Posljednjih godina hrvatski branitelji sve su više izloženi javnom linču. Svakog dana taj javni linč postaje sve nepodnošljiviji, a posljednjih mjeseci kako kriza uzima svoj danak u javnosti se mogu čuti priče kako su branitelji povlaštena kasta u hrvatskom društvu. Piše se i priča kako su njihove mirovine povlaštene i puno veće od onih običnih umirovljenika koji su svoje mirovine stekli radom u nekoj tvrtki ili ustanovi. Čime su to povlašteni, pitaju se branitelji ali njihov glas slabo se čuje.
Jedan od najpoznatijih hrvatskih fotografa svjetskog glasa
Damir Hoyka došao je na zanimljivu ideju da serijom fotografija i izložbom tih fotografija pod nazivom ‘Dani poslije’ pokaže pravo stanje ljudi za koje se priča da su povlašteni. Napravio je seriju fotografija ratnih vojnih invalida koji su u ratu izgubili oko, ruku, nogu ili doživotno ostali u invalidskim
kolicima. Toliko šokantna, ali isto toliko jedinstvena izložba izazvala je pravi šok u hrvatskoj javnosti koja je, sudeći po napisima u novinama, nakon izložbe počela realnije gledati na branitelje i njihove mirovine i ‚povlastice‘ koje su zaradili u ratu izgubivši na prvoj crti bojišta ono što je svakom čovjeku najvažnije - a to je zdravlje, a potom i dijelove svoga tijela.
Većina od tih branitelja, koji su dobrovoljno pristali pozirati fotografu Damiru Hojku sa svojim tjelesnim nedostacima, kada je počeo rat bili su mladići na pragu života. Mnogi od njih imali su posao, mogli su umjesto u rat otići negdje vani i živjeti mirno, ali nisu. Izabrali su pušku i rov da bi obranili svoje domove, svoje obitelji, sebe i svoju domovinu.
Kada pričate danas s njima reći će vam, unatoč tome što su prošli pravu kalvariju nakon ranjavanja, da bi i danas da počme rat isto ponovili. To su istinski hrvatski heroji i svatko im se treba diviti. 'Naše mirovine nisu povlašene nego krvave, baš kao što pokazuju ove slike' – kazao je
Josip Klemm, predsjednik udruge Specijalne policije rata na jednom otvorenju izložbe fotografija ratnih vojnih invalida pod nazivom ‘Dani poslije’.
Priča svakog od tih ratnih vojnih invalida je istinska priča heroja.
Marijan Bišćan iz Zagreba ranjen je 11. listopada 1995. na Manjači. ‘Kada sam vidio kako se napada Vukovar u meni se nešto prelomilo i prijavio sam se kao dobrovoljac. Mogao sam otići u Njemačku gdje mi je majka radila 30 godina, ali nisam. Ne žalim zbog toga ni danas’ - dodaje Marijan koji je skoro tri godine proveo na rehabilitacija poslije ranjavanja. Marijan je prije ranjavanja bio aktivan sportaš, a danas se bavi uzgojom kanarinaca i drugih divljih ptica. Na sve priče o privilegijama branitelja reći će: ‚Svi smo mi na bojištu ostavili srce, a mnogi od nas ruke i noge. Zar je to povlastica?’
Saša Šimić iz Rijeke u rat je otišao 1990. kao dobrovoljac. Ranjen je u akciji Bljesak s trojicom kolega naletivši na minsko polje. Ostao je bez lijeve noge i pola lijeve ruke. Kaže da se nije bilo lako prilagoditi životu u novim uvjetima, ali sve je to uspio uz pomoć obitelji i prijatelja. Reći će da je svatko 1990. Mogao uzeti pušku u ruke i imati danas ‘povlastice’ koje on ima. Već punih 15 godina, kaže on, sluša priče o ‘povlaštenim i privilegiranim’ braniteljima. ‘To nisu povlastice i privilegij’ - kaže Saša koji ističe kako se i danas bavi raznim zanimanjima koja mu ne dozvoljavaju da potone.
Dean Rostohar iz Zagreba bio je pripadnik specijalne postrojbe Alfa od 1991. do 1999. godine. Otišao je u rat kao dobrovoljac, a ranjen je 1994. godine u okolici Pakraca. Ostao je bez desne potkoljenice. ‘Otišao sam u rat iz uvjerenja, iz ideala, iz osjećaja da je to jedino ispravno. Kada sam vidio slike iz Borova sela odlučio sam prijaviti se u vojsku.
Tamo sam dao najviše i najbolje od sebe i ne žalim nimalo zbog toga’ - dodaje Dean napominjući kako ga priče o privilegijama i povlasticama branitelja pogađaju. Dean je prijestio i trenutaka kada je izgubio nogu. 'Kad mi je raznijelo nogu, prvo sam pomislio - Bože, nikada više neću vježbati kao sportaš. Kada smo odlazili na zadatak, nitko od nas nije razmišljao da bismo tamo mogli biti ranjeni i izgubiti dio tijela. Tek poslije postaješ svjestan svega, a nakon ranjavanja u bolnici, počeo sam shvaćati da ću ostrtak života biti bez noge.'
Tridesetdevetogodišnji Hasib Alibegović koji će cijeli život provesti u invalidskim kolicima zbog ranjavanja 1992. godine. Imao je nepunu 21 godinu kada je u okolici Dubrovnika ranjen u vrat, što je značilo da će cijeli život biti nepokretan. ‚Dao sam ovoj zemlji, kad je trebalo, ono najvrijednije, ono što sam imao, a to je svoje zdravlje. I to mi nitko ne može vratiti, ali nemojte mi dirati ono jedino što mi je ostalo. To je dostojanstvo' - kaže Hasib koji ne osjeća 80 posto svog tijela. ‚Ljudi kada me vide kažu: Jadan, ne može hodati. Dao bih sve da nisam ranjen, ali da se opet vratim u ono vrijeme, ni trenutka ne bih dvojio. Opet bi ustao u obranu svoje domovine. Bila je to ispravna odluka, ono što je trebalo učiniti‘ - rekao je novinarima Jutarnjeg Hasib.
Branko Frketić iz Zagreba, u lipnju 1991. otišao je u rat kao dragovoljac. Kod Dvora na Uni poslije Oluje naletio je na minsko polje i ostao bez oba stopala. ‚Mi ne trebamo nikakvu posebnu zahvalnost. Ne tražimo da nam itko podilazi, ali očekujemo da nas gledaju kao normalne ljude. Želimo da nas prestanu vrijeđati i omalovažavati i ponižavati‘ - kaže Frketić.
Mladen Katavić ima 44 godine, a u ratu je ostao bez lijeve ruke i desne noge. U ratu je bio od samog početka, a nastradao je 1994. godine kada je u jednoj akciji stao na poteznu minu ručne izrade. Njegovi suborci nisu vjerovali da je preživio, pa su njegovim roditeljima poslali vijest da je poginuo. Međutim, Mladen je čudom spašen. Izvučen je s bojišta i nakon pet sati teško ranjen doveden na operacijski stol. 'Kada me je otac ugledao, rekao je da sam uskrsao. Mislio je da sam poginuo' – dodaje Mladen koji kaže da kada su ga stavili onako teško ranjena na nosila od boli je pjevao, jer u tom trenutku kod ranjenika se miješa ponos, bol, strah...
Ovakvih priča ranjenih branitelja ima na tisuće u Hrvatskoj. I kada netko tim ljudima počme pričati o njihovim privilegijama i povlasticama, onda im mrak padne na oči. Oni se tada pitaju - Zar je povlastica i privilegij izgubiti oko, ruku, nogu ili doživotno ostati u invalidskim kolicima!? Zato svaka čast fotografu Damiru Hoyki koji je na ovako jedinstven i šokantan način hrvatskoj javnosti predočio pravu sliku o hrvatskim braniteljima koji su u ratu ostali invalidi.