EMBARGO NA UVOZ ORUŽJA: 25. rujna 1991. dan kada su Britanci i Budimir Lončar goloruke Hrvate izručili srpskim barbarima

Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezolucijom 113. sramotnu odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju.

Ta silno nepravedna i nehumana odluka dogodila se u jeku najžešće agresije JNA i Srbije na Hrvatsku. S obzirom na silnu količinu svih vrsta lakog i teškog naoružanja, od minobacača do aviona, a kojom je agresor raspolagao u odnosu na gotovo goloruke branitelje, to je značilo samo jedno – međunarodna zajednica dopušta Srbiji i JNA da pokori i osvoji Hrvatsku i Hrvate. Bio je to drugi težak udarac Hrvatima nakon što je vlast SKH-SDP predala naoružanje Teritorijalne obrane JNA 1990. Između dva izborna kruga prvih demokratskih izbora.

To oružje koje je pripadalo hrvatskom narodu, JNA je podijelila kasnije četnicima i srpskim pobunjenicima. Tako je Hrvatska izgubila svaku mogućnost da nabavi oružje legalnim putem i našla se pred slomom uslijed opće ofenzive postrojbi zločinačke i komunističke JNA, te raznih srpskih dobrovoljačkih i lokalnih postrojbi. Sramotna igra Velike Britanije i izdajnička uloga Budimira Lončara Takvu odluku je gurala Velika Britanija, a Kina je namjeravala uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo.

Britanska diplomacija nalazi rješenje i obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova agresorske Jugoslavije. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred Vijećem sigurnosti UN, tražeći uvođenje embarga.

Budimir Lončar je od 2000.-2014. bio ključni čovjek administracije i savjetnik za vanjsku politiku dvojice predsjednika Hrvatske – Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Predsjednici Mesić i Josipović su očito smatrali da je Lončar izvrstan u vanjskoj i međunarodnoj politici kad je uspio ishoditi da Hrvatska dobije embargo na uvoz oružja uslijed opće agresije na nju.

Taj pojedinačni primjer, iz najviše predsjedničke strukture vlasti, ukazuje nužno na dvije stvari:

1. Uključenost visoko i nisko pozicioniranih ljudi iz doba komunizma, te bivših komunističkih i jugoslavenskih diplomata, kao i suradnika komunističkih tajnih službi u sve strukture hrvatskog društva od predsjedničkih nivoa naniže

2. Nužnost lustracije komunističkih kadrova od unaprijed određene razine prema naviše, te potpuno isključenje doušnika i djelatnika komunističkih tajnih službi iz javnog i političkog života.