Ajša Dudić iz sela Ljubović prošla je torture u logoru Livade, Partizan, ali i zlostavljanja u Karamanovoj kući. Nakon 41 godine života u Foči u jednom danu ostala je bez svega.
– Danas sam popila tabletu pa mi je lakše, a prethodnih godina nisam pa sam i u nesvijest padala. Ovdje sam veliki patnik bila. Sedam dana sam bila u Partizanu, a onda su me vodili u Karamanovu kuću. Tukli me, udarali, čovjek mi je umro u KPD. Sad sam sama, bolesna. Željela bih ove zločince što su ostali da se pohvataju i da se mi riješimo ovog tereta – kaže Dudić.
Predsjednica Udruženja "Žena – žrtva rata" Bakira Hasečić očekuje da se bar u narednim godinama intenzivira procesuiranje ratnih zločinaca, jer zbog sporosti u njihovom uhićenju, kaže, propao je i proces povratka.
– U Foči je silovano na stotine žena i djevojčica, starosti od 12 do 70 godina.
Mali broj je osuđenih, posebno za silovanje. Nadamo se da će se napokon primijeniti strategija o procesuiranju ratnih zločinaca i da će prioritet biti uhićenje zločinaca. Žrtvama više uopće nije bitna visina kazne već pečat koji će cijelom svijetu ostaviti poruku da svi koji planiraju ovakve zločine prvo dobro razmisle da li da tako nešto urade – kaže Hasečić.
Ona dodaje kako udruge moraju posjećivati stratišta i obilježavati godišnjice, jer vlasti nisu usvojile ni zakon koji bi omogućio izgradnju spomen obilježja na mjestima koja su kroz pravovaljane presude označena kao mjesta izvršenja zločina.
Vlast je gluha i na zahtjeve udruženja, ali i međunarodne zajednice da se usvoji zakon o pravima logoraša i žrtava torture, kaže predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković.
– Skoro svakodnevno obilježavamo godišnjice stradanja. Nedavno su to bili Keraterm, Omarska, Trnopolje, danas Foča, sutra Korićanske stijene, pa Manjača. Nema tjedna kada udruženja ne obilježavaju te dane. Žrtve torture su jedina kategorija koja nema svoj zakon. Tražimo i molimo već 18 godina ali raspoloženje vlasti još nije na toj razini da taj zakon donese. Postoje logori, presude za zločine, a imate logoraše, ubijene, silovane i preživjele koji se nijednim slovom ne spominju da su postojali – ističe Mešković.