U posljednje je vrijeme, recimo, popularno braniti kamen i draču. Što je pustopoljina veća, to su prosvjedi žešći. Nekad smo takve krajeve nazivali vukojebinama, danas ih ne bismo dali ni za što, osim, naravno, ako se ne pojavi koji kupac, pa zamaše zelenim novčanicama. Naime, fascinacija prirodom i naslijeđem što smo ga dobili od otaca traje do trenutka dok nam za didovinu ne čučne lova na konto, da bi se pretvorila u malogra-đanske trice i kučine: penthouse, jahte i mercedese.
BosankaNa goletima Srđa, tamo gdje i gušterica muku muči, bogati je Izraelac namjerio graditi golfske terene i veliko apartmansko naselje. Očekivao je gosn Aron pljesak, mislio da će ga dočekati s transparentima: “Na dobro nam došo, spasitelju naš!”, a kako je počelo, bit će sretan ako i uloženo izvuče. Osim starosjedilaca Bosanke, koji u golfskim terenima i apartmanima vide šansu da im se sredi infrastruktura koju im nije bila kadra dovršiti ni Titova Jugoslavija ni Tuđmanova Hrvatska, ostali škrguću zubima. Gospari se uzjoguniše protiv golfa jer je, vele, krinka za apartmanizaciju, a i ako jest tako, ne znam zašto ljeti plaču da je Grad prekapacitiran, da domaći ne mogu disati od furešta, kad im obitelj Frenkel nudi rješenje. Ako je izgradnja gofskih igrališta i smještajnih kapaciteta na Srđu ravna gradnji grada ponad Grada, eto ti rezervne solucije.
Svima kojima ljeti bude tijesno na Stradunu, mogu žičarom u brda, na golf, wellness, jahanje, što li već. Plašim se da u ovom slučaju nije u pitanju obrana nacionalnog blaga, jer da su Dubrovčani Srđ tako doživljavali, pošumili bi ga, kao, recimo, Splićani Marjan; dojma sam da se protivnici golfa plaše konkurencije. Ako na Srđu niknu silni apartmani, cijena smještaja, ugostiteljskih usluga i svega ostaloga u Gradu će pasti, jer će “oni gore” nuditi isto. Mogu me sutra u Dubrovniku napasti kukom i motikom, ali, prateći ovu situaciju sa strane, vidim da ih je okovao strah od novoga, a svjesni su da će “parobrodi kad tad zamijeniti jedrenjake, ma koliko vožnja tim jedrenjacima bila neponovljiva”.
Narod se pitaJedino dobro što se iz ovoga svega izrodilo jest - referendum. Lijepo je da se konačno i narod nešto pita, a da sam u mogućnosti glasati, ja bih zaokružio - DA. Zašto? Pa, u ime onih gotovo pet tisuća Dubrovčana koji ne rade, koji ne razbijaju glavu ni ekologijom, ni urbanizmom, ni Šuicom ni Vlahušićem već računima za struju, vodu, komunalije, koje dolaze, dolaze i dolaze, a nemaju ih čime platiti. Možemo se mi ovdje etiketirati kako hoćemo - slugama krupnoga kapitala, zelenima, HDZ-ovcima ili HNS-ovcima, ali brojke sa Zavoda za zapošljavanje neumoljive su.
Svaki dan pred šaltere te najpopularnije hrvatske institucije stane osam stotina novih lica, osam stotina tužnih priča, osam stotina naših očeva, majki, braće, sestara, susjeda, Splićana ili Dubrovčana, svejedno. U ime tih ljudi mi ne smijemo deset godina zajebavati vlasnike jedne IKEA-e ili golferima vikati da odu na Ivanjicu, jer i oni zaslužuju šansu za posao, a, sjetit ćete se, Ustavom je pravo na rad zajamčeno, makar mi ne držimo ovdje ni do zemaljskih ni do Božjih zakona, pa smo se doveli u situaciju da u Dnevniku svaku večer brojimo siromahe. Ajde, neka investitori lažu da će zaposliti na izgradnji terena i naselja tisuću i pol ljudi, ajde, neka ih zaposle 500, pa poslije još samo 100, to je 600 sretnih obitelji više. Nije istina, kažete? Dobro, onda glasajte protiv, vaša stvar.
SAŠA LJUBIČIĆ/ Slobodna Dalmacija