Ovaj sporazum između dva protuljudska totalitarizma stvarni je početak jednog krvavog vrtloga, dotad neslućenog u povijesti čovječanstva, koji je Europi i svijetu prenio strahovladu modernih totalitarizama – nacizma, fašizma i komunizma, svaki od kojih je, sirenskim zovom utopije, obećavao raj na zemlji, a donio rat, apsolutističku diktaturu, genocid, logore, laži i poniženja. Stoga je Europski parlament 2008. godine odlučio da se 23. kolovoza posveti sjećanju na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Zato se i mi već nekoliko godina okupljamo na taj spomen-dan kako bismo odali počast žrtvama i potvrdili našu odanost pluralnom i demokratskom poretku, ljudskim pravima i slobodama te hrvatskoj domovini i nezavisnosti.
Ova je borba iz jazavičjih jazbina na svjetlo dana istjerala svaku nečistoću, među kojom posebno zaudara apologetska retorika u službi komunizma. Termin ‘komunistički zločini’ nikad više neće biti upitan, pa je i Ministarstvo branitelja, unatoč Vladinim nastojanjima da zametne trag nakon odustajanja od saborskog pokroviteljstva nad bleiburškim spomen-danom, pored namjerno nejasnog termina ‘žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’, počelo rabiti izraz ‘žrtve komunističkog režima’, i obilježavati komunistička stratišta.
Protekla je godina bila poprište velikih sukoba na našoj javnoj sceni. Borba protiv Vladina posve neuspjelog, ali zato ništa manje drskog, pokušaja zaštite optuženih udbaških glavešina od europskog uhidbenog naloga, što je obveza u Uniji kojoj smo prije godinu dana pristupili, predstavlja veliku pobjedu nad totalitarnim ostacima u današnjoj Hrvatskoj. Ova je borba iz jazavičjih jazbina na svjetlo dana istjerala svaku nečistoću, među kojom posebno zaudara apologetska retorika u službi komunizma. Termin „komunistički zločini" nikad više neće biti upitan, pa je i Ministarstvo branitelja, unatoč Vladinim nastojanjima da zametne trag nakon odustajanja od saborskog pokroviteljstva nad bleiburškim spomen-danom, pored namjerno nejasnog termina „žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja", počelo rabiti izraz „žrtve komunističkog režima" i obilježavati komunistička stratišta.
Ipak, borba za povijesnu istinu ne samo o totalitarizmima nego o njihovim učincima ostaje politička zadaća naše generacije, koja mora dovršiti izgradnju demokratskog poretka. To je danas mnogo teže nego prije četvrt stoljeća, kad je pod udarcima narodnog ustanka pao Berlinski zid. Pitanja koja tada nismo ni primjećivali, danas su od presudne važnosti. Primjerice, što je ova naša Hrvatska? Je li ona u kontinuitetu s narodnom državom što su naraštaji stvarali još od ranog srednjeg vijeka, u neprekidnom kontinuitetu sa saborskim životom koji je privremeno ugasnuo tek 1918., ili je riječ o dijelu (administrativnoj jedinici) komunističke Jugoslavije koja baštini sve ustanove ove totalitarne države? Kad bi referentna povijest naše Hrvatske doista bila zbijena u četiri i pol desetljeća komunističke vlasti onda bismo se (tužna srca) mogli i složiti s jednim odvjetničkim opsjenarom koji bez znakova nervoze mirno tvrdi kako je „SOA pravna sljednica Službe državne sigurnosti (SDS) ...
Republika Hrvatska se razdružila od ostatka krnje Jugoslavije. Ona se razdružila kao republika/država, definirana ustavom iz 1974. u svojim državnim granicama, sa svim državnim i inim institucijama" (Jutarnji list, 16. kolovoza). Po tomu, veli on, Hrvatska mora plaćati obranu službenicima SDS-a, jer to je ustanovljeno republičkim zakonom iz 1979.
Pa to je kolosalno! Udbaške ubojice se brane zakonom iz 1979., donesenim nešto malo nakon ubojstva Brune Bušića. Je li naša Hrvatska sljednica i Brunina ubojstva? Je li se „razdružila" skupa sa svojim dijelom institucija državnog terora – tamo negdje od Bleiburga pa do atentata na Antu Đapića u Njemačkoj 1989. godine? Komunistički apologeti na to odgovaraju pozitivno. Za Josipa Manolića riječ je o suzbijanju kriminala, jer je, citiram interview s Josipom Körblerom, po Manoliću „Đureković bio kriminalac." Zapravo, „kriminalci" smo svi mi, koji se ne želimo vratiti na „Titov put," barem ne mi, kojima za razliku od Manolića nije „simpatičniji Orbanov nacionalizam" od američkog liberalizma (Jutarnji list, 3. kolovoza). I ne može nam biti, jer kad fanatici sijeku glave, sprovode prisilna obraćenja, uništavaju crkve i džamije te žene odvode u ropstvo, onda se traži pomoć one svjetske sile koja zastupa slobodu i demokraciju, a ne pokvarene male autokracije iz srednjeeuropske zone diktatura, čiji su korijeni i danas u raspadnutom humusu komunizma.
Nešto što 1989. i 1990. također nismo primjećivali je povijesni pravorijek komunističkom totalitarizmu. Golemi korak ka ujedinjenju Europe posljedica je upravo pada Berlinskog zida i integralnog komunističkog sustava u satelitskim zemljama Istočne Europe, Jugoslaviji, Albaniji, pa i Sovjetskom Savezu. Tako je pored pobjede nad nacizmom i fašizmom 1945. pobjedom nad komunizmom kompletirana pobjeda nad svim europskim totalitarizmima, što je otvorilo vrata integraciji jedanaest bivših komunističkih država, prošle godine i Hrvatske, u zajednicu europskih država – Europsku Uniju, ali također u zapadni savez obrane i demokracije – NATO. Tko je to dovodio u pitanje kroz ovih proteklih dvadeset i pet godina? No, danas je i to moguće. Neokomunistički glasnogovornici danas otvoreno nastupaju protiv raspada komunističkog sustava. U Pupovčevim Novostima Tomislav Jakić tvrdi da je proces otopljavanja odnosa Istok – Zapad „zdravoj pameti usprkos, prekinut rušenjem Berlinskog zida i slomom onoga što smo bili naučili zvati socijalističkim sustavom u globalnim okvirima. Zapad, na čelu s Washingtonom, shvatio je to kao svoju neporecivu pobjedu u hladnom ratu ... i kao priliku da svoje društveno-političko i gospodarsko ustrojstvo, kao i svoj sustav vrijednosti, nametne cijelome svijetu, dojučerašnjim tzv. socijalističkim državama (koje su postale ʻtranzicijskeʼ) u prvome redu" (Novosti, 8. kolovoza). Zanimljivo, istu primjedbu o američkoj potrebi „da svoj model demokracije šire svjetom" možemo naći u jučerašnjoj kolumni Nina Raspudića, najmarkantnijeg predstavnika adolescentske protuzapadne desnice u Hrvatskoj.
Taj upitni sustav vrijednosti, taj navodno „njihov" („američki") demokratski model, koji nasljednici lijevih i desnih totalitarizama prikazuju nama tuđim, je demokracija i nitko nam ga nije nametnuo niti nam je stran, još od vremena Ante Starčevića, Frana Supila i Stjepana Radića. On nam je bio otet i uzurpiran kroz cijelo fašističko i komunističko razdoblje, kod nas bez izostatka, kad je riječ o komunizmu, još od uhićenja potpredsjednika HSS-a Augusta Košutića krajem rujna 1944. na partizanskom teritoriju (dakle, mjesec dana prije pokolja na Daksi) do prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. Njega su demokratsko izabrani hrvatski saborski zastupnici prihvatili 1990. godine i unijeli u ustavne dokumente, koji su, suprotno željama totalitarnog podzemlja, još uvijek na snazi. A rat koji je uslijedio nije bio posljedica prihvaćanja zapadnog „društveno-političkog i gospodarskog ustrojstva", nego upravo nemirenja velikosrpskih i jugoslavenskih totalitarnih snaga s činjenicom da se Jugoslavija u demokratskim uvjetima morala raspasti.
To je još jedna neočekivana novina u razdoblju kroz koji prolazimo: 1990. i 1991. nismo primjećivali da u Hrvatskoj jača jugoslavenska opcija, koja ne može opstati u demokratskom ozračju. Što se u međuvremenu dogodilo (što se danas događa), koji su to autoritarni zlodusi, u trenutku kad Srbija konačno odustaje od jugoslavenstva, što u Hrvatskoj promiču jugoslavenska rješenja? Kako je moguće da savjetnik Predsjednika republike napiše i 2011. godine u Britaniji objavi članak u kojemu tvrdi, „da je po svoj prilici 1990. za vrijeme izbora ne više od 25 posto svih hrvatskih građana bilo za potpunu hrvatsku nezavisnost". Kako je moguće da taj čovjek – Dejan Jović, koji i danas tvrdi da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za južnoslavenske narode, ima povlašteno mjesto u naobrazbi hrvatskih diplomata u posebnom studiju, koji su na svoju sramotu nedavno pokrenuli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Sveučilište u Zagrebu?
Kako je moguće da se danas, u aranžmanu zaklade njemačke ekstremne ljevice – stranke Die Linke (Rosa Luxemburg Stiftung), objavljuju nečitljivi pseudomarxistički pamfleti, poput onog iz pera Darka Suvina, u kojem možete naći rečenice poput: „Dok je junakinja, recimo izvorno prosvjetiteljska Jugoslavija, bila snažna i bistra, glave su padale i čudovišta uzmicala u svoje jazbine, daleko od svjetlosti" (Darko Suvin, Samo jednom se ljubi: Radiografija SFR Jugoslavije, Beograd, 2014., str. 344.). (Da, glave su doista padale, primjerice na Daksi, u ime jakobinskog prosvjetiteljstva!) Kako je moguće, opet u Pupovčevim Novostima, da se još od 2012. neidentificirani Kolektiv autora promiče tzv. Jugoslavenske studije, pod geslom „Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi". Ključna 11.-ta teza ovog „kolektiva", navodno artikulirana još 2002. godine glasi: „Danas, posle ratova za jugoslovensko nasleđe, post-jugoslovensku situaciju karakteriše isti ʻetničkiʼ haos kao pre Drugog svetskog rata. Razlika je suptilna: novi monarh – je demokrata." U bilješci se objašnjava da parlamentarna demokracija sebe predstavlja „normalnom" i da ona također tvrdi kako su revolucionarni projekti „nerealni".
Prema udbaškim satrapima, 'Hrvatska mora plaćati obranu službenicima SDS-a, jer to je ustanovljeno republičkim zakonom iz 1979.' Pa to je kolosalno! Udbaške ubojice se brane zakonom iz 1979., donesenim nešto malo nakon ubojstva Brune Bušića. Je li naša Hrvatska sljednica i Brunina ubojstva? Je li se ‘razdružila’ skupa sa svojim dijelom institucija državnog terora – tamo negdje od Bleiburga pa do atentata na Antu Đapića u Njemačkoj 1989. godine? Komunistički apologeti na to odgovaraju pozitivno. Za Josipa Manolića riječ je o suzbijanju kriminala, jer je, citiram interview s Josipom Körblerom, po Manoliću ‘Đureković bio kriminalac.’
U tomu je program novih lijevih i desnih totalitarizama! Po njima je demokracija neprijatelj. Po njima je demokracija neprirodna. Po njima je demokracija strani, zapadni sustav vrijednosti, američki politički model, koji se mora srušiti kako bi se obnovile protuljudske „savršene države" lijevog i desnog totalitarizma. Ti isti manipulatori, koji nam kuju nove okove, tvrde da treba oponašati Putina, Ergoğana i Orbána, da su ljudska prava zastarjela, da je rješenje u velikim liderima i čeličnim strukturama, u boljim i savršenijim zatvorima. Nesavršenost demokracije, kao i nesavršenost čovjeka, ne daju ih impresirati. Niti će imati strpljenja za pokušaje običnih ljudi da sami sebe organiziraju u stranke i pokrete koje ustavnim putem, sporo ali sigurno, mijenjaju sve nedostatke našeg društva. Ne, nema odgode za rušenje! Totalitarci će opet sklopiti svoj pakt o nenapadanju i poraditi na rušenju svake opozicije, svakog glasa nade. A bit će i onih koji će reći da je sve to prirodno. Zašto bi netko osporavao da je (prekjučer) Sudetska oblast njemačka, (jučer) Knin srpski ili (danas) Krim ruski. I tako će i biti, ukoliko im se ne suprotstavimo.
Pred nama su još veći javni sukobi. O njihovom ishodu ovisit će demokracija, ljudska prava, mir i gospodarska sigurnost u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Ne smijemo biti malodušni, radi nas samih i naše budućnosti, ali i radi svih žrtava totalitarizma, svih palih za slobodu u našem ratu za nezavisnost.
Prof. dr. Ivo Banac