Jasno je da smo se mi, podržavajući prijedlog Mladog Jastreba priklonili Tolićevim argumentima. Kratak komentar sam vam već dao o Hitrecovom prijedlogu: Hitrec zastupa isto gledište kao i Aralica. Pitanje je samo je li svjestan da bi s takovim umjerenijim prijedlogom njima bio jednako ustaša kao i ja?
Podsjetimo se što je rekao Aralica prema „Večernjem listu“, 26. 08. 2015.: „Akademik Ivan Aralica nije potpisao Pečarićevu inicijativu jer se zalaže za to da službeni pozdrav u HV-u ostane onaj pod kojim je ostvarena pobjeda u Domovinskom ratu, ali nije potpuno na Karamarkovoj i predsjedničinoj liniji kada je riječ o spornom pozdravu.
– Ne bih bio za to da se “za dom spremni” uvodi u vojsku, ali bio bih za to da ne bude inkriminiran pozdrav. Ja sam za to da se može javno njime pozdravljati jer to nije ustaški pozdrav. Ustaški je pozdrav bio “za poglavnika i dom spremni”. “Za dom spremni” ubrajam u one izraze koje su ustaše preuzele iz hrvatske tradicije, kao što su, uostalom, preuzeli i kunu. Mi smo tu kunu deustašizirali – zaključuje Aralica.
“ Ne vjerujem da je akademik Aralica uopće znao za „Pečarićevu inicijativu“. Za nju je mogao doznati tek kada je Pismo poslano Predsjednici RH i Predsjedniku HDZ-a, ali… Kolega Aralica bi znao da sam ga pozvao, a nisam. Je li novinar prenio Aralici činjenicu da je Pismo obrana Thompsona i „Bojne Čavoglave“ – ne znam! Ali znam što u mojoj knjizi s Matom Kovačevićem, „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ Aralica kaže povodom takovih napada!
Evo što je u Hrvatskom listu od 28. kolovoza 2008., odgovorio na jedno pitanje, veliki hrvatski književnik: Dotakli smo se i pjevača M. P. Thompsona.
Smatrate li da je današnja država, u moralnom i demokratskom smislu izobličena, s obzirom da smo dospjeli u vrijeme zabrana? Njemu ne daju pjevati kao nekad i Vici Vukovu. Između progona Thompsona, a to jest progon, i progona bilo kojeg pjevača ili intelektualca u vrijeme komunizma, nema nikakve razlike. Progoni ga se zbog nacionalizma. U komunizmu je 95 posto političkih progona bilo zbog iste stvari. Dakle, zbog pjevanja pjesama, knjiga i sl. Sada se to ponovno javlja.
Doduše, kada se očitava taj slučaj do kraja, može se pronaći i nešto novo. Svi oni, osobito Mesić i oni koji ga slijede i savjetuju, mislili su da će kroz ovih desetak godina proganjanja nacije i vjere, postavljanja pitanja vjeronauka, dakle, da će istisnuti i rodoljublje i vjeru.
I kad nema pjesme, kad nema manifestacije, oni imaju dojam da su to i učinili, da su uspjeli jer vladaju dobrim dijelom medija i javnog mnijenja. Međutim, kada Thompson dođe na trg i skupi onoliku masu ljudi, oni vide da je njihov trud uzaludan, vide da vjera i nacija žive. Da su malo pametniji, mogli bi zaključiti sljedeće: vjeru i naciju nisu mogli istisnuti ni zatvori ni progoni za 50 godina komunističke represije, pa kako će ih istisnuti u slobodnoj zemlji bez komunističkog sustava, kako će ih uništiti njihove riječi preko televizije.
Druga stvar ili druga novina je sljedeća: oni su do krajnje mjere frustrirani. Mesić nikada nije uspio okupiti veći skup, on uvijek govori skupinama od nekoliko desetaka ljudi. Nakon izgreda u vojarni u Splitu, on ima strah pred masom. Da su ga tamo drukčije dočekivali i njemu pljeskali, onda bi i on drukčije reagirao. Ali on, čak ni u izbornoj promidžbi, ne može to doživjeti. A sada im je toliku masu ljudi Thompson okupio u Kninu. Evo razmišljanja dva velikana pera Hitreca i Tolića, pa sami prosudite!
HRVOJE HITREC: ŠTO S POZDRAVOM „ZA DOM SPREMNI“Kronologija je poznata: jedan od najboljih svjetskih matematičara, akademik Pečarić, i još nekoliko tisuća znanih i neznanih uputili su pismo Kolindi i Karamarku, tražeći da se u oružane snage RH uvede pozdrav „Za dom spremni“ kao stara hrvatska baština. Adresanti nisu tu zamisao dobro primili, šutljiva je većina šutjela, orjunaši su podivljali, Pupovac je diktirao tekst Slavici Lukić u jutarnjim novinama, oglasio se i list „Vreme“ (Die Zeit) koji i inače jedva čeka da može pljunuti po Hrvatskoj koja je izmislila fašizam i nacizam te zavela Italiju i Njemačku, ali se javili i prohrvatski kolumnisti izražavajući sumnju u provokativne namjere potpisnika peticije. I što da se radi, moj Černiševski?
Prvo: treba reći da svaki građanin i skupina građana imaju pravo pisati peticije i predlagati što god žele, kao slobodni ljudi. Pisati provokativno ili nježno, ljigavo, oštro, mlako i svakako. S te strane nemam primjedaba, štoviše. Mogu ja misliti da je peticija ponešto preambiciozna, budući da je odmah udarila na vojsku, ali tko sam ja da sudim, moj Franjo.(papa). Pa i mislim.
Mislim da se počelo penjati na vrh zgrade umjesto da se pozabavimo temeljima, a u njima i jest ono o čemu treba razgovarati. Naime, „službena Hrvatska“ u Europskoj uniji, a posebno oružane snage, taj pozdrav nikada ne će prihvatiti, i zato je inicijativa nesmislena.
Prava inicijativa bila bi zahtjev za dekriminalizacijom rečenoga pozdrava u javnom životu, tako da slobodni ljudi mogu slobodno pozdravljati kako hoće i koga hoće a da im za vrat odmah ne skaču udbaši, četnici, lažni antifašisti i „nezavisno“ sudstvo. Da na nogometnim stadionima mogu pozdravljati ljubimce kada hoće i kako hoće – a tu je i caka koju vlasti ne mogu progutati, jerbo se pitaju kako to da baš nitko ne pozdravlja sa „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ (čak ni u Rijeci).
Ne pozdravljaju tako jer su one spomenute debele laži ipak porozne pa su i mladi uspjeli shvatiti da se pod krinkom rečenoga komunističkog pozdrava skrivao onaj pravi koji glasi „Smrt narodu“, to jest u prijevodu: smrt hrvatskom narodu, što je operativno provedeno i provođeno od 1945. do 1990. Pozdrav „Za dom spremni“ nema u sebi riječ „smrt“, on samo govori o domu (domovini) koju se može braniti i obraniti ako postoji spremnost učiniti sve za nju.
Prvi dio toga pozdrava nesumnjivo je stara hrvatska tradicija, i to nitko ne može nijekati. U pjesmama iz prošlih stoljeća česta je i riječ „spremni“, ne u istom stihu kao i „Za dom“, ali vrlo blizu, u istoj strofi, što znači da su osjećajno povezane. I zato se priklanjam razmišljanju zadarskoga nadbiskupa o referendumu, s tim da referendumsko pitanje bude: „Jeste li za dekriminalizaciju pozdrava Za dom spremni?“
Pa ako narod kaže da nije, eto… Ako kaže da jest, neka .bude… A za istinu reći: režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj učinio je lošu uslugu Hrvatskoj općenito, pa i prisvajanjem toga pozdrava, zbog čega nam i danas trnu zubi, a totalitarni „antifašisti“ zobaju grožđe.
Cijeli tekst pročitajte
ovdje.