Ako neki Švicarac želi doći raditi u Hrvatsku pa zatraži radnu dozvolu, morat će hrvatskom MUP-u donijeti i “potvrdu o osiguranom smještaju za radnika”. Hrvatske se vlasti, valjda, boje da će Švicarac koji dolazi na rad u Hrvatsku spavati na klupi u parku, ili u jarku pored plota, pa se žele osigurati da se to ne dogodi. Zvuči kao citat iz epohalne “Povijesti ljudske gluposti” Paula Taborija, ali nije; to je originalni doprinos hrvatske birokracije i samo jedan od 16 (slovima: šesnaest!) dokumenata koje stranac mora podnijeti MUP-u kada zatraži hrvatsku radnu dozvolu. Jedna od njih je i “potvrda o podmirenim poreznim obvezama i doprinosima” sa 40 kuna biljega... Dakle, tu potvrdu treba donijeti i Švicarac koji nikada do sada ništa nije radio u Hrvatskoj.
Stoga vjerojatno nije neobično da se Švicarci baš i ne guraju laktovima da bi došli raditi u Hrvatsku. Prije nego krenu prikupljati svih 16 obrazaca, ugovora, izvadaka, bonova-1, bonova-2, potvrda, preslika i punomoći vjerojatno će dvaput razmisliti i hoće li svoj novac investirati u poduzeće u Hrvatskoj u kojem bi se mogli, ali i ne moraju zaposliti. Jer, gle čuda: imenuju li sami sebe u svojoj hrvatskoj tvrtki direktorom bez zaposlenja, tada im ne treba ni radna dozvola, ni dozvola boravka, ni diploma, ni radna knjižica - ništa!
Posljedica krize ili...
Te i slične apsurde, koje se konvencionalno nazivaju i preprekama stranim investicijama, u Hrvatskoj marljivo prikuplja i hrvatskim vlastima uporno šalje Švicarsko-hrvatska gospodarska komora kojoj je na čelu Ivica Jakić, švicarski konzultant za energetiku i austrijski poduzetnik podrijetlom iz Zagreba. No, sve je to uglavnom uzalud. “Godinama pratimo i bilježimo probleme, ali ne vidimo da se išta mijenja”, kaže Jakić.
Nevjerojatna statistika
Zapravo, promijenilo se samo to da su inozemne investicije u Hrvatskoj prošle godine doživjele kolaps. Prema podacima Hrvatske narodne banke, u prva tri kvartala 2012. bilo ih je 452,7 milijuna eura, što je samo jedna desetina iznosa iz 2008. Inozemna ulaganja u zadnje su se doba vratila na razine iz sredine 1990-ih godina, kada je u Hrvatskoj završavao Domovinski rat, a o dvije, tri pa i četiri milijarde eura od prije pet-šest godina čini se da samo možemo sanjati.Netko će reći: pa u ovoj vrsti krize kroz koju prolazimo - naziva se Velika globalna recesija, a zapravo je epohalna financijska panika - ne treba ni očekivati investicije, ni domaće ni inozemne. Kriza je i nastala zbog paničnog odustajanja građana od potrošnje pa nema puno smisla graditi nove tvornice koje neće imati kome prodati svoje proizvode. No, baš u takvim situacijama, kada su investicije rijetke i svima potrebne kao kruh, najbolje se vide goleme razlike među zemljama u investicijskoj klimi, administrativnim procedurama i raspoloženju susjeda. Upravo te stvari postaju presudne hoće li se neka tvornica graditi malo s ove ili malo s one strane neke državne granice.
Švicarsko-hrvatska gospodarska udruga djeluje već osam godina i okuplja švicarske tvrtke koje imaju svoja poduzeća u Hrvatskoj, s osnovnom zadaćom da povezuje švicarsko gospodarstvo s hrvatskim, i obrnuto.
U udruzi je 40-ak švicarskih poduzeća koja u Hrvatskoj imaju proizvodne ili trgovačke pogone ili predstavništva: tu su farmaceutska industrija, proizvodnja stakla, obrada metala, cementna industrija, prehrambena industrija, energetika, prerada papira, kontrola materijala i kvalitete, zračne kompanije koje djeluju u Hrvatskoj...
“Gledajući što se tu događa i sa željom da se povećaju investicije u Hrvatskoj, mi komuniciramo i s drugim tvrtkama koje su voljne investirati u hrvatsko gospodarstvo i tu nailazimo na poteškoće za koje mislimo da bi ih trebalo ublažiti ili posve otkloniti”, kaže Ivica Jakić. “No, to su stvari koje nas prate već nekoliko godina i ne vidimo da se tu nešto značajnije mijenja. Premda Vlada u medijima ističe svoje napore za smanjivanje prepreka ulaganjima i olakšavanju poslovanja investitorima, mi ipak vidimo da to ne ide lako, a želimo pomoći. Zato smo prikupili prijedloge za koje smatramo da bi ih Hrvatska trebala prihvatiti da se olakšice čim prije provedu.”
Problemi se za inozemne investitore javljaju već kod osnivanja poduzeća i izbora naziva, odnosno tvrtke: na primjer, ime ne može biti skraćenica. Registracija je sada ubrzana i potreban temeljni kapital nije velik, no krupne se poteškoće javljaju kod dobivanja radnih dozvola za strance. Najveće možda i nisu u prikupljanju svih potrebnih 16 dokumenata, najgora je neizvjesnost hoće li dozvola biti izdana ili ne. A produljenje se mora zatražiti najkasnije 45 dana prije isteka... i tada opet sve od početka.