Nedavno su u Saboru usvojena dva zakona kojima se duboko zadire u postojeći sustav prostornog planiranja i gradnje i primjenom kojih će se hrvatskom prostoru počiniti nemjerljiva dugoročna šteta.
Ovo posebno zabrinjava jer je prostor jedan od najvrijednijih, ako ne i najvrijedniji hrvatski resurs. Radi se o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i gradnji te Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Iznimno je neobično da Vlada na odlasku, Vlada kojoj je ostalo na raspolaganju još par mjeseci mandata predlaže ovakve, u najmanju ruku nedovoljno promišljene zakone, koji mogu izazvati nemjerljive štete u prostoru.
Nažalost, u Hrvatskoj smo u posljednjih dvadeset, pa i trideset i više godina, napravili toliko mnogo kardinalnih grešaka da jednostavno više nemamo nimalo manipulativnog prostora za nove greške. Neosporna je činjenica da je današnja situacija u prostoru neodrživa, barem što se tiče bespravne gradnje jer u Hrvatskoj imamo više od 150 000 tisuća bespravnih građevina, i zasigurno je da sve te građevine neće biti moguće ukloniti.
Ovakva situacija stvara ogromnu pravnu nejednakost između onih koji su poštivali zakone i onih koji nisu poštivali zakone, ali i onih koji su gradili protivno zakonu i čije su kuće srušene i onih kojima kuće nisu srušene iako su također gradili protivno zakonu. Ovo je vrlo ozbiljan problem, a uzroci njegovog nastanka su mnogobrojni. Odgovornost za današnju žalosnu situaciju u prostoru dijele svi. Ta je situacija odraz odsustva kulture građenja u Hrvatskoj i poštivanja prostora kao najvrednijeg resursa i to nije grijeh samo jedne političke opcije ili političkih elita u cjelini, već je to grijeh cijelog društva od politike do stručnjaka, ali i običnih građanki i građana koji smatraju da se smije graditi, a da se ne poštuju zakoni. S obzirom na to da se radi o iznimno ozbiljnom problemu koji ima veliki broj lica i naličja, ovom problemu i njegovom rješavanju nužno je pristupiti iznimno ozbiljno i odgovorno. Nažalost, zakoni koji su nedavno usvojeni nisu takvi dokumenti.
No, čak i da su zakoni odlični, a nisu, logično je postaviti pitanje zašto ih je Vlada ponudila svega par mjeseci prije kraja mandata, ako to nije smatrala nužnim učiniti u protekle 4 godine? Opravdano je stoga zaključiti da se ovdje radi o dva motiva. Kao prvo - o političkoj koristiti HDZ-a koji, pod 1) u bazenu od preko 150 tisuća bespravnih graditelja planira upecati mnogo glasova; a pod 2) prije gubitka vlasti želi zbrinuti svoje političke klijente tzv. investitore, u stvari zemljišne špekulante. Drugi razlog koji je nešto manje važan je punjenje proračuna u slučaju da HDZ i nakon parlamentarnih izbora ostane na vlasti, jer se zna da se upravo iz naknade, odnosno kazne koju će bespravni graditelji morati platiti 50 % planira sliti u proračun države.
Iako je Vlada do drugog čitanja popravila neke sporne dijelove Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, odnosno razradila je kriterije legalizacije, ujednačila podjelu naknade za legalizaciju pola pola između države i lokalne samouprave i sl., ostavljena je iznimno sporna odredba kojom se omogućava legalizacija onih objekata koji se ne nalaze u okvirima građevinskog područja. Odluka o tome da li će se moći legalizirati objekte koji nisu u građevinskim zonama prenesena je na jedinice lokalne samouprave, a to je vrlo opasan presedan koji bi mogao biti orkanski vjetar u leđa korupciji.
Druga iznimno dvojbena činjenica vezana uz ovaj zakon jest hoćemo li provedbom, odnosno implementacijom ovog zakona osigurati nužnu pravnu ujednačenost između ljudi koji su poštivali zakone, odnosno gradili sukladno postojećem zakonu, onih ljudi koji nisu poštivali zakon i kojima je zbog nepoštivanja zakona uklonjen objekt, a takvih je priličan broj, te naposljetku onih osoba, bespravnih graditelja, koji nisu poštivali zakon i kojima će se ovim Zakonom omogućiti legalizacija bespravno sagrađenih objekata.
Pravna ravnoteža pokušava se postići naknadom ili financijskim kažnjavanjem bespravnih graditelja, a visina naknade prepuštena je uredbi Vlade.
Međutim, pitanje je hoće li ta naknada biti dovoljna kako bi ovaj Zakon, osim sankcijski, djelovao i preventivno, a preventivno djelovanje je, u smislu budućeg raspolaganja i gospodarenja prostorom, izuzetno važno kako nam se za desetak godina ponovno ne bi dogodilo nekoliko tisuća, ili stotina tisuća, bespravno sagrađenih objekata.
Samo ukoliko kazne budu visoke i drastične, te osnažene prijetnjom od ovrhe nad nekretninom u slučaju da se ne pokrene postupak legalizacije, imat ćemo rezultate od ovog Zakona jer je često učinkovita represija najbolja prevencija. No, što će se dogoditi ukoliko Uredba Vlade ne bude tako koncipirana? Što će se dogoditi ukoliko veliki broj bespravnih graditelja neće iskoristiti ovu mogućnost i krenuti u legalizaciju svojih objekata, a broj takvih osoba mogao bi biti izuzetno velik? Bojim se ništa, a upravo to bi moglo izazvati fijasko i neprovedivost ovog zakona.
U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i gradnji postoji cijeli niz spornih odredbi, ali jedne od najspornijih svakako su one kojima se dozvoljava etažiranje apartmana i vila u turističkim zonama, one kojima se omogućava lagana prenamjena objekata, te one kojima je smanjena udaljenost na kojoj se može graditi od obale sa 100, na svega 70 m od obale mora, a na otocima i na samo 50 metara od obale.
Ove odredbe govore u prilog tome da Vlada ne brine o javnom interesu i održivom upravljanju prostorom, već isključivo o zadovoljavanju interesa pohlepnih developera, jer ovdje se ne radi o interesima pravih investitora i poduzetnika, već o gramzljivim špekulantima čiji je jedini interes bogaćenje na štetu javnog interesa i to preko noći.
Država velikodušno pogoduje developerima i time što obvezuje sebe i jedinice lokalne samouprave na prodaju čak do 50% zemljišta koje je investitorima potrebno za gradnju.
To je vrlo drastična liberalizacija u odnosu na dosadašnje rješenje prema kojem se bez natječaja gradsko zemljište moralo prodati investitoru ukoliko ne čini više od 20 posto ukupne parcele koje treba investitoru. No, u suprotnom slučaju, odnosno kada je zemljište potrebno gradu ili općini za realizaciju nekog projekta komunalne infrastrukture, a u vlasništvu je investitora ostalo je na 20, odnosno nije se povećalo na 50 posto zemljišta. Zbog čega se Vlada odlučila na ovakva, iz pozicije javnog interesa vrlo diskutabilna rješenja? Vlada se pravda željom pojednostavljenja i ubrzanja postupka izrade i donošenja prostorno-planskih dokumenta, pokretanjem brojnih investicija te time i gospodarskim oporavkom Hrvatske.
No, postavlja se pitanje, hoće li ovaj Zakon i stvarno dovesti do toga? Naime, ukoliko gledamo situaciju u prostornom uređenju Republike Hrvatske u posljednje vrijeme, a posebice u jadranskom području, možemo primijetiti da je prisutan developerski špekulantski oblik investiranja koji se sve više svodi na povećanje cijene zemljišta prenamjenom uz pomoć prostornih planova, dok do stvarne realizacije takvih projekata, pa čak i ukoliko su oni i sumnjivog predznaka u smislu njihovog odnosa prema okolišu, u stvari i ne dolazi. Navodno u obalnoj Hrvatskoj u ovom trenutku postoji oko 800 projekata koji se planiraju realizirati.
Voljela bih znati koliko se projekata koji su dobili zeleno svjetlo kroz ishođenje potrebnih prostorno-planskih uvjeta doista i realizira, a koliko je projekata u mirovanju, odnosno koliko 'investitora' koji su izmjenama prostornih planova znatno uvećali cijenu zemljišta ta zemljišta sada drži u mirovanju. Nažalost, država nije razvila zaštitne mehanizme kako bi se zaštitila od takvog oblika špekulantskog odnosa prema izuzetno vrijednom zemljištu, površinama i terenima u obalnom području, jer u Hrvatskoj nemamo instrument položajne rente koji bi destimulirao takav tip tobožnjeg investiranja, u stvari grabežljivog špekuliranja zemljištem u obalnom području.
I druge odredbe Zakona potiču lošu i nepromišljenu prostorno-plansku politiku, odnosno lokacijski i točkasti urbanizam koji je hrvatskom prostoru već nanio ogromnu štetu u proteklih dvadesetak godina. Donošenje ovih zakona samo par mjeseci prije izbora pokazuje da je Hrvatski sabor pod HDZ-ovom kontrolom postao tijelo koje štiti stranačke te partikularne interese HDZ-ovih stranačkih klijenata, a u takvoj klimi gubi se bilo kakva briga o javnom interesu.
MIRELA HOLY