Strašnije od starih i bolesnih ljudi prikopčanih na aparat za kisik kojima Elektra u stilu nacista prijeti isključenjem struje, samo je vidjeti gladno dijete kako vam prilazi tražeći kunu za koricu kruha.
Hrvatska doista sve više postaje, ne siromašna europska, već afrička država u koju bi američki prijatelji velikog socijaldemokrata Zorana Milanovića umjesto visoke tehnologije trebali slati međunarodnu pomoć u hrani i lijekovima. Ono što nećete doznati u nadležnim ministarstvima, javno je obznanio UNICEF, Hrvatska u svom Izvješću o siromaštvu i materijalnoj dobrobiti djece predškolske dobi u Hrvatskoj što je prezentirano na sjednici Vijeća za socijalnu pravdu predsjednika Ive Josipovića.
Ako je istina da je još u 2012. bilo 20 posto, odnosno, 60 tisuća djece koja žive ispod praga siromaštva, a od tog broja njih 40 posto ne može ni svaki drugi dan dobiti obrok s mesom ili ribom, onda znači da je danas barem tri, možda i četiri puta više gladne djece svih dobi, s obzirom na porast nezaposlenosti, povećane troškove režija i sve veću skupoću prehrambenih proizvoda.
Štoviše, javna je tajna da ne gladuju samo stanovnici Bosne i Hercegovine, već i Hrvatske. Uz povećan broj milijunaša, što je rezultat nastavka brutalnih privatizacija i otpuštanja radnika s gašenjem nacionalno važnih tvrtki, većina stanovnika Hrvatske gladuje, odnosno jede "ratne" obroke sastavljene od krumpira, žganaca i kupusa.
Uostalom, i porast pučkih kuhinja, beskućnika i siromaha svih dobnih skupina, jest pokazatelj kako ljudi žive u socijaldemokratskoj državi Ive Josipovića i Zorana Milanovića, koja je trebala barem u području socijalne politike napraviti neke pomake, ako već nije imala nikakvih drugih uspjeha u tri godine mandata. Usprkos tome, predsjednik Republike na izneseno izvješće UNICEF-a izjavljuje: "Tijekom krize koja u Hrvatskoj traje već šestu godinu svjedočili smo dramatičnom porastu siromaštva koje sve teže pogađa najranjivije skupine društva, a najviše one najbespomoćnije i najugroženije, a to su upravo djeca, koja nisu, odgovornost ove ili one stranke, stranke ili vlade, institucije ili ministarstva, već svih nas".
Što znači "svih nas" i o čemu to priča Josipović, ako zakone donosi Sabor, odnosno koalicija na vlasti, a on sam je kao predsjednik države u sklopu Ovlasti predsjednika na području unutarnje politike mogao svaki puta pokrenuti ocjenu ustavnosti pojedinih zakona pred Ustavnim sudom, i to u roku od osam dana nakon što su izglasani?
Zašto nije komentirao kakvu su štetu prouzročile premijerove smjene niza ministara u trećoj godini mandata? Ili podatak da nevladine udruge za ljudska prava dobivaju čak 2,8 milijardi kuna prema podatcima Ivana Zvonimira Čička? Mogao je Josipović komentirati i sramotnu činjenicu da zakon omogućuje okorjelim kriminalcima poput Marine Lovrić Merzel, Radimira Čačića i Slavka Linića iza kojih se vuku kilometarske afere, povratak u Sabor, a o Čačićevim financijskim operacijama u Izrealu je napisana knjiga.
Naravno, pomoćnik ministrice socijalne politike i mladih, Hrvoje Sadrić, na izneseno izvješće UNICEF-a staro tri godine, ocijenio je da je Hrvatska "napravila veliki iskorak u izradi strategija u borbi protiv siromaštva i pravima djece, zakonodavnom okviru, ali nužnim smatra njihovu provedbu koja zahtijeva zajedničko djelovanje cijelog društva", gdje se opet vraćamo Josipovićevoj retorici "općeg". Dovoljan je podatak da je Vlada tek na sjednici datiranoj 27. ožujka ove godine usvojila tekst Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti RH (2014.-2020.).
O već legendarnoj bešćutnosti Zorana Milanovića, koji je o vlastitu trošku poveo sina na svoje potpuno nelogično i promašeno putovanje u SAD, suvišno je više i pisati. Čovjek koji je vlast osvojio s velikim obećanjima, ostvario je katastrofalne rezultate.
Ako Milanović ne zna da desetine tisuća obitelji gladuje, da jedva preživljavaju i mnogi koji rade, da su stotine tisuća ljudi blokirane, da mnogi moraju dizati nove kredite jer je njegov bivši ministar obrazovanja, znanosti i športa Željko Jovanović potpuno bespotrebno raspisao natječaj za nove udžbenike, da se broj deložacija enormno povećava iz dana u dan, da obitelji iz manjih mjesta s bolesnom djecom sada moraju stotinama kilometara putovati do najbližih bolnica, što je sve mogla zakonski zaustaviti i ublažiti vladajuća struktura, onda je to poražavajuće i pokazuje da je Hrvatska doista izložena bankrotu i to u bliskoj budućnosti.
Uostalom, neki dan smo s nacionalne TV čuli i više neko znakovitu rečenicu kako "za sada neće biti dirane mirovine". Koliko će trajati to "za sada", veliko je pitanje. (Marina Tenžera).