Evo kako vas u restoranima ‘varaju’ da potrošite više!

Odlazak u restoran često je “Ahilova peta” za novčanik prosječnog građanina. Nažalost, sve manje i manje ljudi si može priuštiti da ode na ručak ili večeru u restoran, a među prvim asocijacijama koje ljudi imaju na restorane je račun. Razlog je jednostavan, uvijek potrošimo više nego što smo htjeli, a iako mnogi od nas ne znaju zašto, vlasnici restorana itekako čini znaju.

Kad gost restorana kaže da mu se svidjela prezentacija u restoranu, on prvenstveno misli na ugođaj, raspored namještaja, boje zidova, ukrašenost jela, pristupačnost osoblja i slično. Kad vlasnik restorana želi poraditi na “prezentaciji”, on misli na nešto sasvim drugo. Za tu vrstu “prezentacije” kakvu želi vlasnik, restorani su spremni potrošiti urnebesne cifre, ne na preuređenje, već na psihologa. Ako netko sada misli da će uz svoje jelo dobiti i razgovor o svim svojim problemima, u restoranu to neće naći, osim možda za šankom pred kraj radnog vremena. Ono što zadatak psihologa je da koriste sve što vidite, čujete i pročitati da se igraju s vašom psihom, ali na na kraju više potrošite.

Cijela igra počinje čim sjednete. Primjerice, jelovnici su obično napravljeni tako da privuku vašu pažnju. Čak i kad vam se čini da je jelovnik u nekakvoj “odvratnoj” žutoj boji (što je, tvrde psiholozi, boja koja najviše privlači pozornost), ni to nije slučajno. Kad ga primite u ruke, vaše oči će čistim automatiznom pogledati u gornji desni kut. Već tu ćete naći jela koja najviše zarađuju. Tek kad vam se u glavu urezao biftek, morski pas ili neka skupa plata morskih plodova, vi počinjete dalje gledati po jelovniku.

Bez puno muke, opet ćete pronaći sva jela koja ste otkrili u gornjem desnom kutu jer su ona u ostatku jelovnika okružena praznim prostorom. Između najskupljih jela obično je stavljen razmak, dovoljan da ih nanovo primijetite. To marketinški stručnjaci i psiholozi zovu “ostavljanje negativnog prostora”. Ako već tada niste naručili, ne brinite, restorani već imaju novi trik.

Sljedeći korak je isticanje proizvoda, najčešće da vas sjete prošlosti, voljene osobe i slično. Svaka nacija po tom pitanju ima svoja specifična obilježja. Za Hrvatsku to su obično članovi obitelji ili domaća hrana. Jednostavno je uvriježeno mišljenje da je sve domaće automatski i bolje. Da ne ulazimo sad u to koliko je to točno (iako vjerojatno je), uz nekoliko  dobrih epiteta kao da čak i “hrana s trake” ima bolji okus. Tako primjerice obična pita od jabuka postaje “bakina pita od jabuka” ili “pita od domaćih jabuka”. Već to u vama pobudi sjećanje voljene bake koja za svoga unuka ili unuku priprema svoju slavnu pitu od jabuka koje je ubrala u svom vrtu.

Međutim, Hrvatska još nije toliko podlegla psiho-marketingu, što ima svoje dobre i loše strane. Dobra strana je da ljudi još nisu žrtva vlastite psihe i ne troše toliko da sljedeći tjedan moraju živjeti na kruhu i pašteti. Loša strana je da to znači da hrvatski restorani još nisu otkrili svoj puni potencijal koji mi se itekako mogao iskoristiti za vrijeme turističke sezone. Po tom pitanju su hrvatski trgovački lanci puno napredniji. Dok restorani kaskaju, trgovački lanci su prilagodili svoj inventar tako da čim uđete vas svaka čokolada, “cigla” kave ili sladoled zovu da ih kupite, što na kraju svim napravimo. Nije bitno što, cijene su jednake kao u ostatku zapadne Europe, a plaće dvostruko manje.