GORAN BOGDAN ZA PORTALOKO: Otvorite srca i dođite na predstavu 'Otac hrabrost', ali nemojte u visokim petama

S Bogdanom smo razgovarali u pauzama  proba u Festivalskoj palači prvenstveno o predstavi koja se nestrpljivo iščekuje, ali i o Dubrovniku, prijateljstvu s mladim Dubrovčanima iz grupe Silente, West Herzegovina Festu, te o daljnjim planovima koje ima.

Ponovno ste na Ljetnim igrama, ovaj put u projektu Borisa Bakala 'Otac hrabrost'. Detalji predstave se pomno čuvaju. O čemu predstava zapravo govori, o Gradu?
 
Predstava je dosta šarolika.  Ne može se baš reći da govori o Gradu. Govori o svima nama, izvođačima. Prije bih rekao da Grad tu igra ulogu , isto kao i mi Grad je jedan od glumaca. Jako je teško predstavu negdje lokalizirati i smjestiti jer ona je jako promjenjiva. Ovisi o samom Gradu i to je za nas glumce malo čudna i nezgodna pozicija jer nemamo kao i inače neke sigurne pozicije, neke temelje na koje se možemo osloniti  zato što ona stalno teče. Kako Grad diše tako se i mi prilagođavamo njemu.

U biti nije riječ o klasičnoj predstavi na koje je festivalska publika navikla?

Apsolutno. Ona nema neku linearnu dramaturgiju. Mi smo se trudili, sad vidjet ćemo hoćemo li uspjeti. Predstava je velik  zalogaj i kao u svakoj predstavi moguće je svašta. Moguće je da napravi neku čaroliju, ali i suprotno.  I meni kao izvođaču je jako zanimljivo biti u ovoj predstavi zato što moram stalno biti otvoren, moram biti, ne bih rekao napet, već prisutan i to puno više nego u klasičnim izvedbama.
Mi vodimo publiku po cijelom Gradu na jedno svojevrsno putovanje u kojem nastojimo prikazati Grad iz neke druge vizure. Nastojimo stvoriti bajku o ovom Gradu koji je sam po sebi bajkovit, ali nekako  u svakodnevnom življenju se dogodi da mi sami to  ne vidimo.
Znam to jer mi se i samom događa kad putujemo s kazalištem po nekim velikim svjetskim destinacijama.  Novi gradovi  me oduševe, njihova ljepota me zarazi i čini se kako je sve moguće. Na kraju zaljubiš se,  jer u svakom gradu je upisano toliko mnogo priča, a u Dubrovniku pogotovo.


Festivalski dramski ansambl s redateljem Borisom Bakalom

Kako vi gledate na Dubrovnik, neki smatraju da (posta)je previše komercijaliziran.

Mislim da je to neki normalan put svakog takvog grada. Dubrovnik  je svjetska destinacija i takvo nešto je nužnost .I sad nastaje neki paradoks jer to u isto vrijeme Dubrovčanima smeta, a od toga žive. I to je ta jedna cijena koja se mora platiti. Samo se postavlja pitanje je li ta cijena previsoka i tome se treba pristupit na poseban način i samo to istraživat.
Dubrovnik živi samo tri mjeseca tijekom ljeta, on je preko zime prazan. Kad pogledaš ta tri mjeseca se Dubrovnik otvori  svim ljudima ovog svijeta, svim turistima da i oni osjete tu ljepotu. Oni ga vide tim novim očima, oni mu daju tu neku bajkovitost koju su građani možda zaboravili. Komercijaliziraju ga sami građani iz nužnosti  jer nemojmo zaboraviti da građani žive od turizma.
Čujem razne priče ljudima smetaju turisti, kruzeri , gužva je.. A  koja je druga opcija? To se ja pitam. Mislim normalno je da nekad zasmeta gužva, no mora se shvatiti i da turisti žele dio toga. Što bi bilo da zatvorimo vrata Grada, što bi onda imali?

Vratimo se ponovno na projekt. Može li se povući neka paralela između predstave Boba Jelčića i Nataše Rajković 'Allons enfants' i Bakalove 'Otac hrabrost'. U oba slučaja nije riječ o klasičnim predstavama, obje su interaktivne i okosnica im je Grad.

Boba i Natašu užasno cijenim. Malo je reći cijenim. Volim njihov rad i  kad vidim njihove predstave to mi  daje neki optimizam u cijelom ovo teatarskom svijetu , u Hrvatskoj, a i šire. Bez uljepšavanja, a realno govoreći, mislim kako su njih dvoje genijalni redatelji. Ima poveznice. Oni su dosta političniji i oni se dotiču neke konkretne teme - Srđa i razglabaju o njemu, rekonstruiraju taj problem  isto na osnovu Grada, života Dubrovčana i s pozicije samih građana i njihove krivnje spram te odluke.
To je isto individualno jer predstava ne osuđuje nego samo propituje. Ona nije ni pro ni contra, samo ukazuje na taj problem. S druge strane, mi ovdje nastojimo isto ukazati, ništa pretenciozno, samo malo , ali na gradsku ustaljenost i pokušat ćemo dati neki novi pogled na život u ovom Gradu, prisjetit ljude da se sjete.

Zanimljivo je istaknuti kako se predstava izvodi na pet lokacija i publika će obići svih pet lokacija.

Svi će obići sve lokacije i svi će dobiti malo drugačiju predstavu kao i iskustvo jednog od vodiča koji vodi publiku. Vodič je kao neka poveznica tih priča, no svi će vidjeti vrlo sličnu scenu . Na kraju krajeva te razlike jesu razlike, ali ono što nastojimo postići trebalo bi biti univerzalno. Trebalo bi publiku upozorit da ne dolaze u visokim petama jer će biti dosta nezgodno prijeći sav taj put pa da se ne bi ispatili ovim putem pozivam dame da obuku nešto prikladno.

Jesu li probe otvorene za žitelje Grada, mogu li sudjelovati?

Pa tek sad počinje taj otvoreni dio, ali mi smo još u procesu izrade, još ima dosta posla. Sad se to sve uobličuje i dobiva neki završni izgled.

Završili ste ekonomiju, kako ste došli do glume i Akademije? Kad se rodila ljubav?

To me stalno pitaju. Nema tu nekog pametnog odgovora. Ljubav nije objašnjiva , ne može se racionalizirati. Jednostavno se dogodilo tako. Čak u jednom trenutku u predstavi sa Srećkom Horvatom preispitujemo baš tu moju odluku. Bavimo se time, preispitujemo osobne odluke koje su nas dovele do toga da se danas stvorila neka koprena na očima te neke svakodnevice, ustajalosti i baš u predstavi nastojim odgovorit na to pitanje.

Jedan ste od osnivača i suorganizator filmskog festivala West Herzegovina Fest u Širokom Brijegu koji je unatoč ovim kriznim vremenima opstao i održao se, evo već 11. godinu zaredom.

Zadovoljan sam, ali ove godine malo je nedostajalo da ne odustanemo zbog financijskih razloga kao i uvijek . Festival se održava u BiH i tamo je situacija malo negativnija nego ovdje i ove godine smo išli u jedan veliki rizik, nismo uopće znali hoće li to biti održivo, ali evo sama publika je spasila taj festival došavši u velikom broju i uspjeli smo.

Ove godine na festivalu je nastupila i  dubrovačka grupa 'Silente' s kojima ste surađivali na snimanju spota 'Terca na tišinu' pod palicom Dejana Aćimovića 'Terca na tišinu'.

Ekipa iz benda Silente su mi dragi prijatelji i jako sam ponosan što su došli na festival. Njihov nastup u Širokom je meni razgalio srce, a bome i publici. Kad sam vidio kako je publika pozitivno reagirala takvi činovi se isplate. Spot je snimljen na prijateljskoj bazi, htjeli smo nešto dobro napraviti, čisto ono rekreativno.

Kakvi su planovi nakon Ljetnih igara. Neki odmor ili dalje nastavljate radno?

Nema baš puno odmora. Radno. Idem na Brijune radit predstavu do tada već počinje sezona u ZKM-u u Zagrebu, neka snimanja su u planu tako da ove godine neće biti baš puno odmora - možda dogodine. (smijeh).

I neka poruka za dubrovačku publiku uoči premijere?

Dođite, nemojte imati velika očekivanja. Budite  blagi prema nama, mi istražujemo ovo nije klasična predstava, jako je krhka. Otvorite svoja srca i dođite nam u što veće broju. Volimo se svi skupa.