 14. lipnja 2013., vlasnik agencije Ivan Vodopivec, koji je ukrcao Maria Boku na brod, osobno je obavijestio obitelj o nestanku njihova sina. Prema trenutnim spoznajama Mario je nestao s broda 13. lipnja u vremenu između 18.30 i 21 sat i to nekoliko milja pred ulaskom u Singapur. Od toga dana Mariu se gubi svaki trag. I to je sve što obitelj i hrvatska javnost zna.
No, obitelj Boko ne odustaje u traganju za odgovorom gdje je njihov sin.
Evo priče oca Jakova.
Što se događalo u Vašoj obitelji nakon primljene informacije o nestanku Maria? Ispričajte kronološki.Tog je dana supruga Nevenka bila kod kuće, a ja sam bio izvan kuće i vratio sam se tek navečer. Kad sam se vratio uz suprugu je bio i moj brat Ante. Rekli su da je bio Ivan Vodopivec i rekao da je Mario nestao. Nakon tih riječi san „bloka“… Nisan zna šta dalje. Prema informacijama koje smo tada imali naš je Mario bio na večeri u salonu u 18.30, a posljednji put je viđen u 21 sat. U 23.30 se trebao pojaviti na privezu broda, no nitko ga nije vidio. Njegov nadređeni Dario Crnković ga je zvao, no nije bio u kabini pa je pretpostavio da je krenuo put krme. Nije bio ni u salonu, ni u teretani. Kapetan broda obaviješten je o njegovom nestanku tek u 1.45 kad je trebao bio iskrcaj. Smatram da su ta dva sat bila presudna. Da se počelo s potragom ranije mogli su alarmirati okolne brodove i ribarice i to je moglo spasiti mog Maria. Prema informacijama koje smo dobili jedino ga je vidio neki Filipinac, koji ga je navodno vidio s metlom da na decku B, iako je njegova kabina bila na decku D. Trebalo je istražiti tko ga je poslao tamo. Imamo informaciju da se taj Filipinac zatim iskrcao s broda, jer je dobio brzojav da mu je umro otac. Da li je to prava istina, ne znam – kaže Jakov Boko.
Nakon saznanja o nestanku sina koji su bili vaši prvi koraci da dođete do informacija vezanih za to što se točno dogodilo toga dana?Kontaktirali smo i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Indoneziji, konkretno gospodina Željka Čimbura, jer su oni već 14. lipnja bili upoznati s nestankom mog Maria. Od njega smo dobili odgovor da je singapurska policijska registrirala nestanak člana posade broda te da je kadet posljednji put viđen 13. lipnja 2013. u 21 sat kada se brod nalazio u teritorijalnim vodama Malezije. Prema izvještaju kad je brod uplovio u Singapur, moj Mario se nije nalazio na brodu te je pokrenuta istraga – priča Jakov sa suzom u oku, dok izgovara ove rečenice te nastavlja:
„Nismo odmah uspjeli doći do Ministarstva vanjskih poslova RH u Zagrebu, no nakon par dana stupili smo u kontakt s Vinkom Ljubičićem, načelnikom sektora konzularnih poslova koji je tražio od singapurskih vlasti informacije o okolnostima nestanka i svi su mi oni davali nadu jer inače ne znam kako bih sve to izdržao“.
Što je utvrđeno u policijskoj istrazi?Pokazala je samo da ne postoje nikakve indicije da se radi o suicidu… Ja najbolje znam kakav je moj Mario i znam da ne bi nikad dignuo ruku na sebe. Uvijek je bio pedantan i sve što je radio htio je napraviti najbolje što može. U roku je završio Pomorski fakultet i bio odličan student te dobio stipendiju od Japanaca.
Jeste li još od nekoga u Hrvatskoj tražili pomoć da Vam pomogne pronaći sina?Obratili smo se za pomoć i Draganu Primorcu koji nam je puno pomogao i pritom bio izuzetno susretljiv. Dogovorio nam je razgovor s pomoćnikom ministra unutarnjih poslova Evelinom Tonkovićem i ministrom Rankom Ostojićem, koji su nam obećali učiniti sve što je u njihovoj moći. Isto tako, gospodin Primorac je nekoliko puta preko videoveze razgovarao s ljudima kompanije NYK, a napravio je DNK analizu mojoj ženi i meni, koju je policija proslijedila Interpolu. Nažalost, nije bilo nikakvih rezultata. Najgore je to što kamo god kreneš, kome god se obratiš ne dobiješ nikakve informacije. Nikakve odgovore. Dođeš do zida i što dalje… – pita se Jakov, pa rezignirano nastavlja.
- Na brodu je bilo 26 članova posade. Od toga petnaest Filipinaca, dva Kineza, sedam Rumunja, jedan Indijac i jedan Hrvat. Osmero njih ispitano je usmeno na licu mjesta, a ostali pismeno u policiji u Singapuru, i pita se čovjek, da li je provedena prava istraga!? Po mom mišljenju, trebali su svi pomorci proći poligraf odmah na brodu. Siguran sam da, ako je netko kriv ili zna nešto, ne bi to mogao sakriti na ispitivanju. Za mene su svi osumnjičeni koji su bili na brodu, ali ne možeš uprit prstom i reći: „Ti si kriv!“ Netko na tom brodu mora znati šta se desilo mom Mariu! Samo kako to doznati!!?? Iz NYK-a su me uvjeravali da nema nikakvog kaznenog djela, iako se i dan danas u Singapuru taj slučaj vodi kao - neriješen! Nadalje, što se tiče potrage helikopterom, znamo da je trajala tri dana, a noću bi je prekidali zbog slabe vidljivosti. Dodatno je plaćen i četvrti dan potrage, ali bezuspješno. Rekli su da na brodu postoje dvije kamere, ali nisu radile jer nisu bile ispravne.
Ima još toga… Evo, primjera. Dugo vremena kapetan broda „Atlas“ Niculae Tiberiu Iulian bio nam je nedostupan. Mislili smo u obitelji da nam nešto taji jer nam nije odgovarao na mailove, niti nam se obratio na bilo koji način. Mislim da je kao kapetan trebao nazvati i reći nešto. Makar da nam kaže da mu je žao što se to dogodilo… Molio sam glavnog direktora tvrtke Iva Shipping, gospodina Hermanda Pathaniu da mi pomogne da dođem do kapetana jer je on u to vrijeme već plovio na nekom drugom brodu. Bio sam spreman otići u Rumunjsku. Na kraju smo ipak došli u kontakt s njim te nam se ispričao što se nije javio i rekao samo riječi hvale za našeg Maria, no ništa konkretno nismo saznali. Rekao je da je Mario „čovik od mora“ i da je u njemu „urođena sol“, ali to je nešto što sam i ja dobro znao – ogorčeno kazuje Jakov Boko.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.