OLUJA

Gardisti su bili nezaustavljiv borbeni stroj, a danas su djedovi, lovci, vatrogasci...

Prije polaska prema Kninu, “Pume” i “Pauci” dobili su po dvije 20-metarske zastave. Objesiti ju je trebao tko prvi dođe do kninske tvrđave, prenosi Večernji.

Gardisti su bili nezaustavljiv borbeni stroj, a danas su djedovi, lovci, vatrogasci...
Čast i ponos. Ali i ogorčenost i sjeta. Miješani osjećaji obuzmu hrvatske branitelje, barem većinu njih, kad se približava 4. kolovoza. Toga su dana u ranim jutarnjim satima prije 24 godine bili puni elana, euforije, osjećaja zajedništva i nestrpljivi da napokon krenu u završnu fazu borbe kojom će zadati konačni udarac neprijateljskim snagama. 

Prethodilo je toj operaciji niz drugih kojima su pripremali teren za uspješno okončanje rata. A kad je konačno počela Oluja, u 5 sati ujutro, i kad su topovi i zrakoplovstvo označili početak operacije, srpske su snage slomili vrlo brzo. Učinili su to, reći će pripadnici hrvatskih gardijskih brigada koji su sudjelovali u napadnom dijelu operacije, više srcem nego oružjem. No s vremenom, kad su se vratili kući i životnoj svakodnevici, suočili su se s promijenjenim odnosom prema braniteljima i Domovinskom ratu. Tada je visoki moral splasnuo. Branitelji su, ističu, gurani na margine društva i prepušteni sami sebi. Dio njih u miru se pogubio pa je ubrzo većina odlučila osnovati udruge veterana u sklopu kojih pružaju i psihološku pomoć svojim članovima, ali i pravnu pomoć. I dva desetljeća nakon rata neki još nisu ostvarili svoja prava. 

Istovremeno, prijatelje koji su pokleknuli poticali su na rad kako bi ponovno stvorili osjećaj vrijednosti. Danas ih žalosti sve veće iseljavanje mladih u inozemstvo. Jer slobodna domovina, reći će, ništa ne znači ako su vam djeca “vani”. Bez obzira na to, trude se brojnim volonterskim akcijama pridonijeti boljitku i razvoju svoje lokalne i šire zajednice te društva općenito. Ako su to mogli činiti početkom i sredinom devedesetih, složit će se, nema razloga da to ne čine i sada. Svake godine na obilježavanju Oluje posebno se sjete svojih poginulih suboraca. I kad se susretnu oni koji se nisu vidjeli nekoliko godina, nastave razgovarati kao da su razgovor prekinuli jučer. Prisjete se tada i “dana ponosa i slave”, kako zovu vrijeme koje su proveli u ratu. A posebice Oluje kao krune njihove borbe. U napadnom dijelu operacije, sudjelovalo je pet gardijskih brigada Hrvatske vojske, a u Zbornom području Osijek, gdje su Slavoniju i Baranju branili 3. gbr “Kune” i 5. gbr “Sokolovi”, te na Južnom bojištu provodio se obrambeni dio akcije. Oluja je provedena nakon intenzivnih priprema, obuke te niza akcija kojima su stvoreni preuvjeti kako bi se oslobodio okupirani hrvatski teritorij u cjelini te da bi najveća operacija HV-a uspjela. Ni vojnici ni njihovi nadređeni nisu u to sumnjali. 

– Prije nego što smo uopće krenuli u oslobađanje Knina, dobili smo po dvije dvadesetmetarske zastave izrađene u varaždinskoj tvrtki VIS. Jednu smo dobili mi “pume”, iz 7. brigade, a drugu su nosili naši suborci “pauci” iz 4. brigade. Objesiti ju je trebao tko prvi dođe do kninske tvrđave; mi smo išli s jedne, a “pauci” s druge strane grada – govore Robert Puja i Igor Tkalec, danas predsjednik i tajnik Udruge veterana 7. gardijske brigade Puma. Sudbina je htjela da upravo njihova brigada uđe prva u Knin, i to drugi dan od početka operacije. Tvrđave su se prvi domogli šestorica pripadnika “Puma”, a tada su zabilježene i povijesne fotografije uspinjanja jarbolom, pa i padanje te zajedničko poziranje uz zastavu. Iza kamere stajala je sedma sudionica – Božena Šimek-Šuplika, još jedna pripadnica “Puma”, prva žena koja je tijekom oslobađanja ušla u Knin, a danas umirovljena natporučnica HV-a. – Na ulasku u Knin, zaobišli smo tenkovsku kolonu i jurnuli naprijed. U centru smo naišli na omanju skupinu ljudi koji su nas uputili prema tvrđavi. Skupilo se nas nekoliko, nešto po direktivi zapovjednika i još nekoliko po čistoj sreći: bili su to Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. 

Svakom minutom rasla je temperatura, a do tvrđave, koja nam se učinila kao na dlanu, nikako doći. Uspuhali smo se po onim stepenicama unatoč dobroj kondiciji, osobito izbrušenoj posljednjih mjeseci prije Oluje. Uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu. I onda, stižemo na plato na tvrđavi i ugledamo jarbol na kojem se još uvijek vijorila srpska zastava. Skinuli smo je i popadali na zemlju od umora i navale adrenalina – za Večernji list svojedobno je svoje dojmove opisala Božena. Zastava je, dodaje Tkalec, izvješena 5. kolovoza u 10 sati, a u gradu su susreli i rijetke stanovnike. Puja je, pak, Oluju morao propustiti jer je tjedan dana prije ranjen u akciji oslobađanja Bosanskog Grahova. U idućih nekoliko dana, ističu, nikome nije pala ni vlas s glave, a da je to uistinu bilo tako, potvrđuje i Tihomir Buden, zapovjednik voda II. satnije I. bojne 7. gardijske brigade. On je prvi stupio na portu bolnice u tek oslobođenom gradu. Prilazeći porti, uočili su civile na ulazu u bolnicu. 

– Bio je to ravnatelj dr. Jovan Torbica sa svojim osobljem, a kad smo došli do njih, predstavio se i rekao da su unutra ranjenici i ostali bolesnici. Zapovjedio sam jednoj desetini da pregledaju i osiguraju bolnicu, a dr. Torbica nas je potom pozvao u svoj ured. Ponudio nas je nekim žestokim pićem, malo smo porazgovarali i osobno sam obišao bolesnike i ranjenike, koji su ležali u prostorijama u kojima nije bilo struje – kazao je Tihomir Buden, koji je 2014. umirovljen, a danas mu je glavna okupacija vatrogastvo: aktivni je član DVD-a Maruševec. Najveći dio srpskih civila, ističe još jedan pripadnik Puma Željko Dvekar, napustio je grad dan prije ulaska HV-a, kad je hrvatskim postrojbama zapovjeđeno da prekinu napredovanje kako bi se dopustilo nesmetano izvlačenje civila. – Tada smo već ovladali Crvenom zemljom, vojnim poligonom iznad grada, i Knin gledali kao na dlanu. Cijelo poslijepodne i noć 4. na 5. kolovoza gledali smo kako iz Knina odlaze kolone civilnih i vojnih vozila. Na njih nismo ispalili nijedan metak – govori Dvekar, tada zapovjednik 1. pješačke bojne Puma, a danas umirovljeni brigadni general. Sad je aktivan u braniteljskim udrugama na području Varaždinske županije, županijski je vijećnik, odnedavno djed, a već se dvadeset godina bavi i lovstvom. 

Više pročitajte ovdje.
  • Autor: vecernji.hr
  • Foto: Privatna arhiva
  • Objavljen: 05.08.2019 10:12
  • Posljednja izmjena: 05.08.2019 10:13
Šalji dalje:

Nema komentara

Komentiraj članak

Potrebna je prijava kako biste komentirali.