Podignuti spomenik na jednoj od imotskih ili hercegovačkih visina nasuti gomilu slova.
Jer on je podignuo nas. Uspravio nam hod. Podignuo naše kuće, na kuće crljeni cigleni krov. Uz slamnjače i pločnjače ponosito stale kuće ciglače.
Iz svijeta došao i poveo nas u svijet. Naučio nas da nismo sami na svijetu.
Sto godina u duhanu bio je naš duh. Rađale ga naše matere, siječanj i veljaču pod pazuhom nosile njegovo sjeme. Bio naš biljni brat. Ožujak i travanj provodio u rasodu. U svibnju slazio u naše doce.
Od Paškala do Male Gospe modrili se i mirisali naši doci. Do Božića zlatile i mirisale naše kuće.
Trapili (trapili se), kopali za nj. Dijelili s njime zadnje burilo vode. Prvo gasili njegovu pa svoju žeđ.
U duboki njegov svijetloljubičasti cvit slazile pčele, iznosile smolast, grk i opojan med. Mi se omamljivali duhanskim medom, dugim duhanskim ljetom. Svojom duhanskom mladošću, sobom.
Brali ga (svako jutro po jedan duhanski list), nizali (iz kuta zrikali zrikavci, sklapale nam se oči), unosili-iznosili, čuvali od kiše, zla pogleda, vitra, groma.
Čim puhnu prve jesenske jugovine, čim omeča, počimale duge duhanske svetkovine, duge duhanske noći: listanje, pačenje, razabiranje, spremanje za vagu.
Bile nam smolave ruke. Smolavim rukama lomili iza ponoći vruć kukuruzov kruh. Podizali bukare, crnim vinom ispirali smolavo grlo.
Gledali se preko vrška. Djevojačke oči bile svijetloljubičaste, sjajne. Kao duhanski cvjetovi u kolovozu. Kao duhanske oči.
Duhanska lirika. Iz imotskoga ili hercgovčkog duhana, iz crvenice, misli, dimove, slike izvlačio veliki Tin. Pušio škiju, pio crno. Napajao se i opajao duhom i dušom djedovske-pradjedovske zemlje.
U cestu lupalo Blato, pod konjima tutnjila, pod kolima grmjela cesta. Gazde vozile na vagu po deset, po petnaest kvintala. Sirotinja na konjčiću, na magaretu, na svojim kostima, po osamdeset i po sto kila.
Iz grožđa teklo vino, iz kukuruza pura, iz duhana zlato. Od vage do vage, kroz sva četiri godišnja doba.
Okreni sad drugu stranu duhanskog lista.
Mi bili sadioci, gojitelji duhana. Iživljavala se na nama jedna surova i neuljuđena država. Držala nas u duhanskom ropstvu.
Đendari i vilanci, brojitelji i procinitelji, po imotskim ili hercegovackim selima bili ono što se u tursko doba bile pašalije, haračlije, zaptije. Pasli pršut i povisme, kokošje pršćavce,jaja, sir, sve ono slasno i masno što je virilo iz bronzina,izlazilo ispod sača, slazilo s tave. Oni smislili, ispred sebe slali onu nasilničku, ucjenjivačku. Skini tavu, objesit ću pušku!
Bajunetom probadali kukulje, pojate, plaste, tražili skriveni duhan i švercere duhanom. Duvandžije skakale u rijeku, često je okrvavili, ali nisu bacale duhan. Prekobrojne struke čupali na naše oči. Kao da su nam čupali srce, vadili oči.
U dubokim dubravama, pojatama radile makinje i avani, križali duhan. Ispod njih izlazio tanak i žut ko osinja noga,mek i mirisan ko divojačka duša. U Split, Zadar i Osijek, u Sarajevo i Zagreb.
Gojitelji i brojitelji, šverceri i gonitelji, i sam duhan, nestadoše, izdimiše: kao duhanski dim. Ostadoše pusti i zapušteni doci, čija će zemlja još sto godina mirisati duhanskom dušom i smolom.