Kad sam jutros u novinama pročitao izjavu Boba Dylana o Hrvatima zastao mi je dah. Bob Dylan je bio glazbeni meritum stvarnosti našoj generaciji tih davni tinejdžerskih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prema Dylanovim pjesmama određivao se naš glazbeni ukus, glazbeni standardi.
Dylan je obilježio našu generaciju, nas Hrvata u zagrebačkim socijalističkim underground čežnjama. Bila su to ona olovna vremena domaćeg pop rocka stasalog na vremešnim Indexima, Teškoj industriji, Zdravku Čoliću i tek osnovanom Bijelom dugmetu. U Zagrebu je nešto pokušavao Parni valjak, Novi fosili su bili u usponu, a Tereza, Gabi i Ivica Šerfezi su bili najjača komercijala.
U takvim suženim glazbenim opcijama svaki akord, ritam, stih sa 'trulog zapada' otvarao je naše perceptivne standarde prema nekim višim razinama.
Sve domaće bilo je 'kuruza' neprihvatljivi vulgarni izričaj 'seljačije' i jeftinog podilaženja još jeftinijoj i neukoj publici željnoj jakih adrenalinskih taktova kako bi se maliganski derneci temeljeni na destilaciji sumnjive domaće 'žestice' ipak izdigli na razinu nečega dostojnoga naših tadašnjih prozapadnjačkih iluzija.
Bilo je to vrijeme kada su se glazbenim diferencijacijama ljudi dijelili na različite civilizacijske, a zapravo ideološke koncepcije. Ti koji su slušali tu domaću 'kuruzu', za nas su bili niža razina, oni koji ne 'kuže' stvarnost i zabludjelost ocvalog socijalističkog državnog uređenja. Mi, samozvana društvena urbana gerila, underground elita, građanska lumpenproleterska boemština bili smo maksimalno distancirani od jugoslavenskog institucionalnog pogleda na svijet, pogleda na život.
Sve jugoslavensko, komunističko, socijalističko u našoj urbanoj prepotenciji bilo je naprosto niži oblik postojanja. To nije bio neki kontrarevolucionarni gard, već ingnorantski oblik samozatvaranja kako bi sačuvali neku svoju unutarnju slobodu kao antipod vanjskoj neslobodi. Jedan od glavnih, možda i najvažniji način raspoznavanja bila je glazba. Prema tome tko je slušao kakvu glazbu određivala se njegova društvena vrijednost.
Otprilike kao današnje određivanje prema lijevim ili desnim, crnim ili crvenim, SDP-ovskim ili HDZ-ovskim stranačkim ideološkim amagramima.
Tko je slušao Doorse, Frank Zappu, Rolling Stonese, Breakfast in America, Jethro Tull ili pak Boba Dylana spadao je u taj tabor izabranih. Onih koji vide, koji 'kuže' koji su budni i svjesni mulja boljševističke civilizacijske katastrofe koju smo tada živjeli! E da, bila su to vremena kada su postojali neki prepoznatljivi i stabilni društveni klišeji. Ako ih nisi poznavao, uvažavao, ništa nije moglo pomoći. Ni novac, ni pozicija vlasti, znanje, titule, ništa. Jer sav ugled koji se stjecao u tom našem odabranom društvu polazio je iz nekoliko kulturoloških osnova, a jedna od glavnih bila je glazba, odnosno glazbeni ukus.
Bob Dylan kao civilizacijski meritum stvarnosti
Tako je i Bob Dylan našem naraštaju predstavljao mitologiziranu civilizacijsku ikonu. Jer ne samo da je bio zanimljiv glazbenik, nego je u svojim pjesmama pozivao na promjene, ukazivao na nepravde, jurišao na sustav i njegovu nemilosrdnu i nepravednu administraciju. Takav Bob Dylan je bio heroj nas Hrvata iz Zagreba tih davnih sedamdesetih godina. Prošlo je od tada nešto manje od četrdeset godina. Pjesme Boba Dylana više nisu popularne.
Od tog plodnog autora ostala su možda tri, četiri hita koji se danas mogu tu i tamo čuti. Ali to je više-manje sudbina svih glazbenika u tolikom protoku vremena.
I onda se dogodi jutro kad u novinama pročitate ovakvu izjavu: 'Ako u vašim genima ili korijenima postoji neki robovlasnik ili pripadnik Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti, baš kao što Židovi mogu nanjušiti nacistu, ili Srbi nekog Hrvata'. Izreče to Bob Dylan nekom američkom časopisu i ogadi tu uspomenu, tu simboliku nekih davnih vremena. Što se dogodilo s tim rokerskim buntovnikom da je zauzeo takav antihrvatski, šovinistički stav temeljen na predrasudi? Kako razumjeti izjednačavanje pripadnosti naciji s pripadnošću određenom ideološkom određenju poput nacista i Ku Klux Klana?
Ovakvo kriminaliziranje jedne nacije, u ovom slučaju nas Hrvata potpuno je istovjetno nacističkom kriminaliziranju Židova. Budući je i Bob Dylan porijeklom Židov za pretpostaviti je kako bi trebao biti osjetljiviji prema ovakvim opasnim tipizacijama.
Hrvatske vlasti su sličnih stavova o Hrvatima
Pa ipak objašnjenje je vjerojatno puno banalnije i jednostavnije. I vjerojatno se kreće unutar okvira nekog narkomansko-alkoholičarskog postdelirijuma s jedne strane, a s druge sindrom rimbambinalog ostarjelog rokera. Što god da je posrijedi nije dobro. Jer ako Hrvati imaju ovakav image na drugoj strani Atlantika unutar pojedinih kulturnjačkih krugova to bi ipak trebao biti svojevrsni znak za uzbunu. Je li posrijedi srpska antihrvatska propaganda ili šlampava reinterpretacija nekih povijesnih činjenica Hrvatska bi se trebala zapitati kako nas doživljavaju pojedini narodi, a u ovom slučaju američki.
Budući se radi o najmoćnijoj zemlji svijeta taj doživljaj bi nas i te kako trebao zanimati jer se iz tog američkog puka svakih četiri godine bira administracija koja upravlja mnogim globalnim tokovima ove naše svakodnevice.
Međutim, iluzorno je očekivati od aktualnih hrvatskih vlasti takvu jednu promidžbenu ofenzivu kada se i ona sama trudi uvjeriti vlastiti narod upravo u ovakve sablažnjujuće Bobdylanovske stavove. Zapravo ne bi se trebali začuditi ako ikada saznamo da Dylana o Hrvatima na ovakav način nije brifirao klub ravnogorskih četnika iz Chicagu ili gdje već, nego član nekog hrvatskog diplomatskog predstavništva ili delegacije.
I to je zapravo bit ovog problema. Jer kako očekivati da drugi o nama dobro misle kada su naši stavovi, točnije stavovi narodnih prvaka hrvatskog političkog i društvenog života o nama samima poprilično iskrivljeni i destruktivni. Stoga ako ćemo za ovakav ispad Bobu Dylanu poručiti 'fuck off' Bobe, zašto ne bi ostali dosljedni i istu poruku imali na narednim izborima za sve ove koji nas sustavno ne samo danas, nego svakoga dana sramote u Hrvatskoj i u svijetu?
Mislim da imam negdje doma Dylanovu ploču 'Slow train coming'. Po mojem mišljenju to je njegov najbolji album. Svaka mi je pjesma s tog albuma bila draga i zanimljiva. Ipak, čini mi se da ću nakon ovog njegovog kretenskog istupa o nama Hrvatima odigrati jedan frizbi na smetlištu s tom njegovom pločom. Naprosto zato jer sada u toj glazbi njušim smrad nacizma, rasizma, šovinizma, četništva, onaj krvožedni nagon partizana koji ubijaju zarobljene hrvatske vojnike. Stoga, zbogom 'for ever', nacistički majmune Bobe Dylane! /Marko Jurič/
Predrasude spram Hrvata.
Ako je suditi po komentarima uspješnih Hrvata, koji su zbog posla dulje vrijeme boravili u inozemstvu, stereotip o Hrvatima kao zločincima, koji nas prati još od Drugog svjetskog rata, srušen je.
Propaganda po kojoj nas je svijet doživljavao kao koljače s nožem u zubima i bombom u ruci očito više ne djeluje pa je zato iznenađujuće i zbunjujuće odjeknula izjava američkog kantautora Boba Dylana, koji je u razgovoru za magazin Rolling Stone Hrvate izjednačio s nacistima i rasistima kazavši da crnci mogu u svojoj blizini osjetiti bijelce rasiste, baš kao što Židovi mogu nanjušiti nacističku krv, a Srbi hrvatsku.
Sam stvarao sliku...
– Nikada nisam ni doživio ni osjetio da netko ima takve predrasude spram Hrvata. No, nisam se ni kretao u krugovima u kojima bi takvo što bilo moguće. U svijetu sporta takve su stvari prevladane, pogotovo u tenisu. Pa, ja sam trenirao s Novakom Đokovićem, a Igor Štimac i Siniša Mihajlović danas najnormalnije sjede za stolom – kaže naš proslavljeni tenisač Ivan Ljubičić.
Glumac Stjepan Perić, koji se školovao u Londonu, smatra da ljudi u inozemstvu niti vide niti prave razlike između Hrvata i Srba:
– Mnogima sam bio prvi Hrvat kojeg su upoznali pa sam zapravo imao prilike stvarati sliku o Hrvatima. Uostalom, u filmskom svijetu Srbe se doživljava kao negativce, zar ne? – rekao je Perić, očito aludirajući na film Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda".
– Pitanje je što je Dylan taj dan uzeo. To o stereotipima su gluposti – kaže košarkaš Dino Rađa koji, baš kao ni itko koga poznaje, nije "osjetio" predrasude o Hrvatima.
O ratu s poštovanjem
Isto je iskustvo plesačice i koreografkinje Ivona Brnelić, koja je bila u plesnoj skupini Tine Turner:
– Znala sam da postoje tenzije između Hrvata i Srba, ali nitko me nikada nije dočekao s nekim stereotipom – kaže plesačica.
Slavko Sobin, zvijezda serije Ruža vjetrova, koji je svojedobno živio u Los Angelesu, kaže da je Amerikancima zapravo bio – egzotičan.
– Ispitivali su me kako sam proživio rat i o tome slušali s velikim poštovanjem. Nikakvih predrasuda ni prema meni niti prema bilo kome koga poznajem nije bilo – kaže Sobin.
– Čuo sam samo sve najbolje o Hrvatima – kaže Stjepan Hauser, glazbenik iz 2Cellos.
– Govoreći o Dylanovoj izjavi da crnac može osjetiti jesu li nečiji preci bili robovlasnici te da Židov može osjetiti naciste ili Srbi Hrvate, to je nešto što je primjerenije razgovoru u kafiću nego intelektualnoj raspravi. Mrlja na hrvatskom obrazu su ustaše kao što su ropstvo i rasizam mrlja na obrazu SAD-a. U Hrvatskoj ima bezbroj primjera borbe protiv fašizma i komunizma, što se u konačnici može nazvati i borbom za demokraciju – smatra John Kraljic, predsjednik Hrvatske akademije Amerike.