“Sam dolazak u Afriku, kad letiš preko crnog kontinenta i gledaš prostranstva, sama pustinja s nekim prašnjavim putevima koji idu u nepoznato i slijetanje u ogroman grad poput Nairobija, na aerodrom koji je spaljen nedavno da bi se zataškala korupcija... Ogromna količina prašine i ljudi koji životare od prodaje svega i svačega... Kriminal je toliko zastupljen da ovaj grad zovu 'Nairobery' i usput dobijete prijateljski savjet da se ne šetate kad padne mrak. Nakon prospavane noći rano ujutro krećem prema Nakuru, gradu koji je nekih 3 sata vožnje od Nairobija. Putem promatram sklepane kućice, fascinantnu prirodu i ljude koji se naguravaju po raznim prevoznim sredstvima. Iz Nakuru me dijeli nekih 60 km od Malog doma u Subukiji. Vožnja po baš onakvoj cesti kakvu vidjeh iz aviona. Takvu vožnju nazivaju 'afričkom masažom'. U tim zabačenim mjestima vidite da postoji siromaštvo veće od siromaštva. I onda sretnete ljude širokog osmijeha. Zadovoljne kad im udjelite mast, sapun i brašno. Za našu domovinu nisu čuli i pitaju je li ta Europa izgleda slično ovome gdje sam sada...” u jednom dahu ispričao je Ivan Vuković svoje prve dojmove o Africi, gdje je stigao 20. prosinca kako bi dva mjeseca pomagao siromašnoj djeci u dobi od 5 do 15 godina.
Djecu su nalazili napuštenu u grmlju
Djecu upoznaje svakodnevno i iznova otkriva njihove životne tragedije, djecu kojima su naši osnovni životni uvjeti poput tople vode, skuhane hrane, obiteljskog doma i zagrljaja roditelja, nešto za što nikad nisu ni čuli, a kamoli osjetili. Tragedije s kakvima su se ovi mladi životi susreli i koje su ih za cijeli život obilježile pravi su razlog da svaki put pregrizemo jezik prije nego se požalimo na naše probleme. Djeca o kojoj se, zajedno s hrvatskim volonterima, brine Ivan Vuković, većinom su s invaliditetom, ali dovoljno ponosni da vas ne pitaju za pomoć vec radije pužu ili skakuću na jednoj nozi. O tužnim životnim pričama dovoljno je reći da su neka od te djece – nađena odbačena u grmlju. Da su plod silovanja, s invaliditetom, autizmom, s takvom tugom u očima... I pored tih nedaća, fascinantno je koliko se ta djeca brinu jedni za druge i koliko nas mogu podučiti da se trebamo smijati, pa i bez razloga, i boriti bez prestanka...
Djeca se najviše vesele slatkišima - za vrijeme dijeljenja bombona zavladalo je opće oduševljenje
Ova djeca dobila su novu šansu za život...
Daleko od Grada, ali s Gradom u srcu - Ivanov najskromniji Božić u životu, proveden s djecom koja ne znaju za kuglice, svjećice, poklone i sav blagdanski 'kič'...
“Brzo se navikneš na neke nedostatke modernog svijeta. Situacije kao rat ili ovo siromaštvo vam daju sliku koliko smo obijesni. Djecu najviše vesele slatkiši... Sad zamislite našu djecu da im date bombon. Bi li tu uopće bilo nekog ushićenja? Veseli ih kako pokušavamo govoriti kisvahili, pa nam se smiju”, govori Vuković, čiji dan u Keniji počinje buđenjem u 7 sati i svetom misom.
Djeca su kroz jutro u školi, vraćaju se na ručak oko 13 sati, a poslijepodne je rezervirano za aktivnosti poput učenja, igre i sporta, sve do 18 sati, kada se odlazi na večeru i na spavanje. Omiljena vrsta druženja im je ručno pranje odjeće, izleti u prirodu do vodopada, a volonteri koji su s njima po tri mjeseca vode djecu i u nacionalne parkove. Sve kako bi njihov mlade, a već tragedijama obilježene živote uljepšali i oplemenili. Za skromnu djecu koja se vesele malim stvarima, svaki trenutak je važan, svaku lijepu riječ i gestu cijene...
Tuširanje po afrički - Tu i tamo izolirana struja koja vodi preko čelične šipke do grijača... Tko je hrabar, tušira se toplom vodom
Majmuni kradu doručak
Božić i Novu godinu ne doživljavaju kao kod nas, priča Vuković. Kao i sve, i to je jako skromno. Za Badnjak su tako nosili osnovne potrepštine u jedan izbjeglički kamp, budući da dosta tamošnjih ljudi živi u šatorima nakon plemenskih konflikta. Njih nekoliko volontera je dočekalo Novu godinu u Mombasi, gdje su se 15-tak sati vozili autobusom. Ta vožnja bila je, priča, prava avantura.
“To je običan motor koji služi kao moto taxi pa zbog puteva ponekad završite u grmlju, a majmuni su se pobrinuli ukrasti doručak na taraci u Mombasi jer nisam ozbiljno shvatio upozorenje da se ništa ne ostavlja bez nadzora. Jednostavno, okrenete se na sekundu i majmuni vas gledaju i jedu vaš doručak!”, smije se Vuković koji se u Dubrovnik vraća sredinom veljače. Rastanak s djecom bit će kao i svih ovih 15-tak godina, koliko se bavi humanitarnim radom. Tužan. Tih. S knedlom u grlu...
“Ali, uvijek imate ono priznanje koje nosite sa sobom... Da ste nekome, barem malo, pomogli... Iznenade vas nakon desetak godina neki izgrađeni ljudi koji vam se jave i zahvale na tome što ste im uljepšali djetinjstvo...To će me uvijek činiti ponosnim...”, na kraju će Vuković. Ponosnim, itekako, jer se odrekao svog slobodnog vremena i komoda da bi uljepšao život i djetinjstvo nekome koga uopće ni ne poznaje, a kome je topla riječ, zagrljaj i nada nešto najpotrebnije...
I to se zove sreća...
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album
privatni album