Naime, 1992. godine Rade Šerbedžija snimio je u Srbiji, za vrijeme Miloševićevog režima, film 'Dezerter' u kojem su se pokazivali kadrovi okupiranog Vukovara te kadrove mogla je snimiti samo fašistička Miloševićeva strana.
Kad mobilizirani dragovoljac Domovinskog rata, Fred Matić, tvrdi da neki iznose neprovjerene informacije o Šerbedžiji onda bi trebao samo jedno reći, što ministre od svega ovoga nije točno?
Dakle, je li Rade Šerbedžija dezertirao iz Hrvatske u Srbiju i kako bi Velika Britanija reagirala da je kojim slučajem neki njihov glumac pobjegao 1940. godine u nacističku Njemačku, te pod Hitlerovim režimom snimio film o bombardiranju Londona i to takav film da opravda to bombardiranje koje su gotovo pet godina radili nacistički zrakoplovi i rakete? Nažalost, Fred Matić ipak nije dovoljno lucidan da bi znao ponešto o povijesti, još manje da bi zaključke iz te povijesti, kao i pouke, izvukao.
Spomenuo je ministar Fred Matić kako su neki 'mediji u Hrvatskoj ostali na razini ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih godina', što dovraga trabunja ovaj pomahnitali mobilizirani dragovoljac Domovinskog rata? To što je on u pismu podrške Šerbedžiji napisao, a odnosi se na ratnohuškačko novinarstvo, fašistička je i velikosrpska teza kakvu možemo naći i kakvu nalazimo u većini fašistoidnih srpskih medija.
Kojih 'ratnohuškačkih medija'?
Ovakvim fašistoidnim glupostima, u kojim vukovarske branitelje naziva ksenofobnim ljudima, maltene fašistima, Matić nije dostojan spomenuti imena hrvatskih branitelja, naših roditelja, koji su zauvijek ostavili svoje kosti na Ovčari dok je Rade u Beogradu snimao filmove.
To što on brani svog prijatelja Radu je, naravno, njegova stvar, i njegovo pravo, to što on se koristi fašističkim vokabularim, poput velikosrpskog Kurura, za obračun s hrvatskim braniteljima stvar je ipak za psihijatriju, ukoliko nije prekasno. Nije ovo prvi fašistoidni istup ovog čovjeka kojji tvrdi da se izliječio od PTSP-a, a kako vidimo nismo sigurni da mu ne trebaju pilule. Sjećate li se vremena kada je Matić usporedio Bozanića s Miloševićem, u svakoj normalnoj državi nakon takve fašističke usporedbe ministar bi dao ostavku ili bi se sam odvezao u sanatorij....
MINISTAR MATIĆ BESRAMNO LAŽE DA SE RADU NAPADA ZATO ŠTO JE DRUGE NACIONALNOSTI, JER KAD BI ON REDOVITO PIO PILULE ZNAO BI DA JE HRVATSKA POLICIJA U VUKOVARU TUKLA I PREBIJALA HRVATSKE BRANITELJE SRPSKE NACIONALNOSTI ZBOG ĆIRILIČNIH PLOČA, RADU SE KRITIZIRA ZATO ŠTO JE IZ HRVATSKE ZA VRIJEME AGRESIJE DEZERTIRAO U ZEMLJU ODAKLE JE KRENULA AGRESIJA NA HRVATSKU. GOSPODINE MINISTRE I SRBI SU BILI HRVATSKI BRANITELJI.
I za kraj, naravno, nitko Šerbedžiji ne može zabraniti, i ne smije, posjet Vukovaru, Hrvatska je, najmanje zahvaljujući Radi Šerbedžiji, slobodna zemlja, no, svatko ima pravo prosvjedovati, pa i hrvatski branitelji.
Fredovo pismo prenosimo u cijelosti:
"Zaista je nevjerojatna, pa čak i zastrašujuća, lakoća s kojom se ljude u Republici Hrvatskoj, pritom bez ikakve provjere, istraživanja i argumentacije, optužuje i linčuje.
Osim što je zastrašujuća, ta lakoća linčovanja pokazuje i da je jedan manji dio hrvatskih medija, novinara i građana ostao zaglavljen u ratnohuškačkom diskursu iz ranih 90-ih godina. Međutim, od straha koji ta lakoća optuživanja proizvodi još je veća žalost koja nastaje kada čovjek vidi s koliko se spremnosti ta minorna skupina odriče pozitivnih, plemenitih i konstruktivnih namjera i projekata ukoliko se na bilo koji način ne uklapaju u njezinu usku i ksenofobnu viziju "pravovjernog hrvatstva i ljubljenja Hrvatske". Ova a priori antagonistička spremnost, pak, pokazuje ne samo to da je ova skupina zaglavljena u prošlosti, nego i to da je sadašnjost i budućnost zapravo i ne zanimaju.
A upravo se sve ovo dogodilo velikom hrvatskom (da, gospodo, hrvatskom) glumcu Radi Šerbedžiji i mojoj namjeri da gospodin Šerbedžija bude posrednik u uspostavljanju komunikacije s Angelinom Jolie i organizaciji njezinog eventualnog dolaska u Vukovar.
Ovim se pismom, stoga, prije svega želim ispričati Radi Šerbedžiji što sam ga doveo u situaciju da se, ni kriv ni dužan, brani od difamacija nekog trećerazrednog novinara minornih novina i portala te tobože publicista, koji, k tomu, s Vukovarom ima veze koliko i ja s, recimo, Ludbregom. Ispričavam se svom prijatelju Radi i što se, opet ni kriv ni dužan, našao u situaciji da se mora braniti od prijetnji koje mu upućuje nepotpisani autor iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.
Naime, prilikom nedavnog sudjelovanja na međunarodnoj konferenciji posvećenoj prevenciji seksualnog nasilja koja se održala u Sarajevu imao sam priliku vrlo kratko i neformalno razgovarati s gospođom Angelinom Jolie, što sam iskoristio da je pozovem u Vukovar, a zbog kratkoće susreta, kao posrednika u nekim budućim dogovorima sam predložio zajedničkog prijatelja Radu Šerbedžiju.
Dakle, niti se gospodin Šerbedžija nudio, niti se nametao, niti je išta – nadam se ne još zadugo – dogovoreno. Međutim, niti taj takozvani novinar, a nažalost niti ta vukovarska grupa čuvara stalne ratne opasnosti nisu se udostojili ni provjeriti o čemu se točno radi, nego su odmah, ne gubeći ni trenutka, zauzeli borbeni stav i otkopali zasad samo verbalne sjekire.
I to je ono što zastrašuje i žalosti. Da se u Republici Hrvatskoj 21. stoljeća, 18 godina od prestanka ratnih sukoba, nekoga može napasti samo zato što je druge nacionalnosti, ma koliko on mogao doprinijeti i ma koliko doprinosio svjetskoj promociji Republike Hrvatske. Budimo iskreni, gospodo, spremni ste se odreći i Vukovara i mogućnosti da se pažnja svjetske javnosti usmjeri na vukovarsku ratnu priču i probleme s kojima Vukovar živi danas samo kako bi vaša uskogrudna i retrogradna slika "prave Hrvatske" ostala neukaljana, a vi u njoj kao jedini "autentični hrvatski građani", odnosno kao pripadnici prije par dana promovirane nove nacionalne skupine "Hrvatina".
Ostaje se na kraju upitati što da činimo svi mi koji se ne uklapamo u tu sliku "istinskog hrvatskog građanina", dakle svi oni koji nemaju čisti hrvatski gen od stoljeća sedmog, svi koji nisu katolici, svi koji nisu branitelji, molitelji, svi oni koji ne misle da je homoseksualnost bolest i svi oni koji žele imati prijatelje i među Srbima, Romima, Bošnjacima ili Židovima?
Što da činimo svi mi koji ne mislimo da je Hrvatska bolja i više hrvatska ako iz nje isključimo sve koji ne zadovoljavaju te "kanonske vrijednosti hrvatstva"? Tri su mogućnosti. Odustati od svake vjere i optimizma i kao neželjeni gost se iseliti. Pristati na uvjete koja postavlja ta manja, ali zato vrlo militantna skupina i u svom osobnom krugu prijatelja i poznanika pokušati graditi drugačiji svijet.
Ili, možemo ostati i javnom i kritičkom riječju uvijek i beziznimno reagirati na takav govor mržnje, nuditi pozitivne projekte, otvarati Hrvatsku svijetu i na taj način širiti prostor tolerancije i slobode.
Jer, povijest ipak na kraju treba pamtiti Vukovar, vukovarsku priču, pa ako hoćete i Angelinu Jolie i Radu Šerbedžiju, a ne nekakve grupe i grupice ili skribomana koji svoju nerealiziranu ambiciju velikog novinara i pisca ostvaruju obmanama i huškanjima."