Brod je ostao u kanadskoj luci, a namjeravaju ga popraviti. Kako će to biti, s obzirom da je tamo sve zameteno snijegom, te je li se popravak uopće isplati, nije poznato.
„Moraju nešto učinit s brodom, ne može tamo stati. Što će dalje biti, ne znam, niti kako će taj brod preći Atlantik“, otvoreno će Pero Metković otkrivši kako je brod prije isplovljavanja samo brzinski, rutinski pregledan, a njegove nepravilnosti itekako su osjetili te noći 4. prosinca, kada su brod preklopili valovi veličine 17 metara, uslijed nevremena kakvog Pero Metković, iako plovi cijeli život – ne pamti.
Tko je i na kakav način kontrolirao ispravnost broda Navi Wind, prije nego ste isplovili? Ovaj brod godinu i pol dana nije uopće plovio i njemu su svi papiri istekli. Po pomorskim zakonima on je mogao isploviti, jer na rutinskom pregledu od strane inspektora dobije papire od mjesec dana, dakle u roku od mjesec dana on može isploviti i doći do prve luke gdje bi se vršio popravak. To je problem u pomorstvu s kojim se ja ne slažem, a doživio sam ga dva-tri puta dosad. Ja se s tim propisom ne slažem i smatram da je nepravilno jer nijedan brod, pa ni ovaj, pod takvim uvjetima ne smije isploviti. Taj pregled jednostavno nije dovoljan i takav brod bi mogao isploviti jedino uz pomoć remorkera. Naš brod je isplovio, a glavna paluba koja prekriva strojarnicu je bila rđava. Kad je krenulo nevrijeme, more je kroz te pukotine prodrlo u stroj. Sva sreća primjetili smo i okrenuo sam brod natrag u zaljev. Da nismo, zaputili bi se prema Atlantiku i možda još gore stradali. Na kraju se ustanovilo da je u stroj ušlo oko 170 tona mora! Tu noć je bilo užasno, skretao sam s brodom i bježao od nevremena stotinu puta dosad, ali ovakvo nešto nisam doživio.
Zašto ste se ukrcali na brod koji pod takvim uvjetima i s takvom kontrolom, kako kažete, nije smio isploviti? Je li vas bilo strah, je li se ovako nešto moglo pretpostaviti? Nije mene bilo strah ukrcati se na nijedan brod jer nitko ne zna je li brod siguran, niti sam ja to znao. Primjetio sam da su na palubi rđe, ali one su prije isplovljavanja sanirane. Kod većine teretnih brodova nadgrađe štiti stroj, a ovdje je stroj prekriven palubom koja je bila oštećena, no te se pukotine golim okom nisu vidjele. Vidjeli smo to tek kasnije kada je more počelo ulaziti u stroj. Ja ne mogu promijeniti pomorski zakon, ali mogu samo reći da nije u redu da inspektor vizualno pregleda brod jer taj brod treba isploviti, na njemu trebaju biti ljudi koji mogu stradati. A ovo meni nije prvi put da vozim brod koji ima papire za mjesec dana.
Što vam je u trenucima najgoreg nevremena prolazio kroz glavu? U tim trenucima se čovjek nekako izmijeni, ne reagira kao obično. U tim trenucima nema straha. Sve mi je prolazilo pred očima, i obitelj i prijatelji, nisam znao da ću ostati živ. Iskreno, mislio sam da ću tu noć nastradati. Najviše sam se bojao da stane stroj – onda bi definitivno bili gotovi. Sva sreća, stroj je izdržao. Svi elektrouređaji su bili mokri. Našli smo stotine oštećenja, otkinutih reflektora... Cijelu noć me bilo strah otvoriti vrata od mosta jer toliki je vjetar bio, da bi nas sve bacio u more. Ujutro, kad se malo smirilo, vidjeli smo da nam nedostaje jedan čamac za spašavanje i jedna dizalica na krmi – to je sve more odnijelo. A računao sam da će nedostajati mnogo toga.
Što ste prvo napravili kad ste došli doma? Na aerodrom je po mene došla kći Vanda, doma su me dočekali supruga, unuci, a kasnije je došla moja druga kći Marijana sa svojom djecom. Malo smo sjedali i pričali, bio sam jako umoran. Nakon toga sam se dobro naspavao i već sam odmoran.
Plovite cijeli život, planirate li nakon ovog događaja opet ići na brod ili je to sad završeno? Sad imam 67 godina, a prvi put sam isplovio s 15. Eto koliko sam na moru... Ne znam što bi vam rekao, možda hoću, a možda i neću. Proživio sam dosta sličnih stvari, nije ovo prvi put, ovo je tko zna koji put. Ali istina, ovaj put je bilo najteže. Sad sam u mirovini pa ne plovim toliko kao prije, samo povremeno. Ali eto nekako, ispadne da se uvijek nađem na moru.
Što vas, nakon toliko godina provedenih na moru, 'vuče' da se ponovno ukrcate? Financije pretpostavljam više ne. Navika, želja, ljubav prema moru? Što vam obitelj kaže na to sve? Pa ne znam, netko me zove da idem na brod i ja odem. Nije da me nešto pretjerano vuče. Prije, kad sam bio stalno zaposlen, proveo bi po 4-5 mjeseci na brodu, takvi su bili ugovori. Danas je to rjeđe. A ako pitate moju obitelj, svi su zabrinuti, nikome nije drago što se ovo dogodilo. Oni govore – nema ti više na brod! Ali, ja sam u tome cijeli život, pa ne razmišljam na takav način.
Znači, za vas ne stoji ona 'hvali more, drž' se kraja'. Ta poslovica možda jest poučna, ali naši ljudi su uvijek plovili, išli na more... Bez toga se očito nije moglo.
S obzirom na loše vijesti u svijetu pomorstva koje čujemo u zadnje vrijeme, uključujući i ovo što se vama dogodilo, pa i apsurde po pitanju pomorskih zakona o kojima ste na početku pričali, isplati li se uopće mladom čovjeku danas ukrcati na brod? Što biste savjetovali početnicima, na što trebaju paziti, kako se ponašati, kome vjerovati? Brodovi su različiti. Ako nađete posao u nekoj dobroj firmi, ja vjerujem da se još isplati. Moraju ljudi i to raditi. Danas ima dosta poslova oko vađenja nafte iz mora i pomorstvo se počelo razvijati u tom smjeru. Imate i dosta putničkih brodova. Smatram da je to normalan posao, a ljudi moraju nešto raditi, pa ulaze u tu struku. Ja sam cijeli život bio u tome, a vjerojatno će netko drugi proći bolje. Dok sam plovio redovito, bio sam u dobrim firmama, nije sve tako crno.
Dajana Brzica
Dajana Brzica