Ponukan tekstom Ante Tomića u Jutarnjem listu od 11.travnja ove godine u kojem se Tomić na sebi svojstven način besramno izruguje s otočanima i njihovim stoljetnim zanimanjima, na što bi trebale reagirati ne samo institucije hrvatske države nego i tzv. civilne udruge, javio nam se otvorenim pismom Boris Traljić iz Splita. Budući njegovo reagiranje “Jutarnji list” ne želi objaviti, to činimo mi.
Otvoreno pismo hvatača cime* Anti Tomiću
- Iskreno me rastužilo do koje mjere može ići neprofesionalnost i beskrupuloznost navedenog autora, te način na koji potpuno izvan konteksta diskriminira jedno zanimanje i cijelu otočku zajednicu. Nije to umjetnost, satira ili groteska kako hoćete, nego pisanje frustrirane osobe s velikim problemima kojem se, u nedostatku kvalitetnih autora, objavljuju tekstovi bez minimalnih ljudskih i stručnih kriterija.
Dakle Tomić u svom tekstu piše: Viđali ste to možda ako ste putovali na otok. Netom prije nego brod pristane, na nekoliko metara od mula, jedan mornar s prove dobaci tanko uže s utegom od tvrdo upletene balote na kraju. Dolje ga obično dočekuje jedan krupni, raščupani i trapavi, lagano zaostali mladić kakvih je na našim većinom iseljenim otocima neuobičajeno mnogo ostalo. Dolazak broda glavni je događaj u jednostavnom, pravocrtnom životu ovoga blesana. On je ispunjen i sretan, široko se osmjehuje smeđim krnjacima dok hvata tanko uže, privlači cimu zakačenu za nj, omču prebacuje preko metalne bitve, lijevanog stupića na mulu, i teški se brod, prvo provom, a zatim i krmom, sigurno vezuje u portu. Nije to, vidite, naročito složen i zahtjevan posao, ne traže se specijalne kvalifikacije da biste vezali brod. I retardirani se za to mogu obučiti.
Gdje su sada B.a.b.e. i ostali ‘čuvari’ ljudskih prava?
Nikako, ali baš nikako, ne uspijevam shvatiti Antu Tomića (može li se piscem zvati autor diskriminatornih grotesknih književnih uradaka?) kako uspijeva naći čitateljsku publiku. On se sprda na račun svog vlaškog podrijetla ne ostavljajući pritom minimum dostojanstva i ne pokazujući minimum ponosa naspram tom vlastitom podrijetlu i rodnom kraju čiji su žitelji uistinu tvrdi, ali i ponosni i inteligentni pa lokalnom uzrečicom “malo nas je al’ smo govna” višestruko nadmašuju talent i duhovitost navedenog ‘pisca’ i njegovih nazovi urbanih čitatelja koji bi da imaju imalo urbanosti već nakon par pročitanih stranica Tomićevog književnog uratka shvatili da ne čitaju satiru nego diskriminacijski pamflet te pomogli planetu i poslali knjigu na recikliranje. Dakle nikako, ali baš nikako, ne uspijevam navedenog troglodita vidjeti drukčije nego kao neprilagođenog dječaka, nesretnog što vuče korijene iz kamene pripizdine, koji se uvijek neopravdano postavljao iznad okoline, uvijek se neopravdano smatrao boljom i emotivnijom osobom pa je danas samozadovoljan zbog uspjeha svoje “umjetnosti” kao dokazom zamišljenog übermenschstva, iako je riječ o umjetnosti, otprilike, na razini slikara, bolje reći mazala, koji slika klijente “s Papom Ivanom Pavlom II” ili “s Tuđmanom” ili s kim već hoćete za “hiljadarku ojra”.
Naglašavam da sam samo pučkoškolski “obučen” za pisanje, ali u stvari “retardiran” i stoga nikako ne mogu biti književni supertalent. Nadalje, s nadčovjekom ispred našeg vremena ne mogu se usporediti ni s formalnom naobrazbom, ni intelektualno, ni fizički. Štoviše, moj fond riječi je toliko oskudan da skoro svaku drugu riječ koju ovdje napišem tražim i pokušavam shvatiti na internetu (stoga se ispričavam za sintaksne i semantičke pogreške), moj nikad izmjereni IQ je sigurno nisko dvoznamenkasti, a fizički sam toliko inferioran našem dvometarskom bardu da mi veliku nelagodu izaziva i sama pomisao na tu činjenicu, odnosno potencijalne posljedice po moje zdravlje ako se ikad slučajno sretnemo na ulici. Kanta govana je dječja igra za ono što me sigurno čeka kroz psihičke i, ne daj Bože, fizičke boli.
Moliere iz Prološca
O kolikoj se (nesporno) fizičkoj i ‘književnoj‘ veličini radi svjedoči činjenica da joj se obraćam pišući vlastitim “retardiranim” intelektom i od uzbuđenja drhtavim prstima. Ovo pismo, možda najbolje oslikava članak koji je u veljači objavio u Jutarnjem listu kao odgovor na spaljivanje Krnje s njegovim likom u rodnom Prološcu. Po svemu sudeći, žiteljima njegovog rodnog kraja nisu zasmetale zajebancije na njihov račun, nego bezuspješno traganje u Tomićevim tekstovima za makar jednom rečenicom koja bi prispodobila – “Takvi smo, na to smo ponosni i kome smeta može se … !”.
Kako je nisu uspjeli naći, odlučili su ga užgati na pokladni utorak i, posljedično, doživjeli napade da su morbidni protivnici slobode govora, primitivci koji pale novinare i za divno čudo nisu završili na nekom obavijesnom razgovoru. A više je, u stvari, vica u tom njihovom činu nego u svim književnim pokušajima ‘pisca’ Tomić.
Iako me dakle navedeni ‘pisac‘, za razliku od svojih pokladnih inkvizitora, ne poznaje i nikad nije vidio, opisuje me kao “krupnog, raščupanog i trapavog, lagano zaostalog mladića” (hvala mu na ovome mladić jer sam koju godinu stariji od njega) “kakvih je na našim većinom iseljenim otocima neuobičajeno mnogo ostalo”. I, moram vam priznati, trnci me evo prolaze dok ovo pišem. Kako samo, ljudi moji, taj trogloditski mozak ima jake intuitivne sposobnosti, vjerojatno su u pitanju neke zaostale primitivne funkcije ili štatijaznam što, jer me, iako ponavljam nikad nije vidio, u dlaku točno opisao u svom tekstu pod, opet kratkim, naslovom ANTE TOMIĆ KOD OČAJNIH SLATINJANA ‘Propast će nam tisuće eura samo zato što neki glupan ne zna zavezati brod!’.
Pogodili ste, moje zanimanje je hvatač cime (*cima – konop za privez broda). Ili danas to želim biti, nebitno. Iako je cijeli uvod Tomićevog teksta, usput budi rečeno, kraći od uvodne rečenice ovog pisma, pisac je u njemu bespotrebno i van teme članka (napadnuti hvatači cime ne vežu brodove na stalnim vezovima) onako intelektualno sa samo njemu znane i dostižne visine popljuvao jedan častan posao i “neuobičajeno mnogo zaostalih” stanovnika naših otoka. Možete samo zamisliti kakva me jeza tek hvatala dok sam čitao članak i prepoznavao sebe u ovim riječima. “Dolazak broda glavni je događaj u jednostavnom, pravocrtnom životu ovoga blesana. On je ispunjen i sretan, široko se osmjehuje smeđim krnjacima dok hvata tanko uže …”.
Vjerojatno vam je sad jasnije koliko su bolni ovi moji ugrizi s odlomljenim “smeđim krnjacima” tijekom pisanja ovog pisma. Raskrvario sam usnu i zato vas molim … ali, doista, iskreno vas molim, ne tražite nikad više od mene da Antu Tomića zovem (ugriz) piscem.
Boris Traljić, “retardirani” (po Tomićevom uvjerenju), a hvatač cime (po vlastitom uvjerenju).