Novi, pardon stari, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza ne libi se uloga koji mnogi ni u snu ne bi željeli prihvatiti. Ne samo zbog moralnih načela, već i zbog dobrog ukusa. Iako je riječ o, nesumnjivo, najboljem hrvatskom nogometašu svih vremena, sjajnom nekadašnjem centarforu koji je svojim pogocima teglio hrvatsku nacionalnu vrstu gotovo na svjetski vrh, njegova dužnosnička karijera prepuna je intrigantnih detalja koji su ga prometnuli u antijunaka hrvatskog društvenog života.
Istina jest, Davor Šuker biti će jedini kandidat za predsjednika HNS-a na izbornoj Skupštini u Zagrebu 22. prosinca. Dario Šimić je “izvisio”, pusta obećanja titrala su njegovim ambicijama, no po svemu sudeći odigrao je ulogu statiste u filmu zvanom – sramotni izbori. Šahovski rečeno, žrtvovan je poput pijuna u ovoj igri.
Šuker se primio ove uloga unaprijed određenog predsjednika bez da je okom trepnuo. Bez srama. Statutarnim izmjenama ova sadašnja postava na vrhu hrvatskog nogometa onemogućila je da se uopće i prijavi protukandidat, a ako se već i pojavio, kao sada Šimić, onda mu nedostaje vremena da se uopće pripreme posjetiti izborne baze.
Šimić i njegovo društvo jurili su kroz Hrvatsku brže nego Sveti Nikola kada nosi poklone, dobro je da se nisu, dok su brzinski obilazili županije, negdje unesrećili s automobilom.
Oni na koje su računali, pak, okrenuli su im leđa iako su prethodno dobili njihovu podršku. E pa društvo oko Šimića, zar niste znali da se u nogometu našem tako uvijek radi? Obećanje je ludom radovanje. Pa, jednom je Reno Sinovčić došao na Skupštinu s tridesetak obećanja za glasove, kad su se papirići zbrojili imao je – glasa tri. Umalo mu je pozlilo. Prije Skupštine svi su ga tapšali, nakon? Nigdje nikoga oko njega, tek tri čovjeka…
Tko je bio uteg na vagi? Riječ je o Miškoviću, gazdi Rijeke i lokalnih županija koji se najprije istrčao s podrškom Šimiću da bi se nenadano povukao, u diplomatskom obraćanju sve zamotao u celofan i rekao “kako je posve svejedno tko će biti prvi čovjek Saveza”. Ne znamo jel Šimiću pozlilo, ali da mu je srce od veselja zatitralo može se sa sigurnošću ustvrditi da nije. Barem ne mora više jurcati kroz Hrvatsku automobilom 150 na sat.
Imao je Mišković jedinstvenu prigodu biti kotač zamašnjak oporavka hrvatskog nogometa. No, zagrljaj Zdravka Mamića toliko mu je stegao dah da je i ton njegovih rečenica sve tiši. Navikli smo ga slušati bučnijeg.
Davor Šuker koji je pristao igrati ulogu jedinog kandidata u svom obraćanju, kad bude izabran za predsjednika HNS-a, sigurno će spomenuti i termin – “demokratski izbori”. Biti će to pljuska demokraciji velika poput telefonskog imenika Mexico Cityja”.
Pod sloganom – Ja odlučujem, ja se kandidiram i ja biram – u Hrvatskom nogometnom savezu zacijelo su okrenuli od sebe i ono malo pristalica koji su ga podržavali. Okupljeni oko jednog kluba, jedne društvene struje oni žare i pale Hrvatskom, a toliko su jaki da se mogu oduprijeti i politici, premijeru, stranci na vlasti. Zašto?
Odgovor je jednostavan. Bez njih ne bi bilo ni ove politike, ni premijera ni stranke na vlasti.
Izvor:
dnevno.hr