Otmica američkog zrakoplova 1976. događaj je koji je obilježio život Zvonka Bušića-Taika. Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, oteli su putnički zrakoplov sa 76 putnika s ciljem da svijetu ukažu na nepravdu koja se Hrvatima nanosi u Jugoslaviji. U avion su unijeli lažne bombe, dok je prava bila postavljena u pretincu u metrou New Yorka. Prilikom, kako je kasnije utvrđeno, nestručnog deaktiviranja te bombe poginuo je policajac. Zvonko i Julienne osuđeni su na doživotni, a preostala trojica na 30 godina zatvora. Svi osim Zvonka oslobođeni su 1989., dok je Bušić nakon 32 godine robije izašao prije četiri godine.
Julienne Bušić svoj je život sa Zvonkom opisala u svojoj sjajnoj knjizi 'Ljubavnici i luđaci' koju preporučamo svakom. Mi donosimo najzanimljivije dijelove iz knjige u kojima autorica opisuje legendarnu otmicu zrakoplova.
Taik je napokon izabrao ljude, iako mi ne otkriva njihova imena. Kaže mi da poznajem jednoga od njih, a ostale ne. Zapanjuje me što tri mlada čovjeka koji vode uređen život – nogomet nedjeljom, stalan posao, možda djevojka iz domovine – ostavljaju sve to, bacaju se u neizvjesnost i možda opasnost kako bi se upleli u plan koji bi mogao završiti nesrećom ili čak smrću. (…)
Taik želi da napravim još neke stvari. Tako bih trebala natipkati popis zahtjeva. On želi da popis bude savršen. Ja sjedam za pisaći stroj koji smo posudili od prijatelja, a Taik mi diktira. On želi da taj dokument bude objavljen u četiri najveća dnevna lista: Los Angeles Times, New York Times, Chicago Tribune i International Herald Tribune. Postoji i dodatni letak, koji je napisao jedan njegov prijatelj, a zove se Apel američkom narodu. On želi da letak bude objavljen. Ako ova dva proglasa ne budu objavljena, diktira mi on, mnogi će životi biti na kocki. Meni se taj dio ne sviđa i to mu kažem. Ali time ih samo želimo prisiliti da objave proglase. Nemoguće je da itko nastrada, kaže on. Nećemo imati oružje u avionu! (…)
Nakon što je pregledao stranice koje sam iskopirala prije nekoliko mjeseci iz vojnog priručnika o avionima u glavnoj knjižnici, Taik ide na aerodrom kupiti karte za odgovarajuću vrstu aviona, onu za koju je utvrdio da može dugo letjeti bez ponovnog punjenja gorivom. Avion leti iz New Yorka u Arizonu s usputnim slijetanjem u Chicagu. Trebao bi imati mnogo goriva, dovoljno da stigne do Europe. Taik želi da tisuće kopija letaka, koje je tiskao na francuskom, engleskom i hrvatskom, bacimo iz aviona na najveće europske gradove nad kojima budemo letjeli. (…)
Taik se vraća s nekoliko željeznih lonaca i ljepljivom vrpcom, koje će upotrijebiti, kako mi kaže, da napravi lažne bombe u avionu. (…)
Sve je spremljeno, letci, tave, vrpca, pa čak i malo gline koju će Taik upotrijebiti da napravi lažne štapove eksploziva. Već je ostavio prvi eksploziv u nekom ormariću za prtljagu, zajedno s porukom koju mi je diktirao.(…)
Na aerodromu se prijavljujemo, onda sjedamo u čekaonici. Zapažam da su ostala trojica već stigla i da sad sjede pojedinačno, jedan čita neki časopis, drugi zuri ravno preda se, treći je miran s rukama sklopljenim u krilu, s poluotvorenim očima, kao da sanjari. (…)
Ulazak u avion
Najavljen je naš let, pa ustajemo i ulazimo u avion. Ja sjedim uz prolaz, Taik je na središnjem sjedalu. Ubrzo nakon polijetanja on prebacuje glinu iz moje torbe u njegovu, ustaje i odlazi s torbom na zahod. Ja uzimam avionski časopis iz pretinca pod mojim sjedalom i pravim se da ga čitam. Hoće li se Taik vratiti na sjedalo? (…) I ne pogledavši u mom pravcu, on iznenada prođe prema prednjem dijelu aviona. Na trenutak ugledam crne žice i ljepljivu crnu vrpcu na njegovim prsima. Zatvaram oči. Malo zatim začujem neki glas. Molim vas, možete li doći u pilotsku kabinu? Stjuard se nagnuo nad mene i govori mi. U pilotsku kabinu, pitam ja. Da, molim, kaže on. On izgleda uzbuđeno, ali se obuzdava, misli da je njegovo stanje još uvijek tajna, iako se već odao. Idem s njim do kabine. On zakuca, i vrata se otvore. Taik sjedi odmah iza pilota, na sebi ima žice kako bi ostavio dojam da mu eksploziv visi na vratu. Uspio si, kažem ja glupo. (…)
Vrati se po Matanića, kaže Taik. Reci mu da dođe ovdje naprijed. Ja tupo poslušam, samo da bih se nečim bavila i stvorila dojam kako znam što radim i nisam izgubila vlast nad sobom. On je u odjeljku prvog razreda. Pa, to je bio bačen novac, pomislim bez veze. On pođe sa mnom, šutljiv, miran. On i Taik razmijene nekoliko riječi dok ja čekam vani. Primjećujem da su putnici shvatili kako nešto nije u redu. Uskoro ćemo im morati reći. Nije pošteno ostaviti ih u neznanju. Nitko se ne obraća meni, pa odlučujem opet sjesti. Možda će me jednostavno zaboraviti. Mogu se praviti da spavam ili da mi je zlo. Međutim, čim sam sjela, pilot se javi preko zvučnika. Pa, narode, moram vam nešto objaviti! Putnici se ispravljaju u sjedalu, spuštaju časopise, dok on govori dalje. Ovaj je avion upravo otet! Začuje se nekoliko zapanjenih uzdaha, ali ništa strašno. (…)
Matanić dolazi do moga sjedala i kaže mi da me Taik treba naprijed. Ustajem i slijedim ga, osmjehnem se mom suputniku, koji je očito ljut što sam ga prije navela da pomisli kako sam ja dobra i ugodna osoba. Vrati se po Franu, Taik mi kaže kad stignem do kabine. I tako se vratim prolazom daleko natrag, gdje nalazim njega i Slobodana kako sjede, žicom povezani s nečim što izgleda kao eksploziv. Putnici oko njih su ukočeni, jedva okreću glavu dok ja prolazim. Taoci su bili ustrijeljeni i zbog manjih stvari na tv-filmovima koje su oni gledali. (…) Dok idem prolazom, zaustavlja me zgodna djevojka s kratkom kosom i vedrim osmijehom. Oprostite, kaže ona, ali ja sam stjuardesa u ovom avionu i nisam sigurna što bih sad trebala raditi. Želite li da sjednem ili da se brinem za putnike ili što?(…) Jedan putnik podiže slabu ruku dok ja prolazim. Oprostite, kaže on. Mogu li otići na zahod? Taoci su bili ustrijeljeni u tv-filmovima i zato što su išli na zahod bez dopuštenja. On ne želi riskirati. Meni je neugodno što me netko pita za dopuštenje da se ode olakšati. (…)
'Niste Arapi?'
Jedan me putnik pita tko smo, kojoj skupini pripadamo, a meni pada na pamet da bih trebala putnicima podijeliti letke na engleskom kako bi shvatili što se krije iza otmice. Podijelit ću nekoliko letaka, kažem Taiku. Putnici žele znati tko smo. On se slaže da je to dobra ideja, pa Petar i ja razdijelimo letke, jedan po jedan. Putnici ih pohlepno čitaju, kao da će im riječi otkriti kad će biti oslobođeni iz ovog letećeg komada metala i ponovo sjedinjeni sa svojim obiteljima. Niste Arapi, upita jedan čovjek. Ne, kažem ja. Ja sam Amerikanka, a ostali su Hrvati! (…)
Kad su putnici završili s čitanjem obasuli su me pitanjima. Koji su vaši zahtjevi? Tko je napisao letak, koji izgleda kao da je vrlo dobro smišljen i razumljiv? Zašto nikada u novinama ne čitamo o hrvatskim problemima? Kamo ide avion? Kako možemo pomoći? Zadnje me pitanje zapanjuje. Kako su razumni ovi putnici, kako suosjećajni! (…)
Basia Reeves (stjuardesa, op.a.) projuri kraj mene, noseći pića u jednoj ruci i jastuk u drugoj. Putnici stoje okolo i razgovaraju, neki se smiju, pričaju o putovanjima koja su prošli i o ženama koje su upoznali. Neki od njih piju viski. Basia im očito donosi iz kuhinje aviona sve što žele. (…) U kabini vlada napetost. Kad bi ih barem Taik mogao očarati kao što mu to polazi za rukom u svakoj drugoj prigodi! Kapetan, kojemu na pločici za ime piše Dick Carey, ima sijedu kosu i blag glas. On mirno postavlja pitanja Taiku i pozorno sluša njegove odgovore, kao da su partneri koji sklapaju poslovni ugovor. Kopilot, Lou Senatore, ne želi imati ništa s Taikom. On gleda kroz prozor, prvi se da ne vidi što se zbiva oko njega, na licu mu se jasno vidi negodovanje. Navigator, Tom Sheary, ponaša se prijateljski i puno se smiješi, ali to nije sluganski osmijeh. (…) Taik je dao Dicku Careyu komad papira koji razjašnjava gdje se u New Yorku nalaze eksploziv, kako su sastavljeni, kako se mogu učiniti neškodljivima. Dick Carey prenio je sve podatke nadležnim vlastima u New Yorku, tako da mogu provjeriti što im je Taik rekao i da povjeruju kako u avionu ima pravog eksploziva. Na taj će način brže udovoljiti zahtjevu da letci budu objavljeni. (…)
Na tlu Montreala avion je brzo napunjen gorivom, i opet krećemo na put. Odlučeno je da pustimo neke putnike da se iskrcaju na idućoj postaji, a Dick nam je rekao da će to biti u Ganderu, Newfoundland. (…) Stigli smo u Newfoundland. Dok se doprema hrana za one koji ostaju, a spremišta za gorivo se pune, oni koji napuštaju avion ustaju i skupljaju stvari, uz olakšanje što ostavljaju avion i sve moguće tragedije i traume koje možda prijete u budućnosti, ali i s obvezom da se pobrinu da naši zahtjevi budu ispunjeni, kako bi ostali bili što prije pušteni. Neki putnici nose pakete letaka, koji će biti preneseni na njihov avion da bi se poslije bacili iznad Chicaga i Montreala. Ne brinite, kažu nam oni, pobrinut ćemo se da svi budu bačeni što prije. Ako to odbiju, odmah ćemo otići medijima! (…)
Krećem prema kabini da provjerim je li Taik dobro. Kao da su prošli tjedni, mjeseci, otkad sam razgovarala s njim. Na putu me zaustavlja jedan nizak plavokos čovjek dječjeg lica, koji se predstavlja kao Dick, voditelj talk showa iz Nevade. On leti s čovjekom koji je, čini se, njegov prijatelj, i njih bi dvojica voljeli snimiti nekoliko slika s njima i nama, samo 'kao suvenire', kažu oni. Doista nema ničega, osim nekakve izdaje Taika, što ne bih napravila za ove putnike. Naravno, kažem mu ja, samo naprijed. I tako obuhvatim rukom Dickova dečka, a Dick snimi nekoliko zajedničkih fotografija. Onda se toga dosjete i ostali. (…)
Već smo budni najmanje trideset sati, a ja nisam bila sposobna ništa pojesti. Hrana je sada nepotreban luksuz, pripremiti nešto, stati i pojesti to, potpuno mi je nezamislivo pod ovim okolnostima.(…) Dick je iscrpljen. Pilotirao je najmanje dvadeset sati, nije dao nijednom od druge dvojice da zauzme njegovo mjesto na dulje vrijeme, kao da želi reći kako je on pilot i on upravlja avionom. Ja mu prebacim ruku preko ramena i zagrlim ga. On izgleda tako ranjivo i pristupačno, to se vidi po govoru tijela. Tako mi je žao, Dick, kažem ja. (…)
Posljednja postaja - Pariz
Pojavljuje se problem oko slijetanja u Parizu, koji je naša sljedeća postaja prije Hrvatske. Francuzi nam ne žele dopustiti slijetanje. Napokon prihvaćaju da sletimo na jedan stari vojni aerodrom izvan grada, koji se inače ne koristi za običan promet. (…) Kao pratnja uz naš avion lete najfiniji i najljepši zrakoplovi koje sam ikad vidjela. Izgledaju kao krhki srebrni kukci koji lebde u zraku, njihovi su nosovi profinjeni, aristokratski, njihova su tijela projektirana za brzinu i ljepotu. Od tog prizora zastaje dah, i svi ga putnici gledaju sa svojih prozora, očarani. Slijetanje je glatko, ali tek što smo se zaustavili, oko aviona se pojavljuju snajperisti. Čini se da ih ima na stotine, drže puške ukoso u odnosu na ramena, a lica su im tamna. Ovaj je prizor uzrujao svakoga. Što će nam ovi, kaže netko. Dick je na radiju, traži hranu, gorivo i pražnjenje avionskih zahoda. Što su napravili, dere se on u slušalicu. Ovo je ludo, kaže on. Ne mogu vjerovati. Što nije u redu, pitam ga ja. Isuse! Probili su rupe u avionskim gumama dok smo slijetali! (…)
Što dulje svi sjede, to je mračnije raspoloženje koje vlada u avionu. To više nije zabavno, to nije uzbudljiva pustolovina. (…) Steve me pita hoćemo li ipak pokušati letjeti iznad Hrvatske kao što smo planirali. Nadam se da nećemo, kažem mu ja. Ali ne kažem mu kako se bojim da će Jugoslaveni srušiti avion. Njih nije briga je li to putnički avion ili ne! Nekoliko minuta nakon toga, čujem u kabini da je jugoslavenska vlada doista upozorila Francuze i Amerikance da će srušiti avion čim uleti u jugoslavenski zračni prostor, i da ih nije briga koliko je putnika u avionu.(…)
Svi su na rubu živaca. Još će moći podnositi samo malo. (…) Francuzi su nam postavili ultimatum, rekli su nam da se moramo odmah predati ili ćemo biti osuđeni na strijeljanje. (…) A onda mi pada na pamet jedna ideja, jedan način da se ovo privede kraju. Zašto ne bih otišla iz aviona s Louom ili Knudsenom, te nazvala Sjedinjene Države da provjerim jesu li se leci pojavili u novinama? To bi išlo, zar ne? Taik promisli o tome nekoliko minuta, te s rezigniranim izrazom lica, kao da je na kraju shvatio kako nam je to jedina preostala mogućnost, daje svoj pristanak. (…)
Dok se spuštamo niz izlazne stepenice, jedan se kombi zaustavlja pored aviona. Policajci očito nisu svjesni da sam ja jedan od pokvarenih zločinaca, oni misle da sam stjuardesa, a da su druga dvojica također članovi posade. Koliko ih je unutra, pitaju nas oni. Pa, zapravo, ja sam jedna od njih, kažem ja. Oni zinu od čuda. Toliko su pristojni da se nelagodno promeškolje na sjedalu. (…)
Poginuo policajac
Čini se kao da je prošla vječnost dok je poziv stigao, ali napokon mogu čuti slab Marijanov glas s druge strane. On me uvjerava da su letci objavljeni, te da su oni drugi bačeni nad Chicagom, New Yorkom, Londonom i Parizom.(…) u sobu ulazi drugi policajac koji u ruci drži New York Times, vjerojatno dopremljen iz Amerike, i predaje mi ga. Laknuli mi je što sad mogu osobno potvrditi da su letci objavljeni. Uzimam novine, pregledavam prvu stranicu. Krajnje desno je članak naslovljen 'Eksplozija bombe ubila jednog policajca i ranila trojicu'. Gotovo da ga i ne primjećujem. Uostalom, kakve to veze ima s nama? Ali članak mi opet privlači pogled i protiv moje volje; tijelom mi prolazi drhtaj jeze dok čitam kako bomba ostavljena u New Yorku, bomba povezana s otmicom aviona kompanije TWA, koju su poduzeli hrvatski nacionalisti, ta je bomba eksplodirala na poligonu za detoniranje, ubila policajca Briana Murraya i ranila trojicu njegovih kolega. (…)
Opet nazovem Taika preko radija, te spomenem onaj članak samo usput, kao da je to nevažno i samo pokazuje lukavost naših protivnika. To ne može biti istina, kažem ja. Taik šuti. Iako od njega nisam tražila odgovor ili potvrdu, svejedno je očekujem. To ne može biti istina, zar ne? On pušta da prođe desetak beskrajnih sekunda prije nego što odgovori. Ne, kaže mi on, to nije istina. Ipak, letci su objavljeni, uvjeravam ga ja, vidjela sam novine. (…)
Najednom začujem zvukove u hodniku, vikanje, cipele ili čizme na pločicama, škripanje, lupanje vrata. Onda podignem pogled i ugledam stjuarda iz aviona. Znači da su se predali! (…) Tamo-amo, tamo-amo me vode, od sobe do sobe. Ovaj put idem u sobu gdje stoje Taik, Frane, Petar i Slobodan, svezani skupa. Gledam ih, zabezeknuta, kao da ih posve ne prepoznajem. Čudno izgledaju s lisicama, kao lavovi na uzici, nekako smanjeni, lišeni građanskih prava. Mislim da nas vode u Jugoslaviju, veli mi Taik. (…)
Nas petero izvode iz terminala gdje su se pojavile gomile fotoreportera, s obješenim kamerama oko vrata. Fleševi počinju bljeskati, po nama počinju padati pitanja na raznim jezicima, ne odgovaramo ni na jedno. Spuštam glavu, pravim se kao da je posrijedi pogreška, slučaj pogrešnog identiteta koji će se poslije razjasniti. Ružan zeleni zrakoplov čeka nedaleko od zgrade, vojni mlažnjak koji će nas izravno vratiti u Ameriku ili, kako Taik i dalje misli, u Jugoslaviju. (…) Let je dug, beskrajan, osobito zato što naši pratioci ne govore engleski, a moj srednjoškolski francuski beznadno je zahrđao. Taik je napokon zaključio da ipak ne idemo u Jugoslaviju, to može reći prema suncu. (…)
Na službenoj stranici Julienne i Zvonka Bušića mogu se pronaći i medijski napisi o otmici aviona:
LINK 1
LINK 2
LINK 3
LINK 4
LINK 5