EKSKLUZIVNI INTERVJU Damir Fabijanić: Moje fotografije Dubrovnika imaju dimenziju svevremenitosti

Razgovarala: Marina Tenžera

Šokantno je da ste kao jedan od najboljih fotografa u Hrvatskoj i jedini umjetnik koji je izlagao na najznačajnijoj smotri fotografije u Arlesu ovo ljeto dobili odbijenicu  Ministarstva kulture za knjigu PAGRADOTOK, u kojoj ste sabrali radove nastale tijekom 40 godina snimanja. Kako iza te odluke stoje članovi Kulturnog vijeća za vizualne umjetnosti, dakle stručnjaci, odluka je nevjerojatna. Što mislite, zašto ste odbijeni?

- Pa, možda bi i bilo šokantno da je ovo prvi…, drugi… ili treći put…Ovako bih rekao da je to zapravo uobičajeno. Knjiga U sredinu stvari (jedina knjiga na svijetu koja ima korice u sredini!), čiji sam autor koncapta i dizajna, uvrštena je u Pregled hrvatskog dizajna 13/14 (trenutno u MUO). Za nju prije 2 godine nisam dobio ni kune od istog ministarstva. Osobno, već više od dvadeset godina gledam predstavnike, ma tko oni bili, oficijelnih institucija koji ne razumiju ili ne žele razumjeti (uspješne) pojedince koji godinama rade bez njihove podrške. Da li kolege stručnjaci u žiriju mogu uopće zamisliti što ja to mogu ponuditi u knjizi PAGRADOTOK?  Znaju li oni za moja snimanja zadnje klasične berbe soli u Pagu 1975. godine, za moj rad na izložbi Paška čipka, znaju li uopće za moje fotografije Paga?

Godine 2000. bio sam kratkotrajno član takve komisije (za međunarodnu suradnju) Ministarstva kulture. Nakon prve godine, kad sam shvatio da se ne želi promijeniti defektni sustav odlučivanja, dao sam ostavku (usprkos ostalim, vrlo respektabilnim, članovima komisije). Sve je ostalo isto do danas, svojevrsna kombinacija neznanja i sitnih interesa, uz, tu i tamo, pokoji dobar potez. Puno premalo za ovu jadnu zemlju i njezinu kulturu. Sada se nisam prijavio ni za jedan projekt za iduću godinu. Šteta vremena. A što bi se moglo napraviti odmah? Danas se projekti ministarstvu prijavljuju preko interneta. Pitam vas zašto ta prijava ne ide odmah i kao javna objava na stranice ministarstva,  da to svi transparentno vide?! U izvještajima odobrenih i neodobrenih projekata često ne možete vidjeti ni tko traži (jer nema dovoljno podataka), a kamo li za što oni traže sredstva. Ali očito sustav ne želi transparentnost.

Što će biti onda s knjigom 'PAGRADOTOK' i hoće li biti uopće izdana?

Neposredno nakon odbijenice ministarstva, javno sam najavio da ću knjigu izdati. Uglavnom samostalno, with a little help of my friends! I to uskoro. I što će ministarstvo nakon toga reći? Ništa, kao i uvijek do sada kad bih ipak realizirao projekt za koji od njih nisam dobio ništa, ili tek nešto malo. No kod njih nema pouke. Sustav se ne obazire oko sebe, gleda svoje beneficije i sitne interese.

Što mislite o radu Ministarstva kulture u današnjem sazivu s obzirom na žalosnu činjenicu da je i sama ministrica prošle godine bila u sukobu interesa kada je vlastitim novinama 'Zarez' dodijelila novčana sredstva, a nikada nije bilo više brutalnijih i nasilnijih smjena ravnatelja kulturnih institucija kao u ove tri godine. Ima li uopće Ministarstvo kulture  ikakvu kulturnu politiku?

Mene sazivi ministarstava zapravo uopće ne zanimaju. Kao neovisna osoba koja javno kritički govori, svede mi se na isto o kojem se sazivu radi. Neovisni pojedinci nikad nisu dobrodošli.

A ako je politika Ministarstva kulture, npr. ovaj uzvratni kulturni program Francuske u Hrvatskoj iduće godine, nakon nastupa Hrvatske u Francuskoj prije dvije godine, a koje (oboje) velika Francuska i mala Hrvatska financiraju u omjeru 50:50%, onda - živili!

Moja izložba Dubrovnik… u Parizu 1993. koju je organiziralo Ministarstvo kulture (ali) Francuske, koštalo je Hrvatsku 0 kuna! A izložba je proglašena izložbom tjedna (vodič Pariscope)!

Prije godinu dana švrljao sam malo po internetu, na kojem ima zaista zanimljivih informacija, i proučio financiranje jedne privatne galerije, ljubimice prošlog ministra, i jednog privatnog izdavača koju su se nakrcavalili lovom ministarstva godinama. Strašno! A takvih primjera ima tisuće.

Kakav je status fotografije danas u Hrvatskoj s obzirom da se ugasila jedina tržišna galerija fotografije u Zagrebu 'Badrov', a brojni umjetnički fotografi su potpuno propali, završili su na burzi ili u inozemstvu?

To što je galerija Badrov propala, pokazuje nam da tog tržišta i nije bilo, a ni danas - nema (za razliku od ostalog civiliziranog svijeta). U zemlji u kojoj su povjesničari umjetnosti perjanice larpurlartizma i smatraju da netko, osiromašeni narod, treba financirati sve egzibicionizme trećerazrednih autora (da citiram samog sebe: čija umjetnička vrijednost pada s kvadratom udaljenosti od granice Hrvatske), komercijalan je rad, po njima, nešto za zgražanje! Kao da ne znaju da su u MOMI npr. radovi Richarda Avedona i Irvinga Penna koje su radili komercijalno za Vogue! E pa kako će u takvoj ignorantskoj atmosferi funkcionirati fotografi? Nikako.

Nitko nije tako precizno snimao hrvatsku arhitekturu kao vi, otkrivajući onu tajnovitu ljepotu i mističnu harmoniju hrvatske baštine koja otkriva ingnioznost graditelja kroz stoljeća od pučkih crkvica do velebnih katedrala. U čemu leži tajna vaše umjetnosti? Krije li se Bog doista u detalju?

Kad sam krenuo sa karijerom samostalnog umjetnika prije više od 27 godina, startao sam s fotografijom arhitekture, iz više razloga. Glavni razlog je bila mogućnost savršene kontrole motiva-objekta  (kuće se ne miču…ha, ha), koja omogućava potpunu kontrolu kadra, odabira trenutka snimanja, svjetla, ali prije svega mora postojati afinitet prema temi, jer je snimanje arhitekture vrlo specifično, ako se ne pristupa banalno. Također morate znati osnovno o arhitekturi, razdoblju ili karakteristikama, neovisno radi li se o povijesnoj ili modernoj arhitekturi. U snimanju arhitekture, često sam koristio detalj koji je i postao mali trademark mog pristupa arhitekturi.

Danas je detalj potpuno nestao u fotografiji arhitekture, nije više moderan (smijeh), jednako kao što je postalo moderno snimati ljude u arhitektonskim ambijentima. O tome bi se dala voditi duhovita rasprava, ali nekom drugom prilikom…

Upravo izlažete na velikoj izložbi 'U sredinu stvari DBR 02', u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u gradu kojemu ste već posvetili istoimenu  knjigu koja je od nezavisnog žirija izdavačke kuće 'Marval' iz Pariza izabrana u izbor 'najljepših fotografskih knjiga svijeta' 1993. Po čemu su posebne vaše fotografije Dubrovnika, a po čemu on sam kao jedan od najljepših i najfascinantnijih gradova uopće?

Grad i okolicu Dubrovnika profesionalno snimam već 25 godina. Pravi jubilej, kojeg sam postao svjestan neposredno pred otvorenje ove izložbe. Zagrebački dio izložbe, iz postava u Gliptoteci HAZU, nadograđen je artističko-konceptualnim povećanjima (3x3m!) glavne dvorane (hommage UGD), te informativno-faktografskim dijelom o mojem dubrovačkom opusu u tih 25 godina. Neki su mi rekli da je to hrabro, provokativno, a ja kažem da je to samo faktografija koja možda nekome i ne odgovara.

Rekao bih da moje fotografije Dubrovnika i okolice, uz sve standarde kreativnog djela imaju dimenziju svevremenosti, neovisno o kasnijem razaranju u ratu ili propadanju zbog nemara (dubrovački ljetnikovci). Samim time, dobivaju i dimenziju univerzalnosti. No to je tek moje mišljenje, koje često nije prepoznato. Najbolji dokaz su dva rasprodana izdanja knjige Dubrovnik… (u vlastitoj nakladi), no za treće izdanje nitko nikada nije pokazao interes. No, izdat ću i to treće, siguran sam…

U civilizaciji fotografije danas gotovo svatko na svijetu snima, ali što čini fotografe umjetnicima kadrima prodrijeti u bit stvari?  

Izložba 'U sredinu stvari'  na specifični način polemizira sa, naročito stručnom, okolinom. Ima i podnaslov: autorski monolozi o nedostatku dijaloga. No, nakon ove izložbe, moja situacija je mnogo lakša. Iza mene sada, tekstom o mom radu u knjizi, stoji Jasna Galjer kao struka, pa moju diskusiju sa ostalom strukom, sad rado prebacujem na nju (smijeh).

Vizualna hiperprodukcija oko nas uvjetovana je lakom i masovnom tehnološkom dostupnošću proizvođača slike, od mobitela do fotoaparata. Samim time, svatko od nas postaje (potencijalan) umjetnik. No do pravog umjetnika, dalek je put.

Osim u Hrvatskoj, gdje je, i inače, standardna boljka - nije važno ŠTO netko radi nego TKO nešto radi. Tu najbolje prolaze ljubimci medija, kreatora javnog mnijenja i struke.

Gotovo devet godina izlazi vaš časopis 'Iće&Piće', čija je nova web stranica također uvrštena na spomenutu izložbu hrvatskog dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt. Kakav je uspjeh i odjek časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu?

Osnivač sam, art direktor, glavni urednik, urednik fotografije, glavni fotograf, vozač, dostavljač… časopisa Iće&piće. I kao takav prije nekoliko godina napravio sam u časopisu autoironičan intervju sa samim sobom! Sve od muke!

U zemlji u kojoj eno-gastronomski časopis, koji je proglašen 3. gourmet  časopisom na svijetu - Gourmand Awards 2011., u tih skoro devet  godina, nema ni jedan oglas Vindije, samo jedan oglas Kraša i jedan pivovara, pa teško možemo govoriti o logici i kriterijima.

A inozemstvo? Već 4 godine, dobrodošli smo gosti, s plaćenim dolaskom i VIP tretmanom, na najznačajnijem gastronomskom festivalu na svijetu - Gastronomika, San Sebastian, objavljujemo intervjue s najboljim kuharima svijeta. Samo smo mi prije 2 godine dobili ekskluzivni intervju u San Sebastianu s Reneom Redzepijem u njegovih dan i pol boravka. Treba dalje?

Uređujete li još i fotografiju  u časopisu 'Croatia Airlinesa'?

Za desetak dana (25.9.) u MUO se otvara izložba vizuala Croatia Airlinesa (povodom 25 godina osnutka firma) u čemu sudjelujem već 20 (!) godina. Činjenica da ista glavna urednica (Ksenija Žlof), ista dizajnerica (Ivana Ivanković) i isti urednik fotografije i glavni fotograf (DF) realiziraju isti časopis već punih 20 godina, vjerojatno predstavlja Guinessov rekord. Na izložbi će biti izloženi vizuali iz putnog časopisa, kao i ostalog promotivnog materijala Croatia Airlinesa.

Vjerojatno ne trebam napominjati da o tome  nikad nije pisano u hrvatskim medijima. A izvrstan dizajn Ivane Ivanković i fotografije moje malenkosti postale su vizualan brand CA. Croatia Airlines nikad nije imao kreativnu agenciju! Ako uzmemo minimum od cca dva milijuna kuna godišnje koje bi neka agencija naplatila za taj rad, onda smo Ivana i ja 'uštedjeli' Croatia Airlinesu 40 milijuna kuna!

Što planirate nakon dubrovačke izložbe?

Iskreno? Ništa! Čekam da mi netko iz oficijelnih institucija ove zemlje dođe i ponudi suradnju. Zafrkavam se, naravno, jer se to neće dogoditi!

Niti jedna moja ozbiljna izložba, osim moje prve izložbe u MUO 1988., a i to se dogodilo u 'specifičnim uvjetima', nije nastala jer je netko iz institucija (galerija i muzeja) došao do mene i ponudio mi suradnju. Sve one bile su izraz mojih želja za predstavljanjem mog rada publici i uvijek su najvećim dijelom financirane sa moje strane.

Kad sam čuo da se osniva Hrvatska kuća kao okosnica kulturne promocije Hrvatske u inozemstvu, ma koliko mi je odiozan taj naziv, jer ne znam kako ćemo se to mi predstavljati vani kad nemamo kriterije ni za unutra, javio sam se na raspolaganje Ministarstvu kulture sa svojim iskustvom. Nakon prvog kurtoaznog prihvaćanja, nitko me više nikad nije kontaktirao, a ne odgovaraju više ni na mailove.

Kao što sam već davno u jednom intervjuu rekao, u doba komunizma neka pitanja nisi smio postaviti, a danas smijete pitati sve. No, nećete dobiti odgovor!

To se neće promijeniti jer svaki sustav štiti svoje – sitne - interese.  Iako sam se nekad žestio zbog takvih stvari, danas, uz povremene provokacije prema sustavu, jasno mi je da je to izgubljena bitka. Zato sam u mojoj knjizi i izložbi 'U sredinu stvari' izabrao Krležin lucidni tekst: Ljudska je glupost vječna, institucijski podržavana i uvijek dobro organizirana, dok je pobuna protiv nje individualna i uvijek osuđena na neuspjeh. To je, silom prilika, postao i moj realni životni moto. No, unatoč tome, ne dam se… /Marina Tenžera/FOTO:DUlist/