'Bogu sam neizmjerno zahvalan za vrijeme provedeno u samostanu i nikada nisam požalio za niti jednim trenutkom provedenim u njemu. To je dio mog života i ponosan sam na taj dio mog traženja životnog puta i traženja načina kako živjeti svoju vjeru. Dok nešto ne iskusite uvijek s nekim idealizmom gledate na to. Tako je i meni bilo. Kad sam došao u samostan susreo sam se s realnošću tog načina života i sebe u tome jednostavno više nisam vidio', započeo je Šime svoju priču.
Zašto ste napustili samostan?
Isto kao što riječima ne mogu opisati zašto sam krenuo tim putem tako riječima ne mogu opisati ni zašto sam odlučio napustiti samostan. Jednostavno sebe u tome više nisam vidio. Bio je to jedan mogu reći prijateljski 'prekid', stekao sam mnogo prijatelja u samostanu s kojima sam još uvijek u kontaktu, i zahvalan samo Bogu što su dio mogu životnog puta. To su ljudi koji iskreno žive svoj poziv, divni svećenici, a prije svega divni ljudi.
Je li vas vaša obitelj podržala u obje odluke?
Prihvatili su obje moje odluke. Kad sam odlučio biti svećenikom prihvatili su da je to moj put i isto tako kada sam napustio samostan podržali su moju odluku.
Kako se postaje svećenikom?
Ja sam svoju postulaturu odnosnu prvu godinu u samostanu proveo u zagrebačkom dominikanskom samostanu gdje sam i započeo Filozofsko-teološki studij (a kasnije ga kao laik i završio). Nakon toga obaveza je da se ide u samostan izvan grada studiranja, igrom sreće, meni je to bio rodni Dubrovnik. U tom periodu se prekida studij i intenzivnije se razmišlja o tome želi li se postati svećenikom. Na kraju te godine, ukoliko osoba procijeni da i dalje to želi polaže privremene zavjete koji vrijede samo tri godine. Tada osoba postaje redovnikom ali samo na te tri godine iza kojih opet može odlučiti želi li ići dalje tim putem ili ne želi. Ukoliko želi, slijedi još jedna provjera, a to su privremeni zavjeti na godinu dana. Nakon četiri godine privremenih zavjeta te sveukupno šest godina pripreme može polagati doživotne zavjete. Nekoliko mjeseci nakon toga redi se za đakona, a pola godine kasnije za svećenika. Dakle, taj put nije kratak i daje mogućnost čovjeku da donese odgovornu i zrelu odluku.
Može li se dobiti oslobođenje od doživotnih zavjeta?
Može se dobiti oslobođenje tako da se u Rim pošalje zamolba. I ona se dobije bez većih problema. Međutim, ako se osoba zaredi za svećenika, to je trajni biljeg koji čak niti Papa ne može ukinuti. Ukoliko svećenik želi napustiti službu, i oženi se građanski jer crkveno ne može, on je zapravo oženjeni katolički svećenik koji zbog 'prekršaja' ne može vršiti svoju službu ali i dalje ostaje svećenikom. No, osobno mislim da je razdoblje od šest godina dovoljno vremena da čovjek pronađe svoj životni put i odluči što želi. Kada odluči, trebao bi znati 'stajati' iza svoje odluke. Jednako vrijedi i za brak.
Šime sa suprugom Anom i
sinom Patrikom
Danas ste oženjeni i imate sina Patrika od sedam mjeseci.
Tako je, evo već nešto više od dvije godine sam u braku, a supruga i ja imamo i malog Patrika. Supruga je, osim ekonomije, završila i studij teologije, te osim što smo profesionalno usmjereni na Crkvu (supruga je tajnica u jednom župnom uredu), vjera nam predstavlja i važan, zapravo najvažniji segment našeg života.
Koji je po vašem mišljenu pravi put prema Bogu?
Često svojim učenicima kažem da vjerujem da kad jednog dana dođemo pred Boga on nas neće pitati jesi li bio svećenik, vjeroučitelj ili čistač ulice, katolik, musliman ili židov, oženjen ili rastavljen, neće nas pitati čak niti jesmo li nedjeljom išli na misu ili jesmo li poštivali sve crkvene zakone već vjerujem da će nas pitati 'Kakav si bio u onome što si bio?' odnosno 'Kakav si bio čovjek?'. Svatko od nas treba pronaći svoj put da bude bolji čovjek. Ja sebe nisam pronašao u redovništvu, već u obiteljskom životu. Pronašao sam sebe kao suprug i otac, vjeroučitelj i djelatnik biskupije.
Smatrate li kao teolog da je jedini ispravni put biti katolik?
Ne mislim da je to jedini put. Ja živim svoju vjeru kao katolik jer smatram da ona meni pomaže da budem bolji čovjek, ali to je stvar osobnog izbora. Isus Krist je moj jedini put i uvijek će to biti; rođen sam u katoličkoj obitelji, živim kao katolik i umrijet ću kao katolik. Nečiji put za doći do Boga nije u tome da bude katolik. Nauk Katoličke crkve na pitanje mogu li spasiti oni koji nisu katolici jasno odgovara kako postoje različiti putevi spasenja koji su samo Bogu znani. Što znači da se mogu spasiti i pripadnici drugih religija, kao i ateisti, na način kako je to Bogu znano. Taj stav Crkve me raduje, jer vjerujem da je Bog milosrdniji i veći od naših ljudskih ponekad vrlo ograničenih stavova i pogleda.
Ima jedan vic na ovu temu: Dođe čovjek koji nije katolik u raj, i sad mu objašnjavaju gdje je tko: 'Tu su ti protestanti, tu su ti muslimani, židovi, itd, a ovdje sad moramo proći tiho.' Upita on: 'Zašto?' Odgovore mu: 'Ma tu su ti katolici, oni misle da su sami u raju.'
Crkva poprilično voli definirati svoja propovijedanja. Kako vi gledate na to?
Točno, Crkva točno definira dosta toga, ali ne i kako će se recimo židov, musliman, ateist ili netko drugi spasiti. Crkva je rekla da taj put spasenja će biti onako kako je Bogu znano i nije se trudila to definirati. Takav pristup se meni sviđa. Jer ne moraju se neke stvari nužno pojasniti do kraja, možemo ih jednostavno prepustiti Bogu. Dakako, ako sam katolik, to za mene podrazumijeva da živim svoju vjeru: da idem nedjeljom na misu, da poštujem crkvene propise, da uistinu živim ono što kažem da jesam. Ali ponavljam, nisu niti odlazak na misu niti vršenje crkvenih propisa ciljevi, to su samo sredstva koja katoliku omogućavaju put prema Bogu. A cilj je ići prema Bogu prepoznajući ga u ljudima pored sebe, iskazujući ljubav i milosrđe tim ljudima. Problem je ako pomiješamo što je cilj, a što samo sredstvo.
Kako gledate na nedavno završeni referendum o braku?
Budući da živimo u demokratskom društvu, a ovo sam govorio i prije rezultata referenduma, smatram da imamo pravo upitati narod što on misli da je brak. Na jednoj javnoj tribini uoči referenduma sam bio upitan 'Što ako većina građana zaokruži protiv?', i rekao sam da ću i dalje imati stav da je brak zajednica muškarca i žene ali ću smatrati da je u redu da u zakon uđe i mogućnost istospolnih 'brakova' ako većina građana tako odluči.
Odluka je donesena i ja smatram da je ona ispravna, ali i dalje mislim da ne treba biti isključiv. Smatram da zakon o istospolnim zajednicama koji je na snazi nije dobar jer tim osobama daje jako malo prava. Mislim da im treba dati više prava. Pod time mislim na sva prava kao u braku osim na pravo posvajanja djece ili pak prava skrbništva. Također, smatram da se takva zajednica ne može zvati brakom. A očito ne mislim tako samo ja, nego i većina građana ove države. Fascinira me koliko danas ima različitosti koje cijenimo, pa onda zašto da i dvije različite zajednice ne nazivamo drugačijim imenima. Zašto sve unificirati, a ne ostaviti različitost, pa i u nazivlju?
Budući se bavim i medijima, posebno mi je zanimljivo bilo medijsko praćenje cijele ove priče uoči referenduma. Zahvaljujući tome, naučio sam nekoliko stvari o medijima. Kao prvo, mediji su stvarali sliku: postoji progresivna većina koja podržava gay brakove, a s druge strane 'katotalibani', neka glasna manjina koja se tome protivi. Da je netko sa strane promatrao naše medije, zaključio bi da je referendum nepotreban jer ionako su svi 'protiv'. A onda kad se referendum približio, shvatili su da će njihova laž biti razotkrivena, pa su se i rukama i nogama borili, ali nisu uspjeli. Rezultati su pokazali da je na referendumu, gdje su se svi punoljetni građani koji su se željeli izjasniti, to mogli učiniti, većina nadmoćno pokazala da su mediji lagali. Naučio sam da mediji često ne žele prenijeti stvarnost, nego je žele stvarati. Naučio sam da to i javno priznaju, pa neki doniraju oglasni prostor jednoj strani i zastupaju samo jednu stranu. Naučio sam da često niti ne pokušavaju biti objektivni. I to je nešto što me žalosti.
No, da se vratim na bit stvari. Kao katoliku, kao vjerniku, moja je dužnost ići nedjeljom na misu i mislim da je grijeh ako ne odem, međutim to ne znači da se zakonom treba odrediti da se nedjeljom ide na misu. Isto tako istospolna zajednica nije u skladu s naukom Katoličke crkve što ne znači da ju treba zakonom zabraniti. Dapače, mislim da im treba dati pravo da mogu jedni druge posjećivati u bolnicama, nasljeđivati, zdravstveno se osigurati preko partnera, u slučaju razlaza podijeliti zajednički stečenu imovinu, imati porezne olakšice, itd. Ma jednostavno sve, doslovno sve, osim posvajanja ili skrbništva, te nazivanja te zajednice brakom.
Na križnom putu Snježnica
Jeste li mišljenja da se mladi sve više udaljavaju od Crkve?
Kod mladih ljudi je normalno da se pojavi bunt, ne samo prema Crkvi već i prema mnogo drugih stvari, posebno prema autoritetima. Meni je osobno draže da se mlada osoba pobuni pa sasluša različite argumente za i protiv te onda odluči što bi htjela u životu, nego vidjeti mladog čovjeka koji će poslušno klimati glavom, sve prihvatiti, ali u prvoj životnoj kušnji će sve odbaciti. Nadalje, ja kao vjeroučitelj i teolog želim biti i samokritičan. Naime, mi kao Crkva moramo prihvatiti činjenicu da ako se netko udaljio, da smo mi krivi. Možemo mi s pravom kazati da smo zakazali kao društvo, da je zakazala obitelj, škola, institucije, itd. Ali, ne smijem koristiti podatak od 86 posto katolika u ovom društvu samo onda kada mi to odgovara. Naime, ako nas ima 86 posto, a po popisu stanovništva barem deklarativno ima nas, onda otprilike 86 posto obitelji čine katolici, oko 86 posto profesora čine katolici, oko 86 posto novinara čine katolici, i prema tome ako su ti segmenti zakazali, mi kao Crkva smo zakazali. I suočavanje s tom činjenicom vidim kao nešto pozitivno, jer nam omoguće da se preispitamo, da vidimo gdje su nam 'greške u koracima', te da tražimo nove puteve prema svima, napose mladima. A Bogu hvala, traže se. Na primjeru naše biskupije mogu posvjedočiti da se itekako traže ti putevi i da se nalaze. Ide se ususret mladom čovjeku.
Dakako, sigurno postoje oni koji su se udaljili, međutim, teško mi je biti do kraja objektivan u odgovoru na ovo pitanje s obzirom da sam u radu za Dubrovačku biskupiju posebno vezan za mlade, tako da sam često okružen mladim ljudima koji su veoma vezani za Crkvu. Možda mi nedostaje jedna šira i objektivnija slika. No, evo sad nam se prijavilo 1650 volontera za Susret hrvatske katoličke mladeži koji naša biskupija dogodine organizira, što nije mali broj. Nismo se nadali tako velikom broju, te taj broj pokazuje da mladima Crkva ipak nije nešto strano. Žele živjeti svoju vjeru, žele se aktivno uključiti, samo je na nama da im pružimo tu mogućnost. Drago mi je im je pružamo i da je oni prihvaćaju.
Kako teku pripreme za Susret mladih?
Kad smo krenuli u organizaciju nadali smo se da ćemo prikupiti makar 500 volontera, no kako je vrijeme odmicalo taj broj se samo povećavao. Dubrovnik je malo uspavani grad i to se očituje čak i na mladima, nažalost. Bili smo toga svjesni i zato nismo očekivali puno volontera. Međutim, drago nam je da smo se prevarili. To je pokazatelj da su u Dubrovniku mladi ipak vezani za Crkvu, da se nisu udaljili, što me neizmjerno raduje.
Organizaciju susreta vodi Organizacijski odbor Susreta hrvatske katoličke mladeži, osobno sam njegov član (zadužen za pododbor za medije), te mogu potvrditi zaista radimo 'punom parom'. No, moram kazati da ključnu ulogu u cijeloj ovoj priči nema taj odbor, nego upravo animatori i volonteri. Bez njih, bez tih mladih, mi bismo mogli samo nešto planirati i željeti, ali ne bismo mogli ostvariti. Ma čak i kad bismo mogli, to ne bi imalo smisla. Bez njih ništa ne bi imalo smisla. Naime, radujemo se će nam na ovaj susret doći oko 20.000 mladih iz svih krajeva naše domovine, radujemo se što ćemo ih ugostiti, ali nama nije cilj samo da susret dobro organiziramo, nego da u toj organizaciji i pripremi uspijemo probuditi mlade Dubrovačke biskupije, da budu akteri crkvenog života naše biskupije. Izrazito me raduje da smo u tome već uspjeli.
Podsjetimo, Susret hrvatske katoličke mladeži se svake dvije godine održava u drugom gradu, a u Dubrovniku će se održati 26. i 27. travnja iduće godine. Zanimljivo je to što će upravo 27. travnja naš počasni sugrađanin papa Ivan Pavao II. u Rimu biti proglašen svetim, a mi ćemo u Dubrovniku, zajedno s oko 20.000 mladih slaviti misu na mjestu gdje je on činio to isto prije 10 godina.
Facebook
Facebook
Ana Pavlović/Portaloko.hr