Početak gradnje značio bi povratak više od tisuću ljudi na posao, ali za to nije briga one koji zarađuju novac osnivanjem udruga koje navodno promiču ekološku svijest, a stvarno se bore protiv centra za raspolaganje otpadom, najčišće i obnovljive vrste energije dobivene iz hidrocentrala, protiv su novih marina, šetnica, parkova i produžetka turističke sezone golfskim igralištima i privlačenjem bogatih stranaca da kupuju vile i dio godine provode u Dubrovniku u kojemu bi, zbog poreznih olakšica, sufinancirali kulturu, umjetnost, komunalno uređenje...
Nažalost, mnogi su novinari nasjeli na manipulaciju i zamjene teza takozvanih povjesničara, takozvanih arhitekata i takozvanih ekologa.
Takozvani povjesničari ponavljaju poput papiga, a takozvani novinari prenose njihove pogrešne stavove da je nasljeđe Dubrovačke Republike zabrana gradnje, a istina je da je Dubrovačka Republika od nastanka do nestanka stalno gradila zdanja koja su bila po svemu ispred svoga vremena i po mnogočemu najsuvremenija u tadašnjem svijetu. Nasljeđe Dubrovačke Republike je održivi razvoj, a ne njegovo sprječavanje i utapanje u beznadnost pod navodnim izlikama zaštite okoliša kad okoliš može štititi samo bogat grad i bogata država.
Takozvani dubrovački arhitekti koji se protive gradnji i tumače da je prizemna primorska kuća najviše što treba dopustiti na sjevernim padinama Srđa, vjerojatno zato što je to njihov stručni domet, ne mogu shvatiti, ali bi mogli vlastitim očima vidjeti, da Dubrovačka Republika nije gradila primorske prizemne kuće, koje su dobre za primorska sela, nego za to doba visoke zgrade, dvorce, ljetnikovce, tvrđave i crkve koje i danas privlače pozornost i ljepotom i veličinom. Da su u doba Dubrovačke Republike nadvladali manipulatori koji se protive gradnji, napretku, zapošljavanju i stvaralaštvu, Grada ne bi bilo. Ne bi bilo ni zidina, a još manje Minčete, Lovrijenca, crkava ili Kneževa dvora jer prema njihovu mišljenju "strše i ne uklapaju se u okoliš". No, najbolji dubrovački arhitekti koji projektiraju umjesto da se protive bilo kakvoj suvremenoj gradnji, i tako nisu u tome društvu koje je prisvojilo opće ime pa veliki dio javnosti pogrešno misli da su svi dubrovački arhitekti protivnici arhitekture.
Takozvani dubrovački ekolozi, da su djelovali stoljećima ranije, ne bi dopustili kultiviranje prirode pa ne bi bilo ni renesansnih vrtova, ni arboretuma u Trstenom, zato što su u njima kultivirane biljke, a ne drača i makija koje prema njihovu mišljenju kao prirodne i domaće jedino treba prihvatiti. Sve je dobro dok ne počnu očekivati i da se od njih prave buketi za vjenčanja. Prirodu treba voljeti i štititi je, ali ne treba glorificirati da sve mora ostati netaknuto i danas kao prije desetak tisuća godina.
Ljudi su nekad išli goli i to je prirodno, ali danas ne bi bilo posve kulturno, bar ne u svakodnevnim situacijama. Ljudi su prirodno jeli rukama, ali ni to ove takozvane kulturne udruge ne bi trebale nametati kao poželjno ponašanje. Ljudi su nekad išli pješice ili na tovarima, ali danas čak i ovi profesionalni prosvjednici protiv fontana, uređenja trgova i prometnica, iz takozvanih ekoloških udruga, dolaze u Dubrovnik zrakoplovima i automobilima, premda bi se s tovarima lakše uklopili u okoliš. Takozvani novinari tisućama puta ponavljaju laži poput one da je električna struja iz hidrocentrala skupa i da hidroelektrane nisu isplative, premda je istina posve drukčija i jeftinije obnovljive energije nema. Takozvani novinari tisućama puta ponavljaju da je "naša" zemlja na Srđu premda ona ima zakonite vlasnike i to pretežito stanovnike Bosanke. Stanovnicima Bosanke nameću krivnju što žele bogato živjeti u, izvan zidina jedinom, posve urbaniziranom, skladnom i hortikulturno uređenom dijelu grada i traže od njih da ostanu selo bez komunalne infrastrukture i žive od ispaše koza, premda takozvani aktivisti sami ne žele musti koze jer im je i to teško.
Takozvani novinari se izrugivaju s građevinskim radnicima, obrtnicima, konobarima, kuharima, spremačicama, prodavačima, keramičarima, serviserima, proizvođačima pločica, cijevi, cementa, taksistima i mnogim drugima, kao da je sramotno obavljati ta zanimanja i kao da je njihova manipulacija javnosti časnija i čistija od poštenih poslova u turističkim naseljima.
Takozvanim novinarima posebno je drago ponavljati besmislicu da se ne smije prodavati voda nego da je treba čuvati za buduće generacije tako što je se pušta da oteče u more. Oni su i sami toliko povjerovali u tu glupost da više ne vide ništa nelogično u njoj pa zaista misle da se voda čuva kad propada, a ne kad se na njoj zarađuje. Na prodaji vode moglo bi se zarađivati dovoljno da građani Dubrovnika imaju besplatnu vodu u svojim domovima, kao što u pojedinim državama izvoznicama nafte njihovi stanovnici imaju gotovo besplatno gorivo. Najgore je što takozvani novinari namjerno potiskuju u drugi plan nezaposlenost više od 370 tisuća ljudi i što najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj - njihovo zapošljavanje, predstavljaju nevažnim u usporedbi s dračom, zmijama ili šišmišima. I draču, i zmije, i šišmiše, i tovare, i takozvane aktiviste treba čuvati i hraniti i financirati, ali ih ne mogu čuvati gladni i beznadni ljudi. Ljudi, beznadni i gladni.
/Đorđe Obradović/