Drugi je krug donio ogromno iznenađenje kako rezultatom, tako i izlaznošću. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović zapravo je najveća (što ne treba izjednačavati sa pridjevom najznačajnija) pobjeda HDZ-a još od poraza 2000. Naime, kako je još Sanader uništio sve što je desno od HDZ-a, predsjednički izbori se u drugom krugu uvijek mogu svesti na borbu "svi protiv HDZ-a". Breme koje ovaj akronim nosi u očima značajnog dijela birača činilo je pobjedu bilo koje osobe koja bi pristala nositi tu kraticu uza svoje ime teško dostižnom. Biračko tijelo svjetonazora koji HDZ formalno predstavlja očigledno je postojalo, ali je dobrim dijelom svoje kandidate tražilo u likovima poput Mikšića, Bandića, Vidoševića ili Primorca. Ako je vjerovati anketama, redovito su pokazivale i kako značajan dio ispitanika koji su podržavali HDZ za predsjednika preferira Stjepana Mesića, odnosno Josipovića. Nedvojbeno je izborna pobjeda buduće predsjednice usko povezana s povećanom izlaznošću.
Velika izlaznost se redovito proglašavala prednošću kandidata ljevice. Građena je na nekoliko predrasuda. Prvo, gradovi, osobito veliki gdje živi većina stanovnika mahom preferiraju ljevicu, jednako kao i razvijeni krajevi poput Istre i Međimurja gdje HDZ gotovo ni ne postoji. Drugo, HDZ-ovo biračko tijelo sastavljeno je od ljudi bez volje i svojstava koje se redovito i bez obzira na okolnosti odaziva u svom maksimalnom broju. Time bi HDZ-ova kandidatkinja svoj maksimum dosegnut u prvom krugu mogla neznatno "podebljati" isključivo glasovima rasturene desnice. Malo podsjećanja na "zločinačku organizaciju" trebalo je biti dovoljno za motiviranje (ponovno samo u stereotipima) izbirljivog biračkog tijela ljevice da "odradi posao" i ostavi Hrvatsku na "Pravom putu." Velika izlaznost je pokazala sasvim suprotnu stvar. Izgleda da je postojao značajan rezervoar pasiviziranih glasača HDZ-a. Razočarani ranijim izbornim porazima svojih kandidata, demotivirani svakodnevnim bombardiranjima podacima koji su ukazivali na Josipovićevu nepobjedivost, bili su naglo osokoljeni tankom razlikom u prvom krugu. Dakako, do nje je trebalo doći za što svoje zasluge snosi i HDZ-ova stranačka infrastruktura (koja sada ima zadatak krenuti u obnovu zagrebačke podružnice - prostor postoji), kao i njihova kandidatkinja. Postojanje HDZ-ovih "spavača" više od svega potvrđuje preokret u odnosu na prvi krug u nekim tradicionalnim HDZ-ovim utvrdama (npr. Zadar) gdje je upravo psihološki element "Josipović ne može izgubiti" utjecao na neizlazak u prvoj rundi, čiji je rezultat onda u stilu "Yes, we can!" motivirajuće djelovao u drugoj.
Međutim, nedvojbeno je veću izlaznost pokazalo i biračko tijelo ljevice. Nije bilo dovoljno za pobjedu, ali pravo pitanje je čime je ono bilo motivirano. Kao odgovor se ponovno nameće neznatna razlika u prvom krugu i nametanje realne mogućnosti (odnosno iz subjektivnog kuta gledanja: opasnosti) da pobjedu odnese kandidatkinja HDZ-a. Time su stvorene pretpostavke za nenadanu i nezapamćenu izlaznost u kojoj je 60.000 nevažećih glasova ostalo u sjeni.
Koje pouke iz svega mogu izvući pretendenti na "Treći put"? Tvrda desnica bi se morala suočiti s time da njihova retorika o stalnoj ugroženosti i izdaji u ovakvom obliku nema više prolaza i da joj predstoji ili drastičan "rebranding" (pitanje je postoji li uopće prostor za to) ili nastavak sektaškog razračunavanja i međusobnog optuživanja za udbaštvo i masoneriju. Starije stranke poput HSS-a, HSLS-a ili HNS-a su očigledno izabrale igrati ulogu trabanata velikih stranaka i teško će se ijedna od njih (osim deklarativno) pokušati emancipiriati u odnosu na svoje patrone. Njima je zapravo u najvećem interesu da ne nastane nikakav "Treći put", jer u tom slučaju mogu poslužiti kao rezerva za one koji ne bi glasovali za HDZ/SDP, ali im oni ne bi smetali na vlasti ako su s HSS-om/HNS-om. (NB: Tu ulogu rezervnih igrača je uvijek bolje odigravao SDP premda je izgledno posljednje paktiranje s HNS-om preskupo plaćeno).
Laburisti se nalaze u fazi odumiranja, a sve ostale ovolika izlaznost i malena razlika moraju potaknuti na razmišljanje. HDZ se nedvojbeno nalazi na pobjedničkom putu i svoju taktiku ne moraju mijenjati. SDP i partneri su oni kojima spomenuti čimbenici sugeriraju da se biračko tijelo i dalje može polarizirati i to je ono što Zoran Milanović i Vesna Pusić već sada rade (ponovljena koalicija bi mogla umjesto Kukuriku nositi naziv "Zadnja brana"). Bez obzira na rezerviranost određenog broja viđenijih SDP-ovaca prema Milanovićevom tonu, to ne znači da se ne slažu sa sadržajem. Naime, pitanje je kako bi ovakvi rezultati izgledali preračunati u saborske mandate. Pobjeda Grabar Kitarović niti u jednoj izbornoj jedinici nije bila izražena u tolikoj mjeri kao što je Josipović dobio u Istri i SZ. Tri predstavnika dijaspore bi bila nadmašena s 8 manjinaca. Polarizacija se u takvom kontekstu nameće kao najjače oružje SDP-a i nesumnjivo će posegnuti za njim.
Sinčić i Živi zid će se morati suočiti s nekoliko izazova: s povećanim medijskim interesom i eventualnim "Mikšićevim efektom" (otkrivanjem nekih neugodnih aspekata privatnog života i posljedičnom diskreditacijom). Zatim s možebitnim trzavicama proizašlim zbog velikog priljeva novih članova među kojima sigurno ima igrača drugih opcija s posebnim zadaćama. Napokon, činjenica je da si ne mogu pripisati svih 60.000 poništenih listića, ali da su i u tom slučaju doživjeli poraz. Povećana izlaznost se uvijek može protumačiti na način da birači ipak većinom nisu poslušali Sinčićev savjet o neopredijeljivanju, odnosno da su oboje preostalih kandidata preuzimanjem dijela njegove retorike našli put i do velikog dijela njegovih birača.
Ovo posljednje mora brinuti Holy. Ne samo da je njezin kandidat izgubio, nego je u prvom krugu čak i većom mjerom igrao na "zelenu kartu" koja se nije pokazala adutom, pa se u drugom krugu morao okrenuti temama koje je nametnuo Sinčić. Nameće joj se i mogućnost rata na dvije fronte: svakim napadanjem ŽZ-a, ORaH će se doimati bliži jednom od postojeća dva puta. Pokušaj distanciranja od SDP-a ostavlja joj otvoren bok s druge strane, koji je dodatno oslabila podržavanjem Josipovića odmah u prvom krugu - podjećat će je se da je i sama bila članica tog bloka, čak i kad ga je formalno napustila.
Napokon, problem je što i Kukuriku i Holy i Sinčić, ali i Čačić, pa i Bandić što prema sadašnjem stanju stvari, što prema rasporedu izbornih rezultata, što prema anketama svoje najbolje rezultate ostvaruju na liniji zapadno od "Šešeljeve". To ih upućuje ili na pakt o nenapadanju ili na bespoštednu borbu. U slučaju prvog, to se može ostvariti samo na načelu "svi protiv HDZ-a" što se u drugom krugu nametnulo kao umalo uspješna strategija, ali i sa snažnom biračkom potvrdom. U slučaju drugog, ponovno je izvjesna pobjeda stranačke infrastrukture i svođenje Trećeg puta na svega nekoliko zastupnika i eventualni bljesak na nekim budućim izborima za europarlament, te opstanak u kolumnističkim lamentiranjima.
Drugi krug nije bio puko nadmetanje dviju osoba s imenom i biografijama. Stranačka i blokovska opredijeljenost bila je glavno oružje i jedan od ključnih elemenata prilikom opredjeljivanja birača. Ideja "Trećeg puta" kao snage koja bi razbila hrvatski politički duopoli je neposredno nakon Božića zasjala kao zvijezda repatica, ali je utrnula s blagdanom Triju kraljeva, ostavljajući Hrvate u stalnom previranju: Aut Caesar, aut nihil!