Piše: Dr. Boris Sokal, spec. med. rada
Zašto čovjeka muči prošlost, koje više nema? Odgovor na ovo pitanje najbolje je potražiti kod povjesničara. Povijest je njihovo zanimanje, njihov kruh.
Ovidije, rimski pjesnik, prije Krista, zapisao je: „Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život uspomene, učiteljica života, glasnica davnine.“ A irski pjesnik, dramatičar, šarmer i briljantni govornik O. Wilde, ovako je govorio: „ Ono što djecu podučavamo i još nazivamo poviješću, obični je kalendar zločina.“
U rukama držim i listam presliku specijalnog izdanja“Pobjede“- s „hronikom“ ratnih događanja na dubrovačkom ratištu u razdoblju od 15. 11. do 17. 12. 2001. Radi se o zbirci novinskih članaka, tiskanih u poduzeću „Pobjeda“ u Titogradu, prosinca 1991. Naslov zbirke je: „Rat za mir“. Autori članaka su inozemni novinari: Pretežno iz C. Gore, a poneki iz Beograda i N. Sada. Svi tekstovi, njihov sadržaj i forma su proizvod novinarskog duha, djelom temeljen na ratnim događanjima. U uvodu specijalnog izdanja piše: „Rat je! Ali Crna Gora i u ovom ratu- najprljavijem od svih dosadašnjih- pokazuje da se može vojevati i na viteški način. Uspravno i dostojanstveno, uvijek na visini svog imena, tradicije, čojstva i junaštva. Ona i u ovom ratu ima svoje Mandušiće i Mičunoviće, svoje heroje i ratnike velikih golubljih srca.“ „Njena mladost poručuje: Fašizam neće proći! A jedan stari borac-dragovoljac ima spreman recept: Ili će zavladati mir ili će šahovnica biti matirana!“ Ovim tekstom (i svim ostalim u spec. izdanju), plasira se u javnost, kako na dubrovačkom području vlada nemir, unutarnji rat i krvavi fašizam. Zato treba ratovati i uspostaviti mir! Uz pomoć ratnih brodova, avijacije i artiljerije. No Crnogorci su naišli u tuđoj zemlji na tvrd orah. Neprekidno zahtijevaju predaju hrvatskih branitelja, ili ustaša, kako ih nazivaju. A oni se ne predaju, dapače suprotstavljaju se okupaciji! Ma tko je to vidio! Kada su neprijatelji počeli u nametnutom ratu ginuti, žele mir! Skoro svaki novinski članak započinje ovako: „Ništa od mira na dubrovačkom ratištu.“ „Tišina u selima nadomak Stona. Danas nijesu parali meci.“ „Usprkos dogovora na dubrovačkom ratištu, primirje je prekršeno.“ „Ono što ne mogu u časnoj borbi, Tuđmanovi crnokošuljaši nadoknađuju u vrijeme tzv. primirja.“ „Nama se trebaju predati ustaše (hrvatski branitelji), a oni se suprotstavljaju našim plemenitim ciljevima etc., etc.“ Osim plasiranja ovakvih novinarskih priča, javnost se pokušava smekšati tj. opravdati agresiju, udaranjem u „sentimentalnu žicu.“ Piše se o dječacima i djevojčicama iz Crne Gore, citiraju se njihova pisma u kojima pozdravljaju svoje očeve na dubrovačkom bojištu, žele im uspjeh u ratu, te brz povratak doma. A tko su i kakvi su zapravo njihovi očevi, braća i znanci, što su okupirali Konavle, Župu, Primorje i što drže Dubrovnik u blokadi? Jesu li oni u privatnom životu bili primjereni očevi, dobri supruzi, vrijedni radnici? Jesu li provodili lagodan, miran i udoban život? O tome novinari ne pišu. Jer novinari su dodvorice i poslušnici političkog vrha, a agresori ili neprijateljski vojnici su žrtve „tragedije poslušnosti“, što je uzrokovana šakom vještih i drskih beogradskih političara, uz inozemnu podršku, ali i propagandom javnih medija priopćavanja. Zahvaljujući tome, mobiliziran je veliki broj dragovoljaca, što se priključio bivšoj JNA. Jedan dragovoljac iz Bijelog Polja ovako govori: „Priključio sam se. Slušam što se događa: „Ustaše kolju, ubijaju , pljačkaju, progone nejač i starce.“ „Jer rat bijesni. Gine se.“ No, sloboda se svakog dana primiče Dubrovniku, piše dalje crnogorski novinar.“ U pomoć drugovima u blokiranom Dubrovniku, stižu i ratnici s Banije. Pjevaju: “Mila majko, širi ruke dvije, vraća ti se ratnik s Banije.“ Pa naredba na brdima iznad grada: „Šezdeset. 25 daljina. Pali! I opet ista pjesma. A ona unosi strah u ustaška srca. Ovo granatiranje je za mir, slobodu, za Jugoslaviju! Ma ko se vidio otcepiti!“
U spomenutoj „hronici“, nestrpljivo sam tražio datum 06. 12. 1991. god. Bio je to dan divljačkog granatiranja Grada. Nažalost, to razaranje se nigdje u tekstovima ne spominje. Silentio! Tjedan dana iza ovog nezapamćenog granatiranja, nekoliko istinoljubivih novinari iz Titograda, N. Sada i Beograda, obišli su grad i okolinu. U pratnji dubrovačkih kolega. Stranci iz spomenutih gradova, pišu u svojim tekstovima: Hoteli na Babinom Kuku oštećeni na krovnom djelu. Pred hotelom „Prezent“ nekoliko naoružanih gardista. Sigurno je u njemu štab zbora narodne garde. I dodaju: Također je par kuća oštećeno u starom dubrovačkom jezgru.“ 20. 11. 1991. bivša JNA. s dragovoljcima iz Istočne Hercegovine i C. Gore ulazi u Mokošicu. Ostala je okupirana do 26. 05. 1992. U specijalnom izdanju „Pobjede“ piše: „Sloboda Mokošici. Tamo gdje strah umire. Pukovnik R. Damjanović izjavljuje: JNA je ušla u Mokošicu da nastavi razoružanje. Prikupljanjem oružja, konačno da narod odahne od ustaškog terora.“ Jedan „građanin“ iz Mokošice izjavljuje između ostalog, za crnogorski tisak: „Narod je dočekao vojsku s zadovoljstvom…“ Koji narod? Od 10.000 ili 12.000 tisuća stanovnika Mokošice i nešto šire, ostalo je u okupiranom djelu 1.000 ili 2.000 stanovnika. Pok. predsjednik Tuđman je govorio kako 20% odraslih ljudi u Hrvatskoj ne prihvaća njenu neovisnost i samostalnost. Hrvatska im smrdi. A ostali? Ostali su domoljubi, no značajan je i broj „neopredijeljenih.“ Ne mogu se odlučiti. Nit su pirke, nit kanjci. Hrvatska im niti smrdi niti miriše. Nakon Mokošice neprijateljska vojska i ratni reporteri odlaze prema Zatonu. U M. Zatonu borce iz Mojkovca. „Raspoređeni pored „kafane Orson“, gazde N.Gverovića. Kafana je čuvena po ustaškim specijalitetima. Tu je čest gost bio i poglavnik Tuđman. Sada ge nema ovdje… Nema ni gazde. On je u Dubrovniku. Dokazuje vjernost poglavniku.“ „Zatim ulazimo u pećine poviše Trstenog. Iz pećina, bjelosvjetski plaćenici u Tuđmanovoj soldateski, zenge, ustaše pobjegle glavom bez obzira. I ostavili goleme količine oružja. U jednoj kući u blizini, našli smo čovjeka kome su skinuli kožu. Objesili ga na njegovu kožu na ramenima o gredu. Odrali ga ko životinju. „Ide se dalje. Vojska napreduje. Oslobođene Čepikuće. Pjeva se: Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva.“
Tekstova je mnoštvo. Evo kako ratni reporteri opisuju logor Morinj: „ Krenuli smo organizovano iz Herceg Novog prema sabirnom centru Morinj. Razmišljamo: Hoćemo li tamo zateći ljude krvavih ruku, plaćene ubice, dojučerašnje poznanike. Kako izgledaju? Liče li na ljudski rod? Umiju li da govore naški? Sanjaju li krvavi nož?“ I što zapravo na finimentu rijet? To, da su sadržaji tekstova ratnih novinara, uglavnom petljavina sa ciljem opravdanja agresije na tuđu zemlju? Tobože se bore za Jugoslaviju. A zapravo se bore za Slavoniju, Jadran i njegove otoke, za devize koje su naučili sisati. Ako je neprijatelj vojevao na viteški način, na visini čojstva i dostojanstva, zašto onda silna razaranja grada, i okoline, ubojstva, mučenja, krađe i pljačke tuđe imovine, paljenje kuća? Zašto je ubijeno devet mladih života „navođenom“ raketom ispred skloništa u Mokošici? Zašto mučenja u Morinju? Zašto napadi na hotele s izbjeglicama, etc. Je li možda radilo i o mržnji? Pravi čovjek ne može mrziti.
PS.: Vojuje se mnogim rukama, ali ne i mnogim glavama. Rat nema oči, ali ima duga leđa. On voli krv. On je praznik smrti. „Otcepila“ se Slovenija. „Otcepila“ se i Hrvatska. Ali „otcepila“ se i Crna Gora. „Otcepilo“ se i Kosovo s Metohijom. Zašto je onda bio rat? „Lijep je bio rat onim koji ga nisu iskusili. Onima, koji su ga samo promatrali.“