Domovinski rat, prema riječima naših sugovornika, djelatnika onoga što danas poznajemo pod imenom Hitne pomoći, zatekla je u zgradi Crvenog križa u kompleksu Stare bolnice. Na odjelu Hitnog prijema pri Medicinskom centru kojim je tada ravnateljevao dr. Damjan Đuričić djelovalo je tridesetak što liječnika, medicinskih sestara, tehničara, vozača sanitetskog vozila i automehaničara. Prvog dana listopada uslijedit će preseljenje na Medarevo.
Ondje će raditi u oskudnim uvjetima, improviziranim prostorijama, bez izolacije, odijeljenih inceratom, sa šest ležajeva i tek četiri vozila na raspolaganju za čitavo dubrovačko područje. U pet godina ovim hodnicima proći će 25 tisuća ljudi, mahom vojnika i civila čiji podatci su metikulozno zabilježeni u protokolima Hitnog prijema. Okolnostima u inat vladao je red i odgovornost. Trenutci malodušnosti na prste jedne ruke mogli su se pobrojati. Oklijevali nisu nikad, mada su većinom na teren izlazi pod okriljem mraka, na intervencije se hitalo pod svaku cijenu.
RAT JE ZATEKAO NA KRAJU NOĆNE SMJENE„Bili smo nepripremljeni, u bijelom vozilu, s bijelom zastavicom, izlazili smo na prve linije bojišnice“, priča liječnica opće prakse Dragana Adžović Andrić. „U jednom danu izmjenjivali su se trenutci tuge; sreće jer ste nekom uspjeli spasiti život; brige za svog kolegu koji je u tom času na terenu; bijes jer vas granatiraju i gledate te slike djece koja pred vama umiru, a vi im ne možete pomoći. Svi ti osjećaji smjenjivali su se u jednom danu i njima smo bili svi izloženi, bilo muškarci ili žene“.
SMRTI UOČI„Zvuk topovnjače bio je znak da treba ići na posao. Nije bilo važno koliko je sati, uputila bi se pješice kroz šumu do koje bi me često dopratili moji dragi susjedi. O smrti nisam ni pomišljala. Ja sam već na početku rata odlučila da ću preživjeti. Možete se na to nasmijati, ali nikad se nisam bojala da ću poginuti ili biti ranjena. Preplašila sam se jednom - kada smo došli u Zlatni potok, a četnici su bili iznad na brdu. Čitavo naselje je bilo napušteno, osim dvije tri kuće i oni su se krenuli spuštati. Bila je noć i nismo bili sigurni hoćemo li se izvući - ne živi, već nismo htjeli dospjeti u njihove ruke, biti zarobljeni. Smrti se nismo bojali, barem ja!“.
SVAKO LICE UPISANO JE U PAMĆENJUUsprkos nepisanom pravilu da žene nisu izlazile na teren, dr. Adžović Andrić, spremno se odazivala na svaki poziv.
Dan napada na Muzej Rupe moj tehničar, vozač i ja otišli smo oko četiri po ranjenike. Krenuli smo sanitetskim vozilom. Kod Kina Slavice udarila je granata. Grane bora padale su po nama. Ali nije bio druge, morali smo dalje. Stali smo kod Hotela Imperijal jer je cijeli grad bio u dimu. Ondje je bila dobra radio veza, željeli smo provjeriti kakva je situacija, hoćemo li ulaziti ili ne. Ipak smo ušli. Stravično je bilo prolaziti takvim gradom. Došli smo do Široke ulice gdje su nas uputili na ranjene civile. Dugo smo vremena proveli rješavajući lakše ozlijeđene na licu mjesta. Jednoj gospođi čitava utroba je ispala, znali smo da joj nema spasa, no uspjeli smo je stabilizirati. Ono što me iznenadilo je - neprestano je ponavljala nemojte me nositi, poginut ćete! Kasnije tijekom operacije podleći će ozljedama,ali bili smo uporni. Četiri ili pet nosila smo snijeli na Stradun. Došao nam je pomoći i vojni karavan, jedan čovjek praktički je virio van“.
ZAJEDNIŠTVOIako je odjel Hitne pomoći učestalo bio pod paljbom, kako i mjesta kuda su vozila prolazila, niti jedan član kolektiva nije nastradao. „Bog i OIC spasio je Hitnu pomoć, šiframa su nam govorili kuda se kretati. One nisu bile unaprijed dogovorene, ali smo se razumjeli. Uvijek je jedno uho slušalo što se događa na terenu. Strahovali smo jedni za druge i neopisivo se veselili sigurnom povratku. Kad je primjerice kolega na Osojniku upao u tenkovsku zasjedu u suradnji s informativnim centrom savjetovali smo mu kako da se izvuče“, zaneseno priča. Bodrili su se, poštovali i voljeli, spremni položiti vlastiti život. „Jednom prilikom ranjeni vojnik krenuo je pucati na moga tehničara i ja sam stala između njih. Ponašala sam se instinktivno. Taj čovjek je vjerojatno bio u šoku, nije znao gdje je i što se zbiva. Nisam se bojala“.
GRAD NIJE SPASILO ORUŽJE - VEĆ LJUDI!Pomisao kako smo izgubili bitku savladala je Adžović Andrić tek na čas: „Mislim da je ona bila opravdana. Nakon 6. prosinca kad se šaka njih vratila na Srđ, a mi smo znali da je tvrđava prazna. Samo tad, kasnije sam shvatila snagu ljudi koji su ostali. Njih ne možeš poubijati. Međusobno smo se hrabrili, osmijehom, pogledom na ulici, nije bilo bitno jesmo li se ikad prije vidjeli. Grad nije spasilo oružje - već ljudi! Mislim da se ne bi dobro proveli da su ušli. Toga su itekako bili svjesni“, smiješeći se kutkom usana zaključuje.
NASTAVLJA SE...