Dr. Lucija Franić Novak, koja je doktorirala na temu "Etnološki vid očuvanja, popularizacije i prezentacije hrvatske tradicijske kulture" - među rijetkim je znanstvenicama čije izložbe o hrvatskom pučkom geniju nižu velike uspjehe u svijetu.
Od australskih Aboridžina i njihove fasicnantne pučke kulture u kojoj i danas odjekuje pradavni zvuk didgeridooua pod zvijezdama, kao što je to bilo u iskonima, očuvanih impresivnih običaja američkih Indijanaca, azijskih i južnoameričkih naroda kojima je tradicija utkana u svaki trenutak života, svih europskih gradova prepunih radionica sa starim zanatima, zvonarima, suknarima, urarima, lutkarima, oružarima, što čuvaju sjećanja i povijest Europe, preko Norvežana, Finaca i Šveđana, koji pučki genij upisuju u produkt dizajn, tradicijska kultura se čuva i njeguje kao jedan od temelja kulturnog identiteta.
Kako se hrvatska tradicijska kultura predstavlja u svijetu, i zašto je u domovini marginalizirana, pojasnila nam je dr. Lucija Franić-Novak:
Među rijetkim ste hrvatskim etnologinjama s velikim međunarodnim uspjesima. Gdje ste sve izlagali i što ste predstavili?
Smatram da sam napravila samo mali doprinos u promicanju i upoznavanju hrvatske tradicijske kulture zakoračivši malim koracima u srce Europe. Prije toga imala sam male doprinose u prestavljanju knjige Hrvatske narodne nošnje u SAD-u, i reviju narodnih nošnji, u suradnji s Folklornim ansamblom Venčec u pet gradova Australije. Je li to bilo spontano i slučajno, možda! U suradnji Narodnog sveučilišta Dubrava sa sličnim institucijama u Europi odabrana je baš izložba Građa - tajanstveno žensko pismo, kojom je na suvremen način prezentirana hrvatska tradicija u poznatom u Muzeju odjeće i čipke u Bruxellesu. U suradnji s Etnografskim muzejom u Zagebu i kooautoricom Ivankom Ivkanec, višom muzejskom savjetnicom, ta je izložba u Zagrebu postavljena krajem 2008. godine. Tema izložbe je bila građa - specifičan minuciozni vez svilom ili vunom na posebnim komadima čohe i njegovi arhaični motivi prisutni na tradicijskoj nošnji Ravnih kotara, Dalmatinske zagore, dijela Like i Bosne, u originalnim primjercima, ali i u primjeni na tekstilu i namještaju koji su nastali u radionicama dizajna za mlade pod stručnim vodstvom Jasmine Kosanović i na tečaju veza u NS Dubravi.
U stanci postavljanja izložbe u Bruxellesu posjetila sam Gradski muzej Bruxellesa. Upoznavši povijest grada primijetila sam da simbol Bruxellesa, Maneken Piss, koji ima zasebnu zbirku odjeće - narodnih nošnji iz cijelog svijeta - nema nijednu iz Hrvatske! Činjenica da se Hrvatska već više od dvadeset godina u muzejskim legendama nalazi pod nazivom Jugoslavie izazvala je u meni čuđenje i nacionalni revolt. Odmah sam pitala nadležne komu se mogu obratiti za eventualni razgovor o izradi narodnog kostimića koji bi predstavljao Hrvatsku i kao takav konačno srušio uspavalu i zanemarenu brigu oko kulture naše lijepe Hrvatske. Idućeg dana, nakon objašnjenja i zamolbe u gradskom uredu za našim doprinosom - darom narodne nošnje iz Hrvatske - dobila sam odobrenje, formulare, te kroj za izradu nove nošnje. Tako je svečanom ceremonijom primopredaje tradicijske dječačke narodne nošnje malog bećara iz okolice Vinkovaca izvezene na tečaju veza u NS Dubravi Maneken Piss obukao prvu narodnu nošnju iz Hrvatske. Zbirka ovog povjesnog kipića, ali nadaleko poznatog simbola među ljudima čija se fontana nalazi u središtu grada, obogaćena je novim primjerkom prekrasne nošnje. Zanimljivo, taj mali kipić prigodno odijevaju za dan državnosti pojedine zemlje, pa tako i naše - svakog 25. lipnja. Moje srce tada je bilo na mjestu!
Poseban ste uspjeh imali s još jednim projektom u Bruxellesu. O čemu je riječ?
Da, treći projekt je bila donacija šest inovativnih tamburica u obliku srca - licitara (koje su na bruxellskom Expou 2008. nagrađene srebrenom medaljom) jednom od najljepših muzeja glazbe na svijetu – MIM-u. Darovali smo muzeju set pokojnog zagrebačkog glazbalara, majstora Marijana Novaka, koji je posvetio tamburaški set tragično stradalom sinu, glazbeniku Damiru. Prilikom prethodnog službenog boravka u tom divnom gradu prepunom muzeja i kulturnih znamenitosti, upravo sam u tom predivnom secesijskom muzeju glazbala iz cijeloga svijeta koji otkupljuje rijetka glazbala - od Himalaja, Kine, Japana, Anda, Oceanije, do Australije, otkrila da su npr. okarine iz Hrvatskog zagorja, lijerica iz Konavala ili diple iz Dalmatinske zagore by Yugoslavie. Tražeći knjigu dojmova, a prethodno popisavši brojeve legendi, molila sam ispravak te hrvatske aljkavosti, što su muzealci i ispravili, te se zahvalili na primjedbi.
Moja nacionalna ljubav i hrabrost nakon povratka, te razgovor s kolegama, pomogli su inicijativi ravnatelja NS Dubrava da se u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zageba otkupi tambura od majstora. Daljnja suradnja s ustanovama poput GUOKS i MVP urodila je svečanim činom primopredaje 5. studenog 2011., kada je upriličen interaktivni koncert odabranog koncertnog repertoara šetnje kroz Hrvatsku, vrsnih tamburaša iz SKUD-a Ivan Goran Kovačić pod vodstvom maestra dr. Joška Ćalete pred predstavnicima brojnih stranih dražava u Bruxellesu.
Mnoge ste projekte pokrenuli i u matičnoj kući, zagrebačkom Narodnom sveučilištu Dubrava u kojemu se već godinama borite za očuvanje i spas hrvatske pučke tradicije. Što biste posebno izdvojili?
Nažalost, tako jest u stvarnosti, iako u toj borbi nisam sama. Imam veliku podršku ravnatelja, kolega etnologa, obitelji i svih koji prepoznaju hrvatsku tradiciju i vole ju. Pa kad su i nedostatna sredstva ili neprepoznati kvalitetni programi kod osnivača institucije, savjetuje se kako je moguće nešto realizirati. Ipak, uz dvadesetogodišnje iskustvo, poznavanje ljudi koji poput mene vole svoje, imam veliku podršku. U Narodnom sveučilištu Dubrava potaknula sam oblik popularizacije tradicijske baštine putem otvaranja vrata etnoradionicama i tečajevima na temu hrvatskog narodnog rukotvorstva poput izrade zlatoveza preko kartona, snovanja i tkanja, sviranja i izrade tradicijskih glazbala, vezenja, pletenja, izrade čipke na batiće, iglu ili kukicu, košaraštvo, slamarstvo prema tradiciji bunjevačkih Hrvata, koje privlače brojne polazniike iz godine u godinu, od kojih neki vrhunski predani vještini postaju stručni suradnici i voditelji tih radionica ili tečajeva. Od ove godine krenuli smo s besplatnim tečajem Plesom kroz EU - društvenim renesansnim i baroknim plesovima koji su kroz rekreativni pristup privukli srednju i stariju populaciju. Osim toga, koordinatorica sam smotra folklornog amaterizma grada Zagreba pune 23 godine. Zagreb po svemu ima specifičnu sliku folklornog amaterizma i bogatstvo različitosti kulturno-umjetničkih društava koja se svojim djelovanjem naslanjaju na program zaštite i poticanja vlastite tradicije koji je potaknuo Antun Radić, otac hrvatske etnologije i osnivač ogranaka Seljačke sloge po Hrvatskoj koji je u njima zasadio folkorne skupine.
U zagrebačkom prstenu s velikim entuzijazmom djeluju vrijedna prigorska društva koja već više od stotinu godina čuvaju bogatu tradiciju okolice glavnog grada. Tu su i zavičajne skupine koje aktivno rade okupljajući se i njegujući folklor svog rodnog kraja, odakle su došli ekonomskim ili ratnim migracijama. Smatram da silno bogastvo ovdje nabrojeno zaslužuje puno više pozornosti Grada, ali i stručnu skrb nadležnih ustanova. Osim nabrojenog, odnedavno sam pokrenula već tradicionalno događanje koje je radi nedostatka financija ostalo na godišnjim nadnevcima slavljenja Božića i Uskrsa. Radi se o Tradiciji koja nas spaja - vrlo zanimljivoj i privlačnoj manifestaciji predstavljanja vlastitih običaja, radionicama i glazbeno-plesnim nastupima pripadnika nacionalnih manjina grada Zagreba, nezaobilaznoj popularizaciji hrvatskih običaja božićevanja ili onih uskrsnog razdoblja. Za sada ova manifestacija privlači brojne posjetitelje.
Jedno vrijeme, a i sada to neki čine, tradicijska kultura je ismijavana kao nešto nazadno, iako je jedan od temelja identiteta svih naroda, štoviše i najveći slikari, kipari i arhitekti 20. stoljeća ugrađivali su je u svoje majstorske radove. Što mislite o tome?
Razlog je nepostojanje - uvjetno rečeno - piramide edukacije o vlastitoj tradicijskoj kulturi. Nekada su postojali udžbenici čija je svrha bila upoznati vlastitu narodnu kulturu, kulturu sličnih i različitih, ali i narode slavenskog europskog kulturnog kruga, te daleke kulture. Tako se jedino mogla privući pozornost učenika i profesora da se svojom narodnom baštinom diče i da se ona vrednuje, stvarajući pritom vlastiti pozitivan stav o njoj, ali i da se druge tradicije poštuju. Svjedoci smo da učenici jako malo u okvirima nekih predmeta upoznaju vlastitu tradicijsku kulturu, ako nemaju izgrađene stavove svojih roditelja i rijetkih nastavnika, profesora, rjeđe društva (medija koji promiču tradicijske manifestacije u službi turističke promidžbe vlastitog kraja ili Hrvatske i sl.). Činjenica je da stručnjaci etnolozi nisu zanimljivi na mjestima kao što su ministarstva kulture, obrazovanja, vanjskih poslova, a kamoli u turističkim zajednicama, školama, gradskim uredima za kulturu itd. Zašto?! Ponekad se pitam je li to samo aljkavost, nebriga, osobni probitak, ne/znanje - širine ne/kompetentnosti o kulturi uopće zaduženih ljudi na visokim pozicijama koji mogu puno napraviti, što dovodi do katastrofalne činjenice kad zavirimo u sadašnjost. Zaboravljamo da je tradicija poput živog organizma koji se rađa, nastaje, postoji/živi, koja transformirajući se u druge oblike i dalje živi skrivena negdje u zapećku ili postaje - suvremena, moderna, kroz nove forme itekako primjenjive u suvremenosti?!
Upravo surađujete na jednom projektu EU-a. Kakvom?
Trogodišnji pojekt Leonardo je prvi stručni projekt NS Dubrave koji je samo jedan u nizu projekata EU-a kojima smo imali prigodu upoznati načine funkcioniranja tridesetak kulturnih centara u Europi, ustanova sličnog tipa. To iskustvo i međusobna suradnja nam otvaraju vrata za dobru povezanost. Tako je izrastao projekt koji je pri završetku Tradicijski nakit od perlica - od narodne nošnje do tržišta na kojem sam stručni koordinator. Tema je istraživanje, edukacija, plasiranje etnonakita, izrada priručnika za polaznike tečajeva izrade etnonakita, ali i otvaranje eventualne mogućnosti novog zanimanja unutar hrvatskog kvalifikacijskog okvira. Zajednička web stranica i mogućnosti prodaje, te dajnja umreženost tržišta, uz novo zanimanje beader ili perličara ili izrađivača nakita od staklenog zrnja postaje novi izazov. Zašto? Iskustvo sa zemljama partnerima - Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom, Češkom - i suveninicom Kokula - art and craft iz Dubrovnika, naše mobilnosti koja uključuje konferencije, razmjene iskustava, radionice izrade nakita od staklenog zrnja, putujuću izložbu nakita od staklenih perlica. Odličan primjer dobe prakse regulacije i brige za tradicijsko blago na državnoj razini, temeljita i stručna skrb za tradicijsko nasljeđe, posebno tradicijsku kulturu koja još živi i sveprisutna je u državi, pokazuje Republika Mađarska. Njeno Ministarstvo kulture osnovalo je 2001. zasebnu ustanovu pod nazivom Hagyományok Háza, u slobodnom prijevodu bi bila Kuća mađarskog nasljeđa, koja se bavi popularizacijom, zaštitom, poticanjem vještina, znanja i stvaranja replika originala, primjene u suvremenosti svih vrsta i oblika tradicijske kulture, njenog plasiranje na tržište, te ispravne i vjerodostojne primjene u suvremenosti - određenih vještina, zanimanja i samog izrađenog djela - npr. komada nakita poput našeg samoborskog ili moslavačkog kraluša. Sve je, naravno, pod posebnim propisima, zakonima, licenciranjima. Svaka replika ili suvremeni komad nakita nadahnut izvorom ima svoj broj, certifikat koji diktira i cijenu na tržištu, sve pod budnim okom stručnjaka. Ovo Hrvatskoj može biti odličan primjer dobre prakse i poticaj za primjenu – odmah, sada.
Ako bismo upjeli ovako urediti odnose sa stručnim institucijama u skladu s političkom voljom, onda se ne bi hrvatska baština omalovažavala, uništavala, neprikladno prezentirala u domovini i u svijetu na velikim međunarodnim izložbama, revijama unatar vlastitih veleposlanstava širom svijeta, prodavao kič, a ne hrvatski souvenir. lako prelazimo preko toga, pa nije apsurd da za takvo nešto osoba koja uporno radi dobije nagradu Grada Zagreba ili gradski prostor, bude prisutna na etnološkim događanjima i kulturnim manifestacijama. Moj vapaj postaje jak i odzvanja mi neprestano, poziva me da nešto učinim, jer volim svoje zanimanje i zvanje dr. sc. humanističke znanosti - etnologije, ta da ne dopuštam kulturocid nas samih, koji pojedinci rade (rezanjem moslavačkih koperti i svilenih ručnika ili peškira, odijevanjem manekenki poznate "dizajnerice", onih koji koriste nova netradicijska, izmišljena oglavlja i stavljaju ih uz dio narodne nošnje, koji nije nikada postojao u tradiciji. Naša stručna misija jest reći - dosta je toga - u vlastitoj smo kući, imamo stručnjake. Neki su etnolozi doktorirali na očuvanju, popularizaciji i prezentaciji hrvatske narodne baštine istraživajući desetljećima postojeće stanje tradicijske baštine, okrenimo se osobama koje ljube hrvatsku tradiciju, koja nije samo naša, nego nasljedstvo dano nam od predaka koje je sačuvano došlo u našu kuću da ga očuvamo i vjerodostojno prenesemo mlađim naraštajima, ona je samo dio kulture čovječanstva! /Razgovarala: Marina Tenžera/