"Moja majka je silno htjela da studiram medicinu jer je čeznula za tim da ima doktora u kući. Rekla sam roditeljima da bih željela ići u školu za primijenjenu umjetnost, da se tamo može upisati nakon gimnazije. Nisu bili za to, nije bilo niti govora o tome da pristanu. Kako sam odrastala i sazrijevala shvaćala sam da moram učiniti onako kako želim. Napisala sam im pismo u kojem je pisalo: 'Dragi tata i mama, ja neću studirati ono što je vama po volji, odlazim u školu za primijenjenu umjetnost.' Bila sam sama i bez ičega.
Osim primijenjene, završila sam i glumačku školu kod Branka Gavelle. On ju je baš te 1939. osnovao. O tome se malo zna, ali bili su to počeci dramske akademije. Tražio je od vlasti da mu odobre otvaranje akademije, ali nije dobio odobrenje. Onda je došao kod nas koji smo htjeli pohađati glumačku školu, bilo nas je 12-ak i rekao 'Deca, ja sam tel da imamo akademiju od četiri godine, međutim nisu mi dali, ali mi ćemo lijepo otvoriti školu, trogodišnju, a radit ćemo sve kao da je to akademija'", ispričala je Oremović.
I prije toga sve je slobodno vrijeme provodila u kazalištu te je u HNK Zagreb radila kao statistica u operama i baletu, čime je zarađivala za studij, a jednom je imala i scenu s Belom Krležom u "Gospođi ministarki".
"Za te male uloge dobivala sam nešto malo novaca za koje smo ja i kolegica Dina Dožić u jednoj lijepoj kući u blizini Hrvatskog narodnog kazališta unajmile sobu. U toj smo sobi imale samo dva ležaja i ništa više. Ona je bila jako ozbiljna i oko kreveta je imala gomilu knjiga, a ja sam oko svoga imala nekakve igračke, cvijeće, grančice, svašta. Pitala me jednom: 'Pa želiš li ti postati glumica ili ne?' Ja sam joj odgovorila 'Pa želim, ovo je gluma, igra...' I igrala sam se cijeli život", rekla je Oremović.
Ono o čemu nije često pričala u intervjuima bio je njezin angažman naDržavnoj krugovalnoj postaji Zagreb u vrijeme NDH, odnosno 1942. i 1943. godine, kad je tamo radila kao spikerica, isto kako bi nešto zaradila.
Kad su došli partizani postala je nepodobna pa su je po kazni poslali u Split - ne u logor, nego kako bi tamo glumila, ali samo da ju maknu iz Zagreba.
Ona je ubrzo shvatila da tamo vlada potpuni kaos i odlučila se vratiti u Zagreb i to odmah - navodno je autostopirala samo kako ne bi više morala biti u Splitu.
Zbog talenta brzo su joj sve oprostili, radila je neko vrijeme i u HNK, ali jedva je dočekala da Gavella otvori svoje kazalište u Frankopanskoj, gdje je odmah prešla. Bilo je to 1953. godine.
Više pročitajte OVDJE.