Hoće li Milanović do izbora pozdravljati birače sa ‘Za dom spremni?’

“Raduje nas što je nakon desetljeća i pol pokušaja detuđmanizacije, predsjednik SDP-a Zoran Milanović, makar i u predizborne svrhe, počeo prihvaćati naša stajališta te je spoznao povijesnu ulogu i veličinu dr. Franje Tuđmana”, rekao je član Predsjedništva HDZ-a i predsjednik zagrebačke organizacije te stranke Andrija Mikulić. Sve je počelo kao ironičan pokušaj spuštanja kajle Milanoviću, kad je HDZ predložio da se Zračna luka Zagreb imenuje po Franji Tuđmanu. On je pak naglo i nenadano pristao na to i prigrlio Tuđmana, vjerojatno na savjet stranih savjetnika. Još povodom Dana državnosti je rekao kako Franjo Tuđman nema dostojan trg u Zagrebu, pa je HDZ iskoristio priliku da mu “spusti”. Milanović je čak otišao do stoljeća sedmog, rekavši da hrvatska državnost seže u srednji vijek i prostire se stoljećima do današnjeg dana i 1991. godine i herojskog Domovinskog rata u kojem su brojni građani stali na branik Domovine. Te iste građane je uredno prije nekoliko tjedana odignorirao kad su htjeli s njim razgovarati na Trgu svetog Marka i poslao na njih nabildane specijalce koji su ih pokušali mlatiti čak i u crkvi, u provali anticivilizacijskog i protuustavnog barbarstva. Upravo je pod Milanovićem SDP prestao biti hrvatska socijaldemokratska stranka kakva je, barem donekle, bio za pokojnog Račana i postao otvoreno projugoslavenska i proudbaška. Što se izbori više približavaju, Milanović je sve bliži tome da sam pokrene politiku retuđmanizacije! Hoće li se do pred izbore odreći i Tita, te početi pozdravljati birače s “Drage Hrvatice i Hrvati”, a možda, nedajbože, čak i sa “Za dom spremni.”?

Veliki i mali problemi Vesne Pusić

Vesna Pusić je svekolikom pučanstvu čestitala drugu obljetnicu članstva u EU-u. Ona kaže, da nismo ušli u EU, danas bismo bili u velikim problemima. Za zaključiti je da smo ovako u – malim problemima. Ili da Grčka nije u velikim problemima, jer je u EU-u.

No, zanimljiv je njen stav o imigraciji te sve češćem odlasku Hrvata u Europsku uniju. “Sloboda kretanja ljudi jedna je od temeljnih sloboda. Zadržavati ljude u zemlji i braniti im slobodu kretanja jedna je od najprepoznatljivijih oznaka diktature. Ta sloboda mora biti garantirana svakome. Što budemo bolje funkcionirali, to će više ljudi iz drugih zemalja dolaziti u Hrvatsku”, rekla je Pusić, stavši tako u obranu temeljnog ljudskog prava na napuštanje domovine, koje se politički korektnije zove – “sloboda kretanja”. Možda bi Vlada trebala osnovati i neku agenciju za koordinaciju iseljavanja Hrvata i useljavanja imigranata. Je li netko tražio da se ljudima zabrani izlaz iz zemlje? Ne, naravno, ali pitanje je bilo kako spriječiti odlazak mladih i visokoobrazovanih u EU! Na što Pusić odgovara: “Pa ne možemo im zabraniti da odu!” A možemo li ih kako, možda, zadržati, gospođo Pusić?

Slušajući je, ispada da odlazak Hrvata u inozemstvo nije nikakav problem, jer ih uvijek možemo zamijeniti ISIL-ovcima iz Gornje Maoče i arapskog svijeta i imigrantima iz Somalije i Angole. A po mogućnosti i iz “regiona”. Čime zemlja po njoj postaje liberalnija. Jer, Arapi su na glasu kao veliki liberali, dok nisu prezauzeti sječom glava. No, pohvalila se time da stvari idu na bolje, da se povećava izvoz i smanjuje nezaposlenost. Da iz Hrvatske posljednjih godina nije iselilo, prakticirajući slobodu kretanja 120.000 mladih ljudi iz njene prethodne rečenice, sada bi broj registriranih nezaposlenih bio oko 400.000. Politika slobodnog kretanja ljudi je strašno dobra stvar, ne samo što je civilizacijsko dostignuće, nego i pomaže SDP-u u smanjenju statističkog broja nezaposlenih. A oznaka diktature nije samo zabrana slobode kretanja, nego i to kada stranka s manje od 1 posto podrške birača ima četiri ministra u Vladi i vodi većinu javnih poduzeća. Za zapitati se je, nije li pravi cilj ove Vlade iseljavanje Hrvata izvan zemlje i uvoz “svih naših naroda i narodnosti” iz regiona i šire?

Gotovinina zvijezda sja…

“Cijeli Split na otvorenju hotela Park, Gotovina najveća zvijezda”, kažu novinski naslovi. General kaže da mu je hotel lijep, jer je tamo proveo šest mjeseci 1992. godine. Milanović nije ništa rekao, jer je tada imao važnijih poslova po Londonu i Nagorno Karabahu, pa se ne sjeća kako je tada izgledao hotel Split. Gotovina se pristao fotografirati sa svima, od kojih je jedno pola njih bilo onih koji su prijavljivali ćudorednoj policiji plakate s njegovim likom dok je bio u zatvoru, davali otkaze ravnateljima škola, koji su ga smatrali herojem, a ne zločincem i novinara koji su pisali o njemu kao o najgorem kriminalcu. Sve je to danas prepušteno zaboravu, pa je tako tom prilikom uručeno i 100.000 kuna gradonačelnici Knina Josipi Rimac za uređenje crkve u Kninu, koju mediji, kao i svaku sakralnu građevinu u Hrvatskoj, proglašavaju “nakaradnom”, “superluksuznom”, “preskupom”. Ako je i Gotovina zaboravio kakav je odnos tih istih ljudi do jučer bio prema njemu kao simbolu Domovinskog rata, ima nas i koji se sjećamo.

Dan žalosti u Kapovićevom stožeru, Živi zid na aparatima

Dio hrvatske političke i medijske scene i dalje ne može prežaliti svog heroja Alexisa, koji se do jučer bahatio, a danas, kad je shvatio da ne ide, puzi pred Angelom Merkel žicajući njezine eure u maniri pravog poniznog balkanskog kmeta. Da je ikad imao ponosa, ne bi se nikad u taj položaj niti doveo.

Ako Hrvatima neke stvari nisu došle u glavu niti nakon propasti kratkotrajnog grčkog socijalističkog eksperimenta koji je implodirao nakon svega šest mjeseci, potvrdivši time maksimu Margaret Thatcher: “Problem sa socijalizmom je što ćete kad-tad ostati bez tuđeg novca”, Grcima jesu. Barem nekima, koji su doduše zasad u manjini.
“Mi smo sami sebe do ovdje doveli, birajući nesposobne političare, prešutno ohrabrujući prijevare, skandale, krađu, nepotizam i mito, dok god to nije štetilo našim kratkoročnim interesima. I to se još nije promijenilo, čak ni sada. Tako da prvo moramo naučiti preuzimati odgovornost, korak po korak, svaki čovjek mora raditi na tome da ponovo izgradimo zemlju. Ako ne počnemo pošteno i odgovorno raditi da bismo okrenuli situaciju, bojim se da dolaze još gori dani. Ali, ipak postoji svjetlo na kraju tunela, ako se svi mi kao Grci ujedinimo, kao i uvijek u vrijeme kriza, i shvatimo za što smo sve sposobni.” To je izjavio jedan Grk u velikoj anketi Guardiana, koji je za mišljenje o referendumu pitao sto Grka. Svaka sličnost s Hrvatskom je posve očita.

Grčkoj godišnje 10 posto BDP-a pojede korupcija. To je plod balkanskog žicarskog mentaliteta koji ne poznaje solidarnost sa sugrađanima i ostatkom EU-a, samo solidarnost drugih prema sebi. Na žalost, u Hrvatskoj i dalje ima velik broj onih koji misle da Grčka može svoje ekonomske probleme ukorijenjene u nepotizmu, korupciji, neodgovornosti i nesolidarnosti riješiti čarobnim štapićem: otpisom svih dugova i uvođenjem svoje valute. Pa i mi imamo svoju valutu, pa svejedno moramo štedjeti ako ne želimo završiti kao Grčka! A nismo daleko!
Problem je što bi ta valuta u Grčkoj vrijedila manje nego monopoli-novac – novčanica vrijedi onoliko koliko vrijedi onaj tko ju je izdao. Vrijednost novca ovisi o povjerenju kreditora i građana u to da će onaj tko je novac izdao ispunjavati obveze, da ga neće kvariti inflacijom, primjerice. A Grci se trude izbjeći izlazak iz eura, čak i Tsipras, jer znaju da nemaju nikakvih instrumenata monetarne politike kojima bi učvrstili vrijednost tog novca – nemaju niti valutnih niti zlatnih rezervi, nemaju povjerenje kreditora, nemaju ništa.
Zato je veliko osvježenje u čitavoj toj poplavi Advancea, Živih zidova i Kapovića, pa i stručnjaka tipa Horvata koji smatra da je ovim bankrotom Grčka dobila “novu priliku”, kolumnist Večernjeg lista Milan Račić: “Ono što mi trebamo za uspješnu borbu protiv korupcije jest revolucija osobne odgovornosti!” Dugo nisam čuo ljepšu definiciju revolucije koja nam je potrebna.
Uvijek je moguće okriviti za vlastiti neuspjeh mrske banke, sebičnu EU, pokvareni MMF, prokleti truli kapitalizam, sve – osim sebe. Za vlastiti neuspjeh su komunistu i Balkancu uvijek svi drugi krivi, jer ne poznaje značenje riječi “odgovornost”, pa zato uvijek traži krivca umjesto da prihvati vlastitu odgovornost. Ali prosječnom Grku koji je upravo ostao bez mogućnosti podizanja mirovine, malo znači tko je kriv. Okriviti je moguće bilo koga, no odgovornost za Grčku i njenu dobrobit je uvijek samo na Grcima i njihovoj Vladi. Neuspjeh je u konačnici njihov. Isto važi za Hrvatsku.

Naučimo li išta iz njihovog primjera, naučimo li plivati u financijskom svijetu prije nego nas bace u vodu sa sidrom teškim tristo milijardi eura oko nogu, onda je tragedija Grka dobra stvar za nas. Jer, dođu li na vlast u Hrvatskoj potpuni politički diletanti poput Živog zida ili Kapovića, domaćih Tsiprasovih pandana, bolje vam je da već danas počnete saditi pomidore i tikvice na balkonu. Kako biste imali barem nešto za jelo kad dućani budu prazni, a banke zatvorene.

Zoranis Tsipras

Jedan Hrvat zacijelo iz grčkog primjera neće naučiti previše. Nevjerojatne su sličnosti između njega i grčkog premijera Tsiprasa. Obojica su pripadnici “zlatne mladeži”. Tsipras je proveo mladost živeći na visokoj nozi, vozeći brze motocikle i večerajući po skupim restoranima o trošku svog tate bogatog poduzetnika, koji se obogatio ugovarajući javne radove s fašističkom vojnom huntom u Grčkoj, a kasnije se još više obogatio u 40 godina korupcije u Grčkoj, također ugovarajući javne radove.

Zoran je također bio pripadnik zlatne mladeži. Tata je bio visoko pozicionirani HDZ-ovac, ubacio ga je u ministarstvo i po svoj prilici izvukao ga od vojne obveze i služenja u ratu. Također je uvijek volio skupe restorane, doduše nikad nije vozio motor, padao je samo s vojnih transportera.

Obojica su pozeri, glumataju socijaliste, a potiču iz crvene buržoazije i živjeli su buržujskim životom. Obojica su na vlast došli bez da su u životu i jednog dana išta ozbiljno radili ili imali karijeru: prvo su postali predsjednici partije u tridesetima, a onda još i premijeri u ranim četrdesetima. Kao potpuni diletanti, bez iskustva bilo u politici, bilo u poslovnom svijetu, bez ikakvih prethodnih uspjeha iza sebe. Što se reflektiralo kroz njihov neuspjeh u vođenju država koje su im birači povjerili.

No ono što ih najviše povezuje je balkanski mentalitet, komunistička iluzija o mogućnosti besplatnosti. I Milanović je u više navrata jasno izjavljivao kako je naš jedini cilj izvući što više novca iz EU-a, a to je i Tsiprasova želja. Potrošiti tuđi novac i potom ga ne vratiti. Tsiprasu i Milanoviću je zajedničko isto što je zajedničko zahtjevima hrvatskih studentata za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, neovisno o duljini studiranja i rezultatima, zahtjevima Grka da ih netko financira neovisno o rezultatima. Zajednička im je komunistička iluzija o mogućnosti života na tuđi račun, praćena potpunom neosjetljivošću hrvatskog društva za onoga tko to sve plaća, kao što su Milanović i Tsipras navikli živjeti od novca svojih očeva, ne opterećujući previše mozak time odakle taj novac dolazi.

Grci ovih dana iznose zahtjev i demokratski donose odluku o tome da ih drugi moraju financirati, pretpostavljajući da negdje postoji netko tko može, pa time i mora platiti njihove zahtjeve, u ime solidarnosti i nekog fiktivnog zajedničkog dobra. Isto su uradili naši studenti ne tako davno, uz potporu Milanovića koji uvijek ima razumijevanja za one koji traže nezarađen novac, jer ga ni sami nisu navikli zarađivati, već samo dobivati. Nitko pritom ne primjećuje da su nesolidarni s drugima upravo oni, jer ne doprinose društvu, već se ponašaju parazitski. To je osobina svih tatinih sinova. I očito jedni druge dobro razumiju.

Pravednik Fred, ratni heroj koji nije nikad nikoga ubio

Predrag Matić je dao još jedan intervju koji se sastoji uglavnom od busanja u junačka prsa, uz samosažaljevanje i cendranje. Fred kaže da jedva čeka da mu mandat istekne, ali ne pomišlja na ostavku zbog neuspjeha u komunikaciji s braniteljima, čiji je kao ministar.
Na pitanje – “Kakav je osjećaj ubiti čovjeka?”, Predrag odgovara: “Ja to ne znam. Nikad nisam ubio čovjeka u smislu da sam ga pogodio i vidio kako umire.” To kaže čovjek koji tvrdi da je uništio, nakon što je brojku dva puta smanjivao s nekih nebuloznih pedesetak, osam tenkova i jedan oklopni transporter. Čisto da se čovjek zapita, laže li kad kaže da je uništio išta? Što Fred misli, što se događa s ljudima u tenku kad ga pogodi projektil? Narastu im krila i odlete u nebo? Izgore u utrobi tenka, umiru strašnom smrću! Sva trojica stanu u jednu pepeljaru nakon toga!
No, Fred na pitanje – “Pa kako onda niste nikog ubili? Pa gotovo sigurno ste ubili sve u tim tenkovima”, kaže: “Nikad nikoga nisam htio ubiti, moje je bilo da neprijatelj ne prođe liniju koju sam ja branio”.

Naravno, najbolji način da spriječite četnika da uđe u Vukovar je da ga prvo uljudno zamolite, jer pucati na ljude je stvarno ružno. No, to nije kraj Fredove nevjerojatno humanosti. “Iz jednog tenka koji sam uništio iskočio je frajer i valjda se dezorijentirao i trčao je prema meni. Ja sam odložio osu, uzeo automat i držao ga na nišanu. Dečki mi viču: ‘Pucaj, pucaj!’ Nisam mogao pucati u njega. Kad je došao k sebi, otišao je u prvu ulicu. Rekao sam kasnije da bih volio tog tenkista upoznati. Znamo mjesto i vrijeme, sve znamo, pa ako je živ, neka se javi”, rekao je Fred u tom intervjuu.

Ako vam to zvuči kao priča za malu djecu, to je zato jer upravo to i jest. Poanta Fredove priče je: “Svi oko mene kukavice, oni navijaju, a ja kao da pucam, a ja baš neću”. Realnost je, da ga nije skinuo Fred, ako je tko i iskočio iz tenka, skinuo bi ga iste sekunde netko drugi. U Vukovaru se baš nisu uzimali zarobljenici. Ako ste pak bili u ratu, recimo u Vukovaru, onda znate da nitko nije vidio niti jedan tenk koji je Fred pogodio. Osim Freda. Istina, vidjeli su ga kako puca, ali ga nisu vidjeli da je išta pogodio. U šatoru u Savskoj i danas stoji proglas, gdje se moli bilo tko tko je vidio da je Fred uništio i jedan tenk, da se javi. Dosad se nitko nije javio. Je li pak Fredova priča muljanje Srbima, da ga ne mrzedu, ili pravljenje budala od Hrvata, ili pak pravljenje sveca od samog sebe za života, nebitno je. Bitno je da je Fred jedan stvarno ljigav tip.

Brze pošte

Hrvatske pošte su postale osjetno brže. Sada pošta stiže istog jutra kad je poslana. Barem bi se tako moglo zaključiti iz slučaja Drage Carlosa Zvonimira i tako dalje Pilsela. Zoran Pusić, braco od seke, piše na autografu: “Novinar Drago Pilsel dobio je prijeteće pismo isti dan kad je u tjedniku 7Dnevno i na portalu Dnevno.hr insinuirana njegova povezanost s KOS-om (Kontraobavještajna služba bivše JNA). Tu ničim potkrijepljenu tvrdnju (da je pripadnik KOS-a, op. M.H.), očigledno zlobnu i sve samo ne bezopasnu izmišljotinu, iznosi, zajedno s nizom sličnih kleveta, Nikica Gović u kolumni “Riječ glavnog urednika”.

Zanimljivo je kako je notorni Pusić, u pismu koje supotpisuju B.A.B.E (koje veze on ima s pravima žena?), Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mirovne studije, uspio prijeteće pismo Pilselu – a siguran sam da dobiva brojna takva obzirom na dosadašnje djelovanje; uostalom da je Pilsel Englez ili Francuz uz takvo djelovanje bi ga već davno ispratili do granice i zamolili ga da se ne vraća – uspio povezati napis u tjedniku “7Dnevno” s prijetećim pismom Pilselu. Dakle, naš tjednik s tekstom o KOS-ovskom djelovanju Pilsela je na kioscima u petak ujutro, a istog tog petka ujutro, Pilselu stiže prijeteće pismo u sandučić. Poštom!

“Pristojni ljudi međusobno se uvjeravaju da su portal dnevno.hr i tjednik 7Dnevno marginalne pojave koje treba ignorirati jer klevetama i lažima nastoje provocirati reakcije kako bi se o njima govorilo”, zaključuju ljudskopravaši. Oni tvrde da su tvrdnje o tome kako je Pilsel bio povezan s KOS-om u vrijeme kad je bacao kamenje na sinagoge i bio veliki ustaša i time sramotio Hrvate – neutemeljene. I da je prijeteće pismo povezano s našim pisanjem.

Mi tvrdimo da je neutemeljena tvrdnja da je netko mogao kupiti novine i pročitati tekst u petak ujutro, napisati pismo i poslati ga poštom i da to pismo stigne Pilselu u sandučić isti taj petak ujutro. Ali eto, ekipa koja nema veze s KOS-om i UDBOM (Pilsel, Pusić, Documenta itd. – sve su to insinuacije) je uvjerena da je to zbog nas…