U prvi mah, mnogi će pomisliti, opet pretresamo odveć prožvakanu temu, no Markovićevo svjedočanstvo podcrtava uzrečicu – što mir ne zbliži, to rat nepovratno spoji!
'MISLILI SMO DA JE SVE SAMO IGRA'„Na samom početku rata dobili smo nalog da sa sanitetskim vozilom se iz Stare bolnice uputimo prema Osojniku gdje su se nalazile hrvatske vojne jedinice. Oni su izgubili vezu s dubrovačkim stožerom i nas, medicinskog tehničara Đura Draga i mene, su zadužili da im odnesemo našu na služenje te im pomognemo kako god možemo. Dok smo izlazili iz bolnice, započelo je granatiranje repetitora na Srđu. Nije nam bilo svejedno, ali mislili smo kako je to još uvijek samo igra. Uputili smo se, došli smo pred sočansku crkvu. I danas se naježim kad pomislim o tome. Nigdje nije bilo ni žive duše. Upitali smo Centar kuda ćemo ići – prema Hercegovini ili Dubrovačkom primorju“, živopisno pripovijeda umirovljeni vozač Branko Marković. Glas dispečera zvučao je zabrinuto te je u jednom trenutku povikao - požurite, požurite natrag! Međusobno su se pogledali, nastavlja pričati. Tek tek tada shvatili su kako je vrag odnio šalu, „na povratku prema Mokošici, pored nas su proletjele dvije letjelice, dva 'galeba'. Letjeli su tako nisko da smo mogli vidjeti pilota. Pomislio sam - sad smo gotovi. No, okrenule su se u pravcu unutrašnjosti.“
'VATRA JE PROŽDIRALA SVE PRED SOBOM'Na povratku zatekao ih je sablastan prizor – čitava Rijeka dubrovačka bila je u plamenu. Benzinska stanica u Komolcu sravnjena sa zemljom, nigdje ni žive duše.
„Ranjenika je bilo dosta“, kazuje, „pao je dogovor da one s težim povredama kad se smiri pucnjava, predvečer povezemo u bolnicu. Ostali su krenuli brodom za Dubrovnik.“ Zapanjeni, promatrali su ljude kako plivaju s jedne na drugu stranu rijeke kako bi došli do svojih domova, svojih obitelji. „Vozilo nam je bilo puno“, nastavlja Marković, „pokraj sebe sam imao lakše ranjenog vojnika, gospar Đuro otraga je strepio nad pacijentom čija čitava utroba je bila vani, ostalo su bila uganuća i manje povrede. Prošli smo pokraj benzinske, zatim marine, sve je bilo porušeno. Sjećam se kao danas zapaljenog bijelog Fiata pored ceste. Stigli smo do pošte Lapad, nekoliko metara od nas pala je granata. Detonacija je zanijela vozilo, jedva sam ga uspio savladati da se ne prevrne. Okrenuo sam se svom Dragu“, govori, on mu je, hrabreći ga, uzvratio - „Markoviću, ovo je tek početak, nemoj mi se slupati!“
'NITKO NIJE PITAO KOJA SI STRANKA ILI ZA KOJI KLUB NAVIJAŠ'„Hrane je bilo u nestašici. Preko dana bi užali dobit jedan obrok. Nekad i ne bi. Morate shvatiti, svak je bio gladan. U gradu su se znale prodavati kokoši i ako ste bili te sreće da ste je uspjeli zgrabiti, donijeli bi je u bolnicu za večeru“, tumači s gotovo djetinjim zanosom ovaj prosjedi veteran Hitne pomoći. „Pekli bi je u mikrovalnoj peći. Ona bi se lijepo okretala, postajala zlatno crvena, a mi okupljeni oko nje - čovjek bi promislio nikad bolju televiziju u boji nisam gledao. Tu jadnu kokoš od kilo i četrdeset bi pojeli nas šest sedam, ali zajedništvo je bilo opipljivo. Bio vozač, medicinski tehničar ili liječnik, nitko nije pitao koja si stranka ili za koji klub navijaš“, s gorkim okusom nadodaje, „danas, danas je došlo neko čudno vrijeme. Ja, kako bi se reklo zadnje godine života brojim, ali se divim ovom našem Gradu i žaloste me ove svađe - imamo solada, ali nemamo sloge. A mi u ratu, strepili smo jedno za drugog, svaki izlazak je bio život ili smrt.
'I JA SAM PLAKAO S NJIMA'„Kad su poginuli Omišljani na Osojniku, dovezli su ih s kamionom u dva u jutro. Trebalo ih je uputiti prema mrtvačnici. Bila je noć, manje osoblja, pa je taj zadatak zapao mene. Na vratima je bio katanac, malo sam ga zatresao ali nije išlo. Htjeli su ga razvaliti puškom. Pokušao sam ih pribrati jer ipak tu je iznad nas bio odjel psihijatrije, ranjenici... zamolio sam ih neka pričekaju, potražit ću čovjeka koji je inače bio zadužen za zbrinjavanje mrtvih“, ne uzevši daha prepričava, „vjerojatno je spavao u nekom kutu bolnice. Uspio sam ga pronaći. Smjestili smo ih u tu prostoriju. Teško je ostati ravnodušan u takvim trenutcima. Ti mladi životi i njihovi stariji suborci kako plaču nad njima“. Sličan slučaj ponovio se i na Medarevu – „Mrtvačnica je bila provizorna, iza današnje recepcije. Ondje mi je rekao dr. Đuričić da stavim tijelo poginulog branitelja kojeg su doveli to jutro oko šest sa Srđa. Pokrio sam ga bijelom plahtom. Za sat vremena stigli su njegovi suborci. U rukama su nosili oružje. Situacija je bila nelagodna. Željeli su ga vidjeti. Nije im bilo lako, izgubili su prijatelja. Zamolio sam ih da zbog ostalih pacijenata ostanu pri sebi, da ne naprave kakav incident. Odveo sam ih do njega. Utiho su se pomolili, pale su suze - i ja sam plakao s njima.“
'PO DANU SE PUCALO, A NAVEČER BI IZVLAČILI RANJENIKE'„Noć, uvijek ta prokleta noć, dok su drugi spavali, odnosno oni koji su mogli - nas nitko nije pitao jesmo li umorni, uputili smo se u povijesnu jezgru. Dolazili smo od strane Pila, tu smo bili na otvorenom, bojali smo se. Tu smo laka meta. Inače smo izbjegavali ovu rutu. Ulazimo, jako je tijesno, teško je ući. U jednom momentu vidimo parkiran džip kod unutarnjih gradskih vrata. Nisam se mogao podbiti dovoljno desno kako bi ga zaobišao, falilo mi je dobrih 15-20 cm za napraviti veći zavoj“, kršeći ruke i glavom odmahujući prisjeća se, „počeo sam psovati, izašli smo ga gurati na ruke, u pomoć nam je došlo par ljudi. Uspjeli smo ga pomaknuti. Sutradan slušao sam Radio Dubrovnik i čujem glas don Tome Lučića kako govori – Bog neka pomogne našu Hitnu pomoć i njih koji po noći rade, a molim one koji parkiraju unutar Grada da im probleme više ne stvaraju! Vjerovali ili ne, to mi je bila najveća nagrada koju sam dobio u svojoj karijeri vozača Hitne pomoći.“
NASTAVLJA SE...
(Ratnu priču doktorice Dragane Adžović Andrić možete pročitati
OVDJE.)