Većina mjerodavnih stručnjaka tvrdi kako su u nas, nezaposlenost i slaba razina obrazovanja, glavni uzroci materijalnog siromaštva. Prof L.Š. s pravnog fakulteta u Zagrebu naglašava još ovo: „Siromaštvo pogađa i one koji rade, ali slabo zarađuju.“ U konačnici: siromaštvo je povezano sa nedostatkom raspoloživog dohotka. Na temelju dokaza hrvatskog zavoda za statistiku, svaki peti stanovnik, živi u siromaštvu. I potom se zaključuje: prag siromaštva za samca 1.500 kuna. Za dvije osobe, 2.250 kuna. A za dvije odrasle osobe i dvoje djece 3.150 kuna.
Siromaštvo je najviše izraženo kod starijih iznad 60 godina, pa kod neobrazovanih, pa u seoskim područjima i tamo gdje je samo jedan član domaćinstva. U ovu skupinu ubrajaju se i socijalno isključene osobe (zbog višestrukih uzroka). Zato mnoge europske zemlje odvajaju velika sredstva za mnogobrojne oblike socijalne skrbi, tj. pomoći. Nažalost, u Hrvatskoj su takva sredstva još uvijek skromna, nedostatna.
I dok jedni uzrok nezaposlenosti (što vuče obitelji u siromaštvo), vide u nesposobnosti upravljačkih elita (izabranika), tj. njihovoj nebrizi, sebičnosti i nemoralu, drugi ističu tzv. strukturalne uzroke bijede: tranzicija, rat, loša gospodarska politika, etc. Npr. rat ili velikosrpska agresija uzrokovala je 35 milijardi izravne materijalne štete. A neizravne? A tek gubitak ljudskih života, koji ne mogu imati cijenu?
Što je to loša gospodarska politika? Ona je prije svega, posljedica neznanja upravljačkog ustrojstva. I baš neznanje upravljačkih (podobnih) struktura je najgore siromaštvo. „Ono više šteti nego zloća.“ Tu je i lopovluk u pretvorbi (tj.tranziciji). Lopova se uvijek pita: „Od kuda ti to bogatstvo?“ Prethodno spomenuta tranzicija (lat. transire: proći, prolaziti) je zapravo razdoblje prijelaza. Jednostavno, to je proces pretvorbe netržišnog u tržišno gospodarstvo… Ključnu ulogu dobiva privatno vlasništvo, slobodno poduzetništvo i parlamentarni politički sustav…“ Tranzicija je zamišljena kao prijelaz od goreg na bolje. Sve dok se ne dovede do kraja, mnogim se može činiti obratno. „Brzopoteznim bogatunima može uistinu biti i bolje, a osiromašenicima još gore.“ Tranzicija može postati „transvestija“ (izopačenost ili karikatura), napisao je jedan pok. profesur, i to onda, ako jedni budu imali previše, a drugi premalo, unatoč tranzicijskim preporukama. I baš u sadašnjoj fazi tranzicije (i globalizacije, tj. nazora o svijetu kao zadanoj cjelini), nastaje val otkaza, nastaje snažan stres unutar radništva, prvenstveno zbog neizvjesnosti, koji gura građane u ponor tjeskobe i depresije. Gura ih u bolest! Zato oni traže spas! Jedni ga nalaze u prijevremenom umirovljenju! Prema podacima HZMO, 2.004 godine, bilo je preko milijun umirovljenika (skoro, kao i danas). Od toga 600.000 starosnih. Prosjek njihove mirovine je 2.000 kuna! Zatim, 238.000 invalidskih. Prosjek je 1.600 kuna. I 227.000 obiteljskih mirovina. Prosjek, 1.550 kuna. Crkavice! Poznato je da osnovu svake radne sposobnost, čini zdravlje! Naturalo i stručnost (znanje i vještine). Te sam rad s kvalitetom radnog mjesta, okolišem, etc. I umjesto da se što duže radi, pa i iznad 65 godine posebno kod deficitarnih zanimanja (ako psihofizičke sposobnosti dopuštaju), ljudi „bježe“ ili se „tjeraju“ po sili zakona u mirovinu. A zaboravlja se kako se tek u starijih razvija u potpunosti mudrost, pa sposobnost udubljivanja u posao, pa logično razmišljanje, pa bogato izražavanje, veća predanost poslu, razumijevanje cjeline, manje izostanaka, veće radno iskustvo, bolje upravljanje svojim životom, etc. Nažalost, mnogi radnici zbog bolesti (pa i zbog otkaza- što je socijalni moment), zbog posljedica ozljede na radu ili izvan rada, zbog profesionalne bolesti, podnosi zahtjev HZM-u,- ovlaštenom vještaku, sa ciljem odlaska u invalidsku mirovinu. Prema zakonu o mirovinskom osiguranju od 01. 01. 1997. u Hrvatskoj postoji uredba opće nesposobnosti za rad i profesionalne (umanjene) radne sposobnost. Ranije je postojalo i ustrojstvo skraćenog radnog vremena. Ono je davno ukinuto. Također postoji i institut neposredne opasnosti od nastanka invalidnost. No rijetko se primjenjuje, jer je u većini slučajeva neizvediv. Invalidnost pak (misli se na trajno smanjenje radne sposobnosti), nastaje onda, kada je radna sposobnost smanjena za više od pola u odnosu na tjelesno i psihički zdravog osiguranika iste ili slične naobrazbe ili sposobnosti. Nju ne treba miješati s invaliditetom ili postotkom tjelesnog oštećenja. Čovjek može imati visok postotak invaliditeta (amputirac, slijep i sl,), a biti radno sposoban. Ovisi o poslu koji obnaša. Vještak ne vještači bolest, već zadnje poslove i radne zadatke koje je netko obnašao ili obnaša (Naturalo, u odnosu na trajne bolesne promijene), a što se temelji poglavito raščlambom raspoloživih, medicinskih nalaza i osobnim pregledom. Potom svoje mišljenje obrazlaže (ukoliko je nastupila invalidnost) i šalje povjerenstvu za reviziju ocjena invalidnosti u Zagreb. Tamo pada konačna ocjena radne sposobnosti. Ako je osiguranik nezadovoljan, može podnijeti tužbu Višem vještaku ili upravnom sudu. A može i obnoviti postupak s novom, „učinkovitijom“ medicinskom dokumentacijom. Kod opće nesposobnosti za rad (klasična inv. mirovina), nikakvim postupcima liječenja i rehabilitacije ne može se uspostaviti prvobitna radna sposobnost, pa ni sposobnost za neki drugi stalni posao. Sve mogućnosti liječenja su iscrpljene (npr. zatajenje vitalnih organa, duševne bolesti, demencije, oduzetosti, amputacije i sl.). Kod profesionalne radne nesposobnosti (nesretno odabran izraz), radna sposobnost je smanjena. Osiguranik ne može raditi svoj, ali može neki drugi posao, primjeren njegovim sposobnostima i naobrazbi. Ili se može uputiti na tzv. profesionalnu rehabilitaciju, radi prekvalifikacije (trošak na račun HZMO). Većina osiguranika ovo odbija. Zašto? Treba ih pitati. U praksi pak, to znači ovako: vozač autobusa s gubitkom vida jednog oka ne može niti smije upravljati autobusom. Drugi osiguranik, ne može raditi na visini, etc. Spomenuti vozač može biti kontrolor. Naturalo, ako je tvrtka suglasna. A ako nije ili nema takvog radnog mjesta, zdravstveno oštećeni vozač, može otići u invalidsku mirovinu, tzv. profesionalnu (umanjenu mirovinu), koja iznosi 2/3 od pune mirovine. Takav je Zakon. I većina to koristi. Zašto? Treba pitati rukovodstvo tvrtke i osiguranika. I gdje je izlaz iz poplave umirovljenika i siromaštva ( meni odmah padne na pamet izlaz, kada te proguta krokodil). Ipak, ruku na srce, izlaz je jedino u gospodarskom razvoju, u radu i zapošljavanju!
P.S. Prije 4-5 godina sporazumno sam raskinuo radni odnos s HZMO. Nisam u mirovni. Radim poslove medicine rada (radna sposobnost, profesionalna toksikologija, profesionalna orijentacija, procjena opasnosti na radnim mjestima, rad u odborima zaštite na radu, tečajevi iz prve pomoći, etc). Dunkve, radim još uvijek, i to u izvrsno opremljenoj (stručnim ljudima i opremom), privatnoj zdravstvenoj ustanovi.