U tom političko-vojno-propagadnom biltenu uništene zločinačke tzv RSK ( a koje, kojeg li apsurda, financira vlada RH, dakle Hrvati plaćaju propagandu protiv samih sebe, što je nazibilježen slučaj u civilizaciji) našlo je utočište dobar dio, tj. sama krema Feralovaca. I nije neko iznenađenje. Što bi se u narodu reklo “kud će suza neg na oko”. Ali vratimo se autora, u zadnje vrijeme smjehotresnih tekstova koji sve više postaju nalik na obično vickasto trolanje. Dakle drug Boris piše u svojoj najnovijoj kolumni da ti blesavi Hrvati umjesto da slave svoju jedinu pravu pobjedu u povijesti ( tu je još ubacio papu Leona i antemurale christinaitatis) a to je ko biva pobjeda nad Hitlerom, u kojoj su Hrvati navodno ( s ostalim narodima i narodnostima naravno) dali nemjerljiv doiprinos. Pa veze Boris ko da drži slovo u seoskom odboru na vrh Durmitora 46-te. Lupeta Bora o nemjerljivom doprinosu Hrvata u pobjedi na nacizmom i Hitlerom, tom velikom napasti, koju se eto ne bi moglo pobijediti bez hrvatskih partizana i narodnoslobodilačke borbe uopšte. I veze on tako one propagandne štoseve koje smo slušali još u osnovnoj školi o kamari njemačkih (i fašističkih uopšte) divizija koje su hrvatski partizani, i narodnoslobodliački pokret uopšte držali za gušu, i nisu im dali da odu druga ratišta, prevenstveno na ruski front i tako dali nemjerljiv doprinos i pobjedi nad nacifašizmom. Posebno je bitno da su držali talijanske divizije koje bi sigurno okrenuli situaciju na ruskom frontu. Nedavno je Bora napisao kolumnu gdje je analizirajući braniteljske prosvjede napisao nešto u stilu , kao da je upao u vremeplov pa se vratio u 91-vu. S ovom najnovijom njegovom kolumnom Bora se vratio ne u 91-vu nego u 51-vu. Ona najplića i najmegalomanskija partizanska propaganda koju su i sami partizani u međuvremenu demaskirali. Bar oni malo pošteniji.
Ustvari što se je bio taj tzv narodnooslobodilački pokret o kojem nam Boro divani, laže i mitomani, da bi pa dokazao što? Valjda da bi se još po ruskim stepama i atlantskim obalama naganjalo sa hitlerovcima da nije bilo hrvatskih partizana i jugoslavenskih partizana uopšte. A bilo je ustvari otpilike ovako. Još od vremena kad su Staljin i Hitler potpisali pakt a njihovi ministri Molotov i Ribbentrop to ovjerili potpisima i kasnijeg zajedničkog napada i komadanja Poljske KPJ je naravno bila na stajalištu da je rat, koji je upravo počinjao na zapadu, (nakon francuske i britanske objave rata Njemačkoj) sukob dvaju imperijalizama u kojem radnička klasa ne treba sudjelovati nego čekati da se dvije zvijeri međusobno iscrpe i onda provesti revoluciju i preuzeti na vlast. Tog stajališta se KPJ drži i nakon Hitlerovog napda na kraljevinu Jugoslaviju. Da bi to demantirali komunisti su insistirali na tome da su puč maltene proizveli oni a ne oficiri kraljevine Jugoslavije , poprilično sigurno britanski agenti. “Bolje grob nego rob” i “bolje rat nego pakt” svojatali su kao svoje pokliče mada su, ako su i bili, bio samo jedan dio mase koja je se valjala beogradskim ulicama tog 27-og Marta. Uglavnom, do 22. 06 i napada njemačkog rajha na SSSR, KPJ miruje. Tek napadom na SSSR dobija se direktiva s otpočinjanjem tzv ustanka. Kad su o tim činjenicama napokon smjelo progovoriti razni Dežulovići su se pravdali time da je to vrijeme KPJ iskoristila za organizaciju ustanka i da se itekako radilo ali u tajnosti što je obična fikcija. Svi povjesničari znaju da je KPJ bila obična ekspozitura Moskve i da bez njezinog miga nije smjela ništa napraviti a kamoli kvariti njihov dogovor sa Hitlerom. Naknadna istina lako se uvaljivala silom i represijom.
No i kad su podigli taj tzv ustanak nisu uspjeli napraviti skoro ništa iako su u na području današnje Jugoslavije ostale samo tri njemačke divizije. Dvije u Srbiji i jedna u NDH. I to divizije trećepozivaca, dakle zadnja moblizacijska razina, a koje su inače započinjale pod rednim brojem 7 ( npr. 717-ta ili 737-ma divizije). Te divizije osim što su bile popunjene već ljudima u godinama bile su i tehnički najneopremljenije njemačke divizije sa( tek kasnije će tu doći malo jače jedinice ali o tome u nastavku teksta). Sami početak ustanka je krahirao u samoj Srbiji gdje je zavladao Njemačka instalirala Milana Nedića a koji je u zajedno sa par njemačkih jedinica i četničkom podrškom izbacio partizaniju iz Srbije slomom tzv “Užičke republike”. U sumanutom bjekstvu vrhovni štab se sakupljao danima i kad se sakupio mjesecima tumarao na tromeđi Srbije Crne Gore i BiH gdje se Nijemcima nije baš ni zalazilo, a i tu je otpočinjala talijanska okupacijska zona koju su Nijemci poštivali jer ih je ionako od tog cijelog područja zanimala samo pruga prema Grčkoj. Krah i propast ustanka u Crnoj Gori i zamalo izbjegnuto uništenje, preko Zelengore vodi partizane u kraške krajeve zapadne Bosne, odakle se Talijani povlače ne obavjestivši o tome vlasti NDH ( koje su ionako više gledali kao neprijatelje nego saveznike) koje su nepripremljeno i na brzinu pokušale zamjeniti povučene talijanske trupe. Uz par poraza i pobjeda u hrvanju sa nejakim snagama NDH-ea partizani tu nalaze svoje utočište, primičuć se i teritorijalno tzv srpskim ustaničkikm krajevima u današnjoj RH gdje se podigao ustanak protiv hrvatske države, praćen krvavim represalijama sa obadvije sukobljene strane. U tom periodu većinu ustaničkih snaga čine Srbi koji ( osim užeg vodstva) nisu načistu bore li se protiv Turaka i za Veliku Srbiju ili provode revoluciju. To je odlično objašnjeno onom sintagmom o petokraci na kapi i kokardom u džepu i obrnuto. Vladimir Velebit jedan od Titovih glavnih obavještajaca piše u svojim memaorima da je došavši u partizansku jeidnicu negdje na istoku BiH, ujutro začuđeno primjetio da je ta ista partizanska jedinica u koju je poslan, preko noći postala četnička. Adil Zulfikarpašić, tada mladi partizan a kasnije jedan od istaknutijih muslimanskih emigranata i “tvorac” bošnjačke nacije, pak prenosi kako partizani briju i prevode u partizane iste one četnike koji su samo par dana ranije poklali na tisuće muslimanskih civila duž istočne Bosne. Da bi mu na njegove proteste i zgražanje Rodoljub-Ročko-Čolaković, u Vrhovnom štabu zadužen za “predgoj” četnika, rekao da šuti ako i on sam ne želi “zaploviti Drinom”.
Moglo bi se o partizanskoj borbi pisati danima no stvar je manje više jasna. Oni nisu predstavljali nikakvu snagu niti vojnu opasnost po Nijemce. Talijane bi tu i tamo potkačili jer ovi naravno nisu baš pokazivali neku borbenost iako su znali i od njih tu i tamo nastradati ako bi sreli sa nekom odlučnijom jedinicom. Jedini momenat kad su greškom i krivom procjenom postali meta njemačkih snaga bilo je kad je Hitler prilično neobjašnjivo povjerovao da bi se saveznici mogli iskrcati na Jadran umjesto na francusku obalu. To je čak i zagovarao Churchill plašeći se ponavljanja scenarija iskrcavanja na francusku obalu, noseći loše uspomene na istu takvu operaciju iz 1-og svjetskog rata. No američki predsjednik je odmah prekinuo tu dilemu i sam Velebit se čudi kako su Nijemci uopće mogli pomisliti da bi se saveznici mogli iskrcati na Jadran i tako upasti u teren bez prohodnih komunikacijskih pravaca. No za svaki slučaj Nijemci su odlučili “očistiti pozadinu” u slučaju i tog scenarija. U tom smislu su poduzeli i jedine dvije operacije gdje su angažirali nešto jače snage, operacije poznatije kao 4-ta i 5-ta ofenziva ili Bitka na Neretvi i Bitka na Sutjesci. U drugoj fazi operacije Nijemci su namjeravali nakon uništenja partizana, eliminirati i četnike jer su naravno znali ( koliko im se god ovi umiljavali) da bradonje čekaju iskrcavanje saveznika kako bi okrenuli puške na Nijemce. Bitka na Neretvi poznatija i kao bitka za ranjenike ili najhumanija bitka, pretvorila su opću bježaniju a danas se vode prijepori je li Tito bio genijalac i briljatni vojni strateg ili je srušio most kod Jablanice jer se prestrašio navodnih 20 000 četnika koji su dolazili s lijeve strane neretve. Četvrta i peta ofenziva koje su ustvari jedna operacija završava u kanjonima Sutjeske gdje Tito i Vrhovni štab u paničnom bijegu u kratko otvorenoj breši, ostavljaju te iste ranjenike na milost i nemilost protivniku i koji su mahom pobijeni. Samo izvlačenje Vrhovnog štaba i pratećih jedinica ostaje mali misterij nakon opisivanja tih događaja Milovana Đilasa, čovjeka koji je u to vrijeme bio prvi do Tita koji opisuje jedan događaj.
Skupili smo se ispod jedne litice u očaju i beznađu. Netko je predložio da izvršimo kolektivno samoubojstvo. Tome se suprostavio Svetozar Vukmanović -Tempo riječima da se komunist bori do zadnjeg metka a tek onda taj zadnji ostavlja za sebe. Odjednom su se na litici iznad nas pojavili SS-ovci. Stajali su nijemo i promatrali nas. Mogli su nas sve poubijati bombama. Nakon kratkog vremena okrenuli su se i otišli..
Dodatnu sumnju u “partizanski proboj” ostavlja podatak da su se partizanske jedinice probile preko divizije “Prinz Eugen” koja se mahom sastojala od banatskih Švaba, dakle domaćih Nijemaca. No u tim bitkama znatno je oslabljena ionako krhka vojna moć partizanskih jedinica. Slijedeći vojno zanimljiv momenat se dogodio u napadu na Drvar kad su njemačke elitne jedinice pokušale zarobiti Tita i uništiti vrhovni štab. Godinama smo učeni o herojskom otporu u Drvaru i šestoj ličkoj koja je spasila maršala o tome kako i drug Tito htjede da puca na Nijemce ali mu drugovi ne dadoše ali svjedočanstvo supruge od Sretena Žujovića, člana vrhovnog štaba, Lepe Žujović “malo je drugačije”..
Vrhovni se ‘‘ukаkio’‘, trese se od strаhа, opustio ruke i bulji u ku… (neću dа je vređаm, mrtvа je, i onа je njegovа žrtvа), onа vrišti, histeriše, а on čekа Nemce dа im se predа. Učа (Kаrdelj – prim. аut) čuči u ćošku, ne ‘‘teoriše’‘. Ovom (Žujoviću – prim. аut) je trebаlo polа minutа dа ‘‘očisti’‘ pećinu. Pukoše šаmаri, prestаde vriskа, nju zа tur pа kroz rupu, šepаvi Učа više ne čekа, аli ‘‘heroj’‘ neće iz pećine, ne ide mu se nа brisаni prostor. Ovаj (Žujović – prim. аut) gа je poterаo, cev nа njegа prislonio: ‘‘Nemcimа te živog ne ostаvljаm!’‘ – gurnuo kroz rupu i uzgred nogom u ‘‘grešno mesto’‘.
Premа nemаčkom izveštаju od 25. mаjа, bаtаljon pаdobrаnаcа ‘‘čistio je posle spuštаnjа mesto Drvаr i brаnio grаd’‘. Do podne nije poginuo ni jedаn pаdobrаnаc, а rаnjeno ih je 70. Ovаj prvi izveštаj tаkođe beleži: ‘‘Čitаvog dаnа dejstvovаlo je sаvezničko vаzduhoplovstvo’‘. U ponoć, pаdobrаnci su poslаli telegrаm dа su opkoljeni ‘‘nа dominirаjućem položаju u Drvаru’‘. Gubici su im ostаli isti: 70 rаnjenikа, bez poginulih. Dаkle, videvši dа im tokom dаnа ni jednа jedinicа ne može doći u pomoć, oni su se povukli nа odgovаrаjuće mesto i zаbаrikаdirаli. Do pаdobrаnаcа je prvа stiglа 1. pukovskа grupа 373. legionаrske divizije.94
J. B. Titа su njegovi ljudi uspeli dа izvuku iz pećine, аli po cenu gubitkа veze sа jedinicаmа. Posle devet dаnа neprekidnog bežаnjа, sа mаnjom grupom pаrtizаnа, J. B. Tito je, iznuren i preplаšen, molio Engleze dа rаdio vezom pošаlju jedаn аvion rаdi bekstvа u Itаliju. “.
Tita koji paničari, Britanci prebacuju na Vis i pokret je u krizi sličnoj onoj 42-ge nakon izgona iz Srbije i kraha ustanka u Crnoj Gori. No rat je već pri kraju. Crvena Armija melje njemački ratni stroj, ulazi u Jugoslaviju, zauzima Beograd, saveznici se iskrcavaju u Normandiji i kreću s druge strane prema Berlinu. Ostaje samo dovršavanje posla. Titu i njegovim snagama je dato da lešinare nad zarobljenim neprijateljem koji se sastojao ne samo od raznih vojske nego i od civila. Uslijedili su stravični pokolji. U ratu minorni poslije rata monstruozni, to je najprecizniji opis partizanske borbe u Jugoslaviji kojoj je prvenstveni cilj bio socijalistička revolucija a ne borba protiv okupatora, kojom će u jeku 4-ofenzive prikliješteni u kanjonima Neretve ponuditi i primirje plus opskrbu žitom, ići u Zagreb na pregovore sa von Horstenauom koji je čak sklon toj opciji ali Hitler to odbija rečenicom da “s banditen nema pregovora”. Jedino što tada Đilas, Velebit i Koča Popović uspjevaju je, primjetiti ( Đilas) da zagrepčanke nose za centimetar kraće suknje nego prije rata i razmjeniti Hertu Hass, jednu iz plejade Titovih ljubovci, a koju je on bez njezinog znanja već zamjenio sa Davorjankom Paunović.
Drugi svjetski rat bi se završio isto i sa Titom i bez Tita, bez hrvatskih partizana i nardnoslobodilačke borbe uopšte jasno je svakome razumnom. Znaš Boro. Sve bi bilo isto osim što vjerovatno ne bi bilo toliko žrtava, najviše u međusobnom klanju naših naroda i narodnosti. Njemački vojni gubici na jugoslavenskom tlu su minimalni. Ne negirajući patnje i stradanje partizanskog pokreta i pojedinačno junaštvo pa i heroizam, koji nitko ne može sporiti. Ali to ne potire činjenicu da je taj pokret bio nepotreban i čisti višak koji je samo uvećao stradanje civila a u ratnom smislu nije mogao ništa postići.
Aplogeti partizanskog pokreta imaju odgovor i na to. Oni vele da mi nismo imali tzv. NOP da bi završili kao Bugarska il Rumnjska. U tvrdom sovjetskom staljinističkom bloku. Kao da je Tito mogao spriječiti Staljina da je ovaj to htio. Čime bi ga zaustavio. Kad to nije uspio moćni Wermacht koji je Tita i svu njegovu vojsku proganjao sa par divizija kako to bi to uspio Tito. CA je ušla u Jugoslaviju i brzo izišla iz nje skrenuvši u Mađarsku. Jer je već davno na Jalti dogovoreno da će ruski i britanski utjecaj u Jugoslaviji biti 50-50 ( ne u teritorijalnom smislu nego u utjecaju) i s time vrlo bitno vezano, da je Grčka britanska interesna zona. Onaj lažni i izmišljeni momenat kojeg neki nazivaju povijesnim Titovim “NE” Staljinu je ustvari Staljinovo izbacivanje Tita iz istočnog bloka. Staljinu je već bilo preko glave Tita i njegovih suludih ambicija, nije htio više da mu ovaj kvari sve dogovore sa saveznicima, ruši američke avione i mimo dopuštenja i protiv Staljinove volje pomaže partizane u Grčkoj i još sanja o velikoj državi u kojoj će biti i Bugarska što SSSR-u nikako nije odgovaralo. Pa je nakon upozorenja da malo prikoči jer “oni imaju atomsku bomu a mi još ne” Staljinu napokon dozlogrdilo i s noge na nogu izbacio Tita iz istočnog bloka i time poručio zapadnim silama, eto vam ga pa se vi tamo s njim bakćite. Jer da je Staljin htio, sa par tenkovskih divizija, bez pomoći ijednog satelita rješio bi Jugoslaviju brže nego Hitler vojsku kraljevine Jugoslavije u travnju 41-ve.
Tito šokiran i iznenađen priređuje parade u čast Staljina, veliča se i moljaka, ali Staljin ne želi ni čut. već mu je Tita preko glave i njegovog glumljenja velikog revolucionara koji želi biti isturena pesnica komunizma prema Zapadnoj Europi. U njegovoj geostrategiji ne treba mu radikalniji od njega. Treba mu mir i predah a ne konfrotacija za zapadom. Tito u čast Staljinu organizira veličanstvene i podaničke parade, kune se u vjernost, aktivisti na paradama nose Staljinove slike tri puta veće od sebe ali sve je džaba. Tito je izbačen iz istočnog bloka i do kraja života glumi državnika i bonvivana, odustavši da bude veći Staljin od Staljina i udarna pesnica Moskve prema zapadu gdje su doduše ( u Francuskoj i Italiji npr) postojale jake komunističke partije koje je Staljin inače nazivao “korisnim budalama”.
Mogao se posvetiti hedonizmu, viskiju, biljaru, ženama i lovu. Postao je zajedno sa zemljom kojom je vladao tzv ničija zemlja, tampon zona, izlog zapada prema istoku i istovremeno izlog istoka prema zapadu. Njegovom smrću a kasnije i bitnije, raspadom istočnog bloka i krahom SSSR-ea, Jugoslavija je izgubila na toj važnosti mada se opet u svijetu stvaraju situacije slične onima prije pada komunizma ali to je već neka druga priča.
Borina apologizacija i mitomanija u vezi partizanskog pokreta u Hrvata ( i uopšte) mogla bi se sažeti u vicu kad Crnogorci prepričavaju jedan drugome borbu riječima ” Letimo mi niz Lovćen ka sokolovi a za nama Nijemci ka pizde”
Piše: Delminium Vulgaris