"Dubrovnik posjeduje svoju kulturu kolendavanja i kulturu kolende. O kulturi kolendavanja možemo govoriti od kasnog srednjovjekovlja, jer se u Prvoj knjizi Statuta Grada Dubrovnika iz 1272. godine spominje kako su pomorci dolazili knezu, donosili badnjak i stavljali ga na vatru, a on im je za kolendavanje davao dva perpera i piće, na Badnju večer koja je tada ujedno bila i Stara godina. U odredbama Statuta ne navodi se da se tom prigodom i pjevalo, iako sam taj čin posjeduje konstitutivne elemente kasnijih kolendi, suton uoči blagdana, dolazak kolendara, čestitanje, darove," objašnjava Obradović Mojaš.
Najstariji tragovi o kulturi kolende, u njezinom znanstvenom istraživanju datiraju iz 16. stoljeća, u renesansnoj poeziji Maroja Mažibradića i Nikole Nalješkovića, a spominje se i u djelima Marina Držića."To nije bila kolenda kakvu mi pjevamo danas. U tom razdoblju javljaju se začeci književne (umjetničke) kolende, koja će među dubrovačkim pjesnicima (poput Pijerka Sorga, Marka Bruerevića, Antuna Kaznačića, Antuna Paska Kazalija i drugih) osobito zaživjeti tijekom 18. i 19. – i nestati početkom 20. stoljeća. To nam govori kako su u kulturnoj povijesti Dubrovnika postojale dvije vrste kolendi: književna i folklorna. Folklorna je običajna tradirana čestitarska pjesma, koju pjevamo i danas, koja je u formalnoj tipiziranoj izvedbi s tekstovnim varijacijama, opstala do 21. st.. kao dio božićno-novogodišnjih običaja. U svom postojanju, folklorna i književna kolenda intenzivno su se prožimale i tekstualno preplitale, a pojedini formulni stihovi pjevali su se i pisali i u književnim umjetničkim i u folklornim kolendama“.
U javnosti je manje poznata činjenica o nekadašnjem postojanju književne umjetničke kolende, koja je posve iščezla početkom 20. st."Danas se uglavnom zna samo za folklornu kolendu koja se pjeva na Badnji dan i na Staru godinu. Manje je poznat i podatak da je književna kolenda koja je osobito „cvala“ u 18. i 19. stoljeću iznjedrila iznimno bogat „kolendarski kalendar“ unutar kojeg je postojalo 17 blagdana uoči kojih se u Dubrovniku kolendavalo. Bilo je to uoči: Sv. Antuna, Sv. Mihajla, Sv. Luke, Sv. Šimuna i Jude Tadeja, Sv. Martina, Sv. Kate, Sv. Andrije, Sv. Frana Ksaverskog, Sv. Nikole, materica, očića, Sv. Lucije, uoči Božića, Sv. Stjepana, na Staru godinu i uoći Vodokršća“.
Kolendari su bili pučani, vlastela, svećenici, sluškinje i sluge, djeca i odrasli.
"Postojala je svegeneracijska želja za kolendavanjem. U 18. i 19. stoljeću kolenda je bila medij komuniciranja. Tko god je želio nešto nekome reći – napravio je to kolendom. Iako se radilo o književnoj kolendi, nisu ih pisali samo pjesnici nego i stihotvorci, svećenici, mladi i stari čak i djeca. Među kolendarima iz 19. st. pamtimo i Vlaha Obuljena odnosno Vlaha Slijepog ili Vlaha Malteza, kako su ga zvali zbog majčinog podrijedla s Malte. Vlaho Slijepi rodio se 1837. na Konalu i živio do 1907. Iako slijep od najranijeg djetinjstva, dolazio je u grad s Konala i na dubrovačkim ulicama, sve do Pelina, pjevao kolende, zabavljao puk i bio omiljen među onodobnim stanovnicima. Podario je dubrovačkoj tradiciji kolendarske uspomene kojima nije odolio čak ni njegov suvremenik Ivo Vojnović“.
Vidjevši i čuvši Vlahovo kolendavanje, Vojnović ga je „preuzeo“ u svoj Ekvinocijo u kojem se i danas, u svakom novom uprizorenju tog Vojnovićevog djela – pojavljuje kao Vlaho Slijepi."Govoreći o širem kontekstu kolende u dubrovačkoj kulturnoj povijesti manje je poznata činjenica i da je Kolenda bila osobno muško ime još iz kasnog srednjevijekovlja, zabilježeno na obalnom prostoru Jadrana. U početku se javljalo među vlastelom, kasnije i među pukom, ali uvijek i isključivo među muškom populacijom. Muško ime Kolenda nikada nije imalo ženski parnjak. Na dubrovačkom području to se vlastito muško ime najdulje (sve do početka 20. st.) zadržalo na Lastovu. Danas u Dubrovniku tog imena više nema, ono bilo podloga za nastanak patronimskog prezimena Kolendić koje na dubrovačkom području postoji i danas“.
Ljepotu kolendavanja i čarobnost tog starinskog običaja u svetoj noći otkrio joj je tata, prof. Nino Obradović."Sa svojim prijateljima glazbenicima, više od pet desetljeća kolendavao je na Badnju večer pohodeći kuće dragih prijatelja. U očekivanju ponoćke naša je kuća uvijek bila puna kolendara i pjesme i to mi je bio gotovo najljepši kutak godine – i danas se sjećam iščekivanja tatinih kolendara u Badnjoj večeri, dok je kuća vonjala po tamjanu i maminom bakalaru na bijelo … Kolendarska pjesma doslovno nam je ispunjala duše… tatinim se kolendarima još kao dijete pridružio i moj brat Petar, također glazbenik, tako da su njihove dvije trube u Badnjoj noći odzvanjale pod zvijezdama … Iz te djetinje opčinjenosti kolendom nastala je moja želja za sondiranjem i razgrtanjem tradiranih kolendarskih slojeva u dubrovačkoj kulturnoj povijesti“.
To je ostvareno u okviru poslijediplomskog doktorskog studija Povijest stanovništva Sveučilišta u Dubrovniku, Sveučilišta u Zagrebu i Zavoda za povijesne znanosti HAZU.
Iznimno zanimljive kolendarske tragove pruža građa u Državnom arhivu u Dubrovniku."U spisima Kaznenog suda Dubrovačke Republike zabilježene su izjave svjedoka u sudskim procesima pokrenutim mahom zbog nepristojnog ponašanja kolendara. Kada se u noćnom pjevu odstupilo od granica pristojnosti – reagiralo je pravosuđe. To nam ilustrira primjer vrlo šaljivog omiljenog kolendara iz 18. st. , zvao se Đivo Stella. Sa svojom veselom družinom u Badnjoj večeri 1778. kolendavao je dubrovačkim ulicama, i kada su došli ispred vrata vlastelina Luke Mihovog Giorgi Bona očito nitko nije otvorio vrata i oni su njemu zapjevali „Luka fora lupež“. Koncem 18. st. vlastelinu se nije smjelo tako nešto reći, osobito ne visokom dužnosniku Republike i članu obitelji iz koje je samo u tom stoljeću knez bio biran 16 puta ! Taj je usud Điva Stellu stajao 15 dana zatvora koje je morao odslužiti bez obzira na molbu koju je uputio Malom vijeću“.
Ono što je dominantno u kolendama i kada se radi o (nekadašnjim) književnim kolendama i folklornoj koja postoji i danas - je nakana dobrih želja. Te pozitivno intonirane želje u kolendarskim su stihovima sezale čak do „budućeg koljena četvrtoga“.
Pjevalo se na poljanama, ulicama unutar zidina i na Konalu. Nije bilo prostora izuzetog od kolendavanja. Pjevalo se pred vratima vlastele i pučkih kuća. Kolendavalo se i u dubrovačkom kraju o čemu i danas svjedoče kolende: kalamotska, mljetska, riječka, zatonska, cavtatska, kolende iz Župe dubrovačke, iz Slanog, iz Gornjih sela kao i sela Dubrovačkog primorja…
„Sama povijesna činjenica unošenja badnjaka u Knežev dvor pri čemu knez pomorcima daje dva perpera i piće otkriva i definira srednjovjekovni Dubrovnik – mjestom najstarijeg hrvatskog zapisa o badnjaku, kolendavanju i kolendarskom daru. Običaj davanja novčića kolendarima zadržao se do danas, a u starom Dubrovniku bacao se s prozora umotan u papir, koji bi domaćin zapalio kako bi kolendari u noći vidjeli gdje će pasti na tlo“.
Regalavalo se sve ono što se u kolendama spominje: mantala, rozolin, malvazija, beškotini, naranče, suhe smokve, rogači, mjenduli, suho voće."Kolenda je dragocjen starinski blagdanski običaj i predstavlja vrlo važan segment dubrovačke nematerijalne baštine“, zaključuje dr.sc. Obradović Mojaš.