Sa stalnim zahuktavanjem sada već pravoga građanskog rata u Libiji, u svim svjetskim medijima kao i u domećem tisku, pojavila su se nagađanja o navodnim stranim plaćenicima u redovima postrojbi libijskoga dojučerašnjeg neprikosovenog vođe Gadafija. Ove trvrdnje su naravno pojačane i plasirane te obilno eksploatirane prvenstveno u propagandne svrhe od strane libijske oporbe. Time se, kao i u Rumunjskoj u vrijeme ustanka i obračuna sa Nikolajem Cauceskuom, i ovdje želi svijetu prikazati kako diktator puca u goloruki vlasiti narod, a sve kako bi zadržao vlast u zemlji.
Piše: dr. sci. Mario Bekić, vojni analitičar
Zapravo, želi se prikazati kako su baš strani plaćenici ono što svim diktatorima preostaje kako bi zaštitili vlast, onda kada mu leđa okrene vlastiti narod. U Libiji se sasvim jasno može reći kako je, nakon početnoga šoka, libijski vođa pukovnik Gadafi, sada okrenuo ratnu sreću u svoju korist.
Zaustavljeno je napredovanje pobunjenika, izvode se snažni protuudari kopnenim, te napadi zračnim snagama. Civilne žrtve su navodno brojne, a licitiranje brojem žrtava je također u službi propagande, osobito pobunjenika. Sjetimo se rata u Bosni, gdje se govorilo o pola milijuna ubijenih samo na muslimanskoj strani, da bi zadnja istraživanja tu brojku svela na 100 tisuća ljudi, i to u redovima sva tri naroda. Ogromna i stravična brojka, ali daleko od ratnih tvrdnji. Neki su ratovi nažalost imali znatno veći broj stradalih od očekivanog, recimao Ruanda, gdje se razmjeri pogibije tek sada sumiraju.
Strani plaćenici u redovima libijske vojske
U ovim okršajima, koji su u zoni borbi u 2. svjetskom ratu, izgleda kako su ipak neki strani borci-profesionalci našli svoje mjesto, prije svega u redovima Gadafijevih postrojbi. Privučeni su ogromnim financijskim iznosima, kojima libijski vođa ne oskudjeva. Dugogodišnje međunarodne sankcije priječile su Gadafijevu vojsku u modernizaciji oružanih snaga, osobito zrakoplovstva i protuzračne obrane. Tako se na TV snimkama vidi od vladinih snaga napuštena bitnica prastarih protuzračnih raketa sovjetske proizvodnje SAM-2, te u napadu zrakoplovstva na skladište pod nadzorom pobunjenika, uništene desetke protuzračnih topova kalibra 14,7 mm. Istim sredstvima uz strrojnice sovjetskog podrijetla DSK.
Tu i tamo promakne neka legendarna ruska šiljka četverocjevna 23 mm.
Mnoge zemlje su se posljednjih godina jednostavno natjecale u tome tko će Libiji ponuditi i uspjeti zaraditi prodajom suvremene vojne opreme. Sklopljeni su bili i neki ugovori od strane Francuske i Velike Britanije, konkretno u vezi zrakoplovne tehnike, zatim i mornanrice te oklopništva od strane Rusije.
I neke manje zemlje našle su svoj interes u Libiji. Tu je tradicionalni saveznik Srbija. Tijekom zadnjega rata u Bosni, Gadafi je izjavio kako su Srbi njegovi prijatelji, a Bošnjaci kao muslimani njegova braća, te se nije posredno uključio u rat, kao neke druge muslimanske zemlje. Veze uspostavljene u vrijeme nesvrstane Jugoslavije nisu se prekinule.
Popuštanjem međunarodnih sankcija prema Srbiji, došlo je do oporavka i prodaje veće količine oružja iz rezervi bivše JNA zemljama trećega svijeta. Libija je također jedna od većih kupaca srpskog oružja. Čega točno nije poznato, vjerojatno topničkog i pješačkog strijeljiva.
Nadalje, libijski časnici se školuju na Vojnoj akademiji u Beogradu, a brojni srpski časnici su kao instruktori boravili u Libiji desetljećima.
Interesantan je podatak kako je u Libiji boravio i ima zaštitarsku tvrtku bivši zapovjednik srpske specijalne policije, kasnije Žandarmerije, Goran Radosavljević-Guri. Guri je posljednje dvije godine proveo baš u Libiji. Umirovljen je u činu general potpukovnika 2004.g. Zapovjedao je akcijama srpske specijalne policije u ratu na Kosovu 1998. i 1999. Imao je i važnu ulogu u operaciju 'Sablja'.
Službeni Beograd se naravno brani kako nema ništa sa srpskim časnicima u libijskoj vojsci. Međutim teško je ne povjerovati da neki od bivših pripadnika srpske vojske, osobito posljednnjih godina kada su brojni srpski časnici u procesu preustroja i smanjenja VS, demobilizirani ili umirovljeni.
Pokazuje to i nedavni slučaj likvidacije tri pripadnika Vojske i MUP-a Srbije, koji su na svirep način likvidirani od strane narko mafije u Boliviji 2010., a koji su bili osiguranje tamnošnjem narko bosu. Ubili su ih pripadnici suprotstavljenog narko kartela, maskirani u policiju. Njihovom štićeniku se zatim gubi svaki trag.
Pripadnici vojske RS-a u službi Mobutua Sese Sekoa
Jedna stara epizoda iz rata u Zairu je prošla gotovo nezamjećeno u našim medijima. Tada je naime dugogodišnji diktator Zaira, Mobutu Sese Seko, u tzv. Ratu za dijamante angažirao brojne strane plaćenike, među kojima i veći broj bivših pripadnika tadašnje vojske Jugoslavije, odnosno 'Drinskog korpusa VRS'. Honorar je iznosi navodno 9000 USD po osobi. Angažiran je i zrakoplov vojske Jugoslavije AN-26 te tri stara Jastreba J-21. Uz brojno pješačko oružje, minobacače 82 mm i topničke projektile, poslano je i nešto starih transportera YU proizvodnje M-60, u ratu u Hrvatskoj već beznadno zastarjelih. Zarada je bila dobra, Srbi su se tamo borili s kolegama iz Ukrajine i Rusije te Francuske. Letili su i na Mil-24 helikopterima. Jedan od tadašnjih aktera kaže: 'Bila je to prva velika akcija tog tipa. Angažirani su ljudi različitih profila, ali sve provjereni borci. Jedni su osiguravali Mobutua i njegove ljude, a drugi su radili kao instruktori zairske vojske, koja je za naše poimanje borbene gotovosti bila tragikomična. Bilo je i onih koji su sudjelovali u borbenim akcijama, ali je to bila mala ekipa. Većina ljudi su bili Srbi iz Krajine i Republike Srpske, ali je bilo i bivših pripadnika jugoslavenskih specijalnih jedinica', kaže neimenovani izvor. Nisu utjecali na ishod. Mobutu Sese Seko je na kraju izgubio rat, bio protjeran i u izbjeglištvu uskoro umro. Iza cijele operacije prebacivanja ovih plaćenika i oružja, navodno je stajala francuska tajna služba.
Rat na Kosovu
Priča se ponovila kada su isti plaćenici uhićeni u Srbiji 1999.g. i pozatvarani nakon rata na Kosovu, pod optužbom da su kao članovi francuske tajne službe planirali izvesti likvidaciju samog Slobodana Miloševiće, i to kao članovi teorističke skupine Pauk. Osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne. Inače, osobe koje su navodno pripadale ovoj skupini prvi se puta spominju u spašavanju oborenih dvaju francuskih pilota u ratu u Bosni 1995.g.
Sada plaćenici iz zemalja istočne Europe i onih arapskih koje već imaju u svom arsenalu oružje sovjetsko-ruskog podrijetla, a to su zrakoplovi Mig-23, Mig-21, Su-22, helikopteri Mil-24 izgleda radi nepouzdanosti libijskih pilota (dva su prebjegla na Maltu sa zrakoplovima Mirage F-1) nekažnjeno izvode borbena djelovanja protiv pobunjenika.
Za sada nisu zamijećeni Galebovi G-2 na TV snimkama. Oni se u velikom broju koriste za školovanje libijskih zrakoplovaca i zbog male borbene nosivosti se jednostavno ne isplate koristiti.
Mnoge zemlje izvoznice oruža ali i strani ulagači koji nastoje izvući vlastitu korist iz eksploatacije Libijskog crnog zlata, očito ne sjede prekriženih ruku u ovom sukobu, koji sve više uzima maha. Pažljivo osluškuju i prate zbivanja na terenu, kako bi se u najpogodnijem trenutku uključili u sukob. I ne bi im bilo prvi puta, sve pod krinkom razvoja demokracije i spriječavanja humanitarne katastrofe. Kako to izgleda vidjeli smo u Iraku i Afganistanu, te manje razvikanim, ali jednako krvavim ratovima Latinske Amerike, Azije i Afrike.
dr. sci. Mario Bekić
Gospari.hr
Gospari.hr
Gospari.hr
Gospari.hr