Vaš koncert u Fažani bio je otkazan jer ste se razboljeli. Kako ste?
Ma, imao sam neku virozu, pa me svladao umor. Dobio sam antibiotike i sad sam dobro. Osvanulo na svim portalima da sam bolestan, pa sam se malo prepao ha, ha, ha… Inače sam jesenski. Počela je nova školska godina. Vraćam se ponovo u onaj mod ustajanja rano ujutro i rutinu.
Kao novinar pratim vas još od početaka i onih famoznih nastupa u Gjuri, debi albuma “Slušaj mater”… Bila sam na koncertu 2. listopada 2004. godine u Domu sportova kad ste oduševljeno vikali “Ljudi, postao sam mainstream!” Drži li vas još uvijek taj entuzijazam ili ste se razočarali u hrvatsku glazbenu scenu?
Ako si potpuno na sceni onako kako sam ja, ako živiš od toga i to radiš s guštom, ne možeš ne biti razočaran kad vidiš koliko su stvari drugačije i koliko se mijenjaju. Marketing i PR postali su najbitnije stvari i lagano ubijaju smisao u svemu tome. Tako da u biti najkvalitetniji izvođači, producenti i glazbenici ne mogu biti nagrađeni niti dobiti ono što zaslužuju jer takvim ljudima PR i marketing nisu u krvi. Ta dva pojma nemaju veze s izvođačkom kreativnošću, to je sasvim druga domena koja nema veze sa stvaranjem i produciranjem glazbe.
Kako onda vi “plivate” u svemu tome? Kako se borite protiv PR-a i marketinga?
EDO: Teško je to. Dobili smo nagradu Rock&Off za album “Put u plus” za album godine od stručnog kadra, kritičara i glazbenih urednika. S druge strane, nisam uspio proći na Porinu niti dobiti nominaciju za rock album mada sam stvarno želio da razvalimo i u toj domeni. Razočaran sam jer vrednovanje glazbe više nema veze s kvalitetom i s time jesi li dobar izvođač ili nisi, što sve koristiš u proizvodnji glazbe itd. Samo je marketing postao važan, kako to izreklamirati i kako to predočiti što širem broju publike.
Kroz svoju glazbu progovarate o svemu što vas muči i što vas veseli. Je li vam to neka vrsta terapije? Zašto, ustvari, pišete stihove?
Glazba mi je najbolji oblik terapije, to mi je ventil i psiholog, tu pričam sa svojim nekim stranama koje su u meni i koje čuče i gledaju okolinu. Taj način izražavanja mi stvarno jako puno pomaže. Ne bi vjerovala, no ponekad imam problem objasniti neke stvari i pravilno se izraziti u životu, a kad je glazba u pitanju to mi itekako polazi za rukom. Ima i tema koje je skoro pa nemoguće obraditi u jednoj pjesmi, ali je onda pomalo razradim kroz nekoliko njih. Najbolji primjer toga jest kako sam radio s temom depresije, s totalnom nekom nezainteresiranošću društva. Imam osjećaj da je cijelo društvo nezainteresirano za bilo što, nekako je poludepresivno i paranoično, a onda je teško biti normalan u takvoj okolini kad se nemaš za što uhvatiti.
U svojim stihovima često ukazujete na nepravdu u društvu i sistemu. Zašto to radite: mislite li da možete nešto promijeniti ili imate samo potrebu ukazati na te neke negativnosti?
Ja znam da kao pojedinac ne mogu ništa promijeniti u društvu. No, kad pričaš ili repaš o tim problemima osjećaš se bolje. U posljednje vrijeme pokušavam naći druge kutove gledanja nekog problema ili tema koje me muče, tako želim dalje obrađivati tu istu problematiku sagledanu iz novih aspekata i s nekim novim znanjem koje sam stekao u životu.
Više pročitajte
OVDJE.