Do sada smo od hrvatskih intelektualaca slušali objašnjenja zašto moramo trpiti srbijanske budalaštine o 'srpskoj Atini', koju onda povremeno ti isti Srbi granatiraju (istina ne pretjerano po mišljenju međunarodne zajednice). Slobodan sam ponuditi još jedno objašnjenje koje mi se čini prihvatljivim. Malo hrvatskih građana, a u službenoj hrvatskoj povijesnici se o tomu šuti, zna da je baš jedan Dubrovčanin napisao prvi priručnik četničke gerile, s detaljnim opisom četničkih ratnih operacija u ratnim ali i u mirnodopskim vremenima.
Malu knjižicu pod naslovom 'Pravila o četničkoj vojni' napisao je Dubrovčanin, Matija Ban, tada šef 'pres-biroa' Kneževine Srpske, a izašla je iz njene državne 'knjigopečatnje' u Beogradu 1848. godine. Dakle, službeno izdanje jedne države u nastajanju, koja je, doduše formalno priznavala vrhovništvo Otomanske Carevine, ali je u svemu bila slobodna i već međunarodno uvažavana. Autor je pri tome skromno dodao kako je tekst 'protolmačio iz poljskoga' ali i priznaje kako je ispuštao i dodavao po svom nahođenju. 'Pravila o četničkoj vojni' službeni su srbijanski priručnik za gerilsko ratovanje, a kako su izašla baš revolucionarne 1848. godine, kada je cijela Europa u plamenu, uključivo i Habsburšku monarhiju, jasno je koji je cilj 'Pravila': dati četničkoj organizaciji na terenu upute kako raditi.
Tako riječ 'četnik' ulazi prvi puta u službenu uporabu, iako valja razjasniti metodološku zbrku. Naime, do tada je riječ četnik bila u uporabi u hrvatskom jeziku, a značila je vojnika koji četuje u četi, pri tome se mislilo na neredovite čete, naročito hrvatsku narodnu vojsku, insurekciju ili opći ustanak. Među Srbima je pak bila u uporabi riječ ustaša ili ustanik, rebel, pobunjenik. Tek s razvojem hrvatskog vojničkog nazivlja, zahvaljujući Bogoslavu Šuleku, iza službenog ustrojavanja Kraljevskog hrvatsko-ugarskog domobranstva 1868. insurekcija ili opći ustanak, kasnije mobilizacija, počinje se zvati 'pučko-ustaška' (njem. Landsturm) služba.
Neredovite čete koje je ustrojavala Srbija tijekom 19. st. zvale su se prvo hajduci, a potom komite, dakle vojnici tajnog Komiteta za nacionalno oslobođenje, dok je njihov način ratovanja bio četnički. Tako je Matija Ban skovao riječ koja će se početi upotrebljavati tek u prvoj polovici 20.st. i primjenjivati na neredovite čete u službi osmišljenog genocida i etničkog čiščenja balkanskih prostora u službi velikosrpske politike.
Tko je zapravo Matija Ban?
No, tko je Matija Ban? Recimo odmah Hrvat, katolik, zavičajno Dubrovčanin. Matija se rodio 4. prosinca 1818. u malom Petrovom selu iznad Stare Mokošice, oko 5 km od samog Dubrovnika. Danas ima dvadesetak stanovnika, dok je u vrijeme Bana u prvom službenom popisu iz 1857. zabilježeno oko 200 žitelja. Ironija je povijesti da selo gotovo i nema starih kuća, jer su sadašnje obnovljene nakon Domovinskog rata u kome su Banovi 'četnici' i jugovojska selo zapalili i opljačkali sve kuće. Cinik bi rekao kako su jako dobro čitali Banov priručnik!
O djetinjstvu Bana i o njegovoj obitelji podaci su vrlo šturi. Sigurno je kako život dječaka sa sela nije bio lagan u Dubrovniku, koji je tada bio u teškoj depresiji. Mnogi su još pamtili dane netom ukinute Republike, iako je i ona već cijelo 18. stoljeće bila u temeljitom rasulu. Austrijska Carevina malo ili nimalo nije marila za svoje Primorje, austrijski Habsurgovci nisu razumijevali značaj mora za državu. Otac Matijin bio je brijač u Dubrovniku, a imao je i više braće i sestara, od kojih je posebno bio dobar s mlađim bratom Đurom, koji je postao oficir u srbijanskoj vojsci. Otac i majka predvidjeli su za Matiju svećeničku karijeru, na preporuku jednog dubrovačkog franjevca, pa on polaže i prve zavjete 1836. Bijaše on buntovne prirode, već od 16.godine je stihotvorac s ambicijom postati veliki pjesnik ili barem 'netko ili nešto', pa makar i herostratskim načinom. Napokon se u 21.godini slomio. Napušta Dubrovnik i odlazi na čarobni i misteriozni istok, u Tursku, konkretnije u Istambul. Za tako daleki put trebalo je i novaca i potpore. Tko se pri tome zauzeo za jednog svrzimantiju nije jasno. Svakako, postaje on učitelj na privatnim turskim školama u glavnom gradu. Najednom obilje novca, kupuje imanje kraj Bruse u Maloj Aziji, a uskoro pohađa tursku vojnu akademiju, bolje rečeno njen francuski licej, na slikovitom otoku Halki (turs.Heybeli Ada) u Mramornom moru. I danas na tom otoku postoji Kadetska pomorska škola turske mornarice. Francusku vojnu školu u Turskoj mogla je pohađati samo osoba od najvećeg povjerenja turske i francuske vlade. Kako je to Banu uspjelo? Čini se kako je on već tada bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže, koju je na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske razapeo poljski plemić grof Adam Jerzy Czartoryski s ciljem potiskivanja, a onda i uništenja Austrije i Rusije. Iza svega je kao i uvijek stajalo slobodno zidarstvo, koje se sukobljavalo na nacionalnoj osnovi. Uskoro je Czartoryski skrenuo pogled na dva naroda, Srbe i Hrvate. Pri tome su mu Srbi bili značajniji jer su već bili nacionalno osviješteni. Na vlasti je u Kneževini Srpskoj bio knez Aleksandar I. Karađorđević, sin Karađorđa. On je netom uz pomoć Francuza zbacio kneza Miloša Obrenovića ubojicu svoga oca.
U Europi je slobodno zidarstvo pripremalo niz revolucija koje će 1848. pokušati zbaciti stare monarhije i poništiti dogovor o Svetoj Alijansi usmjeren protiv liberalizma i ateizma. Srbija je po zamisli Czartoryskoga morala odigrati posebnu ulogu, ulogu ujediniteljice balkanskih naroda u jednu snažnu antitursku, antiaustrijsku i antirusku koaliciju, naravski pod patronatom Francuske, a iznad svega Velike Britanije
Matija Ban, rođen kao Hrvat i katolik, dolazi u Beograd, pristupa u 'Tajno demokratsko panslavističko društvo', koje je u Beogradu utemeljo František Zach, agent Czartoryskog. U tom društvu Ban upoznaje Iliju Garašanina, Ministra unutarnjih dela, šefa srbijanske tajne službe, te službenog autora famoznih 'Načertanija' (Nacrta) srbijanske ekspanzionističke politike, koji će biti tajni do 1903.! Ljudevit Gaj je također bio pouzdanik Czartoryskog, a k tomu je radio i za rusku, austrijsku i britansku tajnu službu. Većina hrvatskih intelektualaca nije o tome imala pojma. Oni su se zanosili 'domoljubnim ilirstvom', sanjajući nekakvu Arkadiju, dok se oko njih zbivala industrijska revolucija i rušio se drevni aristokratski poredak, kao i tradicionalne katoličke vrijednosti.
Da bi uspješno obavljao svoju ulogu međunarodnog agenta, morao je Ban mimikrirati svoju političku djelatnost. Do kraja života ostao je skriboman, koji je napisao čak 40 tisuća stihova!. Njegovu književnu produkciju objavila je Matica Srpska u osam svezaka! Bio je potpuno netalentiran, njegovi ga stihovi i brojne povijesne drame, u kojima do nebesa uzdiže Srbiju, ali je tu i dubrovačka povijest, kao i neke teme iz hrvatske povijesti u službi 'jugoslovenstva', nisu preživjele. Glumljeno ili ne, izjašnjavao se Srbinom. Srbi mu, naravski, nisu vjerovali. Iako je postao odgojiteljem Aleksandrovih kćeri, profesorom na beogradskom liceju, od 1861. do 1880. šef 'press-biroa' srbijanske vlade, Srbi su ga uvijek koristili za tajne operacije kao velikosrpskog agenta. Naročitu ulogu imao je 1848. On je bio veza srpskog patrijarha Rajačića i Ljudevita Gaja pokušavajući pridobiti bana Jelačića da u Srbiji instalira ponovno Miloša Obrenovića i da se posredno bori za Veliku Srbiju. U Vojnoj krajini u Hrvatskoj držao je velikosrpske govore, u Zadru tiska proklamaciju pozivajući Srbe i Hrvate da se priklone Vojvodini i Srbiji u borbi protiv Mađara.
U Dubrovniku utemeljuje organizaciju dubrovačkih Srba, redom bivših Hrvata, koji se od tada smatraju Srbo-katolicima.
Druga velika špijunska misija dovela ga je 1860-61. ponovno u Zagreb. No, Jelačić je već bio mrtav, a Ljudevit Gaj politički mrtav. Srbiju je zanimala pojava parlamentarnog života u Hrvatskoj, a prije svega položaj krajiških Srba na koje je bila usmjerena velikosrpska propaganda. S druge strane imala je Srbija vrlo dobre veze s novom političkom zvijezdom među Hrvatima, biskupom Strossmayerom, tada na čelu najjače političke stranke u Hrvatskoj. Svakako je misija bila uspješna jer je Ban postao i članom biskupove Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti.
Smrt u vrijeme Karađorđevića
Ban je umro u Beogradu 1903. godine, upravo u trenutku kada su se na vlast iznova krvavim pučem opet vratili Karađorđevići. Već je tada, kao hrvatski renegat zaboravljen i od Srba odbačen. Živio je doduše u vrlo lijepoj vili koju mu je za zasluge izgradila srbijanska vlada.
Piše jedan srbijanski pisac: 'Iz Beograda, idući drumom uz reku Savu, pošto se pređe Topčiderska reka i još malo se pređe ravnicom uz Savu, udara se u breg, koji se kao greben pustio baš na Savu. Uz dno tog brega, polovinom devetnaestog veka, bila je mehana koju je držao neki Stojko Čukar iz Beograda, a po Čukarevoj mehani ceo taj deo beogradskog atara dobiće naziv Čukarica. A na vrh brega, na Golom brdu u Košutnjaku, prvu kuću podići će 1862. godine Matija Ban, pisac, akademik i diplomata mlade srpske države, po kome će se brdo i nazvati — Banovo brdo'.
Sudbina je ipak htjela da su prve salve topova Austro-Ugarske Monarhije po Beogradu 1914. uništile Banovu vilu na Banovu brdu. Povjesničaru ostaje tek zapitati se: Je li u tome ipak bilo neke pravde.
Antun Abramović, prof.povijesti
Gospari.hr
Gospari.hr